U ovogodišnjoj pripravi za slavlje Isusove smrti i uskrsnuća Majka Crkva nas iz nedjelje u nedjelju vodi za Isusom na njegovom vazmenom putu. Prošlih korizmenih nedjelja prošli smo s Isusom pustinju, goru Tabor, jeruzalemski hram i upoznali tajnu Kristova križa. Danas, (gluha nedjelja), Isus nas vodi k svome grobu. Isus je poput zrna pao u zemlju, ali je iz njegova groba izrastao plod otkupljenja, novi život odnosno novi svijet.
Današnje evanđelje je najdublje vazmeno evanđelje: Isus se uspoređuje sa zrnom koje mora pasti na zemlju i umrijeti da bi donijelo rod. Evanđelje nam želi pokazati smisao Kristova groba: taj je smisao u Božjoj misli posve drugačiji nego u ljudskim mislima, u ljudskom prividu.
Isusa su uzdigli na križ, mučilo sramote - ali po Božjem gledanju time su ga zapravo proslavili. Isus je odbačen od Židova - ali će to biti obilno nadoknađeno otkupljenjem mnoštva poganskih naroda. Isus će biti uzdignut, otrgnut sa zemlje - ali će upravo tada sve privući k sebi. Isus će poput zrna mrtav pasti u zemlju - ali će donijeti obilan rod.
Istu neusporedivost Božjih namjera s ljudskim namjerama možemo naći u smislu Kristove smrti i groba, kao i smrti i groba svakog čovjeka. Sveto pismo izričito tvrdi da je smrt kazna Božja za čovjekov grijeh. Ona je ušla u svijet po grijehu prvog čovjeka Adama. Čovjek bi tu stao: Adam je sagriješio i zato je kažnjen, čovjek ne vidi ništa dalje.
Za Boga, dobrog Oca, najvećeg čovjekovog prijatelja, to nije kraj: Bog i dalje ljubi svoju djecu, ljude. On u smrti gleda ne samo kaznu nego i spasonosni lijek: tko poslušno iz Božje ruke primi smrt kao izraz poslušnosti, smrt mu donosi spasenje. Isusova smrt, ukop i uskrsnuće objava su toga Božjeg plana sa svim ljudima.
Zato se Isus i predstavlja kao zrno koje pada u zemlju ali ne da istrune nego da iz njega nikne novi život. I mi moramo s Kristom umrijeti, ako hoćemo da iz našeg groba iznikne novi život u uskrsnuću našega tijela. To umiranje s Kristom nije samo onaj posljednji čas kojim će završiti naš život. Kršćanin mora svakodnevno umirati s Kristom.
Svaka žrtva koju podnesemo za ljubav Bogu ili bližnjemu je dio te naše smrti, toga našeg umiranja. I ova korizma sa svojim elementima: postom, opraštanjem, molitvom, ljubavlju itd. je naše umiranje s Kristom. Još je jedna stvar presudno važna: ne pratimo samo mi Isusa u njegovoj muci i umiranju. Isus zapravo prati nas u svim našim mukama i u svakodnevnom našem umiranju.
U svakoj svetoj misi, svetoj žrtvi Isusove smrti i uskrsnuća Isusovo tijelo u svetoj hostiji pada u zemlju našega tijela da ga sjedini sa sobom za prijelaz kroz smrt i grob u slavu uskrsnuća. 
Željeli bismo vidjeti Isusa. Tako rekoše u današnjem Evanđelju neki Grci koji su za njega čuli. Dvojica učenika ih dovode do njega. To je u vrijeme Isusova zemaljskoga života bila lako ispunjiva želja.No, i današnji čovjek bi rado vidio Isusa, čuo ga i susreo. Toliki su koji ga svjesno ili nesvjesno traže. Ono što su učinili apostoli Filip i Andrija, naime doveli te ljude k Isusu, danas je zadatak svakog kršćanina.
A čine li to? Činimo li to mi: vi i ja? Svojim životom, svojim postupcima, mi pokazujemo Isusa svijetu, ako živimo po Isusovu primjeru vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Ne činimo li to, onda ga sakrivamo od svijeta.
Ispitajmo se prije nego počnemo slavlje ove Euharistije: jesmo li svojim životom privodili ljude Isusu? Ako nismo, pokajmo se pred njim.
Prije točno godinu dana umro je veliki papa i prijatelj našega naroda Ivan Pavao II. Danas ćemo njegovu plemenitu dušu posebno preporučiti Božjemu milosrđu, a Bogu zahvaliti što nam ga je dao u vremenu velikih promjena u našoj zemlji i na cijelom europskom kontinentu. I molit ćemo Boga da ga što prije proslavi čašću oltara.
Ulazimo, braćo i sestre, u samo srce korizmenoga vremena. Današnja se nedjelja naziva i prvom nedjeljom muke. Vrijeme je svete ozbiljnosti. U mnogim je crkvama sačuvan običaj da se od danas do Velikoga petka prekrivaju križevi, a ponegdje i slike u crkvi. Ali ne zato da bismo križ maknuli ispred svojih očiju, da bismo ga zaboravili. Naprotiv, počinje vrijeme Isusove muke i želimo se samo na nju usredotočiti. Evanđeoski odlomak koji smo čitali donosi nam Isusov uvodni govor u ono što će uskoro slijediti: njegova muka, smrt i uskrsnuće. I mi ćemo se u svom današnjem razmišljanju zaustaviti kod tri Isusove misli koje je izrekao u svom govoru.«Duša mi je potresena»
Isus reče: «Duša mi je potresena» (Iv 12, 27). Isus nam djeluje tako ljudski, gotovo bismo rekli nemoćno, da nas upravo obuzima samilost. Veliki Bog koji nosi i našu ljudsku narav priznaje sasvim ljudski osjećaj žalosti, tjeskobe i potresenosti pred onim što slijedi. Ne stidi se to priznati i to pred puno ljudi koji su ga htjeli vidjeti i čuti. A oni čak nisu bili Židovi nego Grci, dakle stranci. Isus se nimalo ne plaši pokazati svoje ljudske osjećaje. Zato nam je osobito blizak. Zašto nije sakrio te svoje osjećaje? Zar se nije bojao da će izgubiti na ugledu kod svojih učenika i drugih slušatelja? Svojim čudesima toliko je put pokazao i dokazao svoje božanstvo: sada je vrijeme da dokaže i svoje čovještvo. A čovjek se boji patnje, trpljenja, smrti, nestajanja,. Nije tu Isus iznimka; kad bi bio, onda ne bi ni bio pravi čovjek, to bi bila samo velika predstava. Štoviše,
Isusu je još teže nego što bi bilo nekom drugom čovjeku; dok mi unaprijed ne znamo kojim će smjerom nešto poći, npr. neka bolest, teška operacija ili kakva druga patnja, i samo slutimo što nas čeka, Isus točno zna što ga čeka. Njegova se ljudska narav, njegova nutrina buni. On to ovdje tek najavljuje. Uskoro će uslijediti noć izdaje, Maslinski vrt, krvavi znoj od muke i molitva Ocu da ga izbavi iz toga časa. Već je ovdje izrekao ono što će u onako dramatičnoj molitvi na Veliki četvrtak uvečer izreći: «Oče, proslavi ime svoje!» (r. 28), to jest, neka ne bude moja volja, nego Tvoja. No, tješeći svoje slušatelje, on ovdje dodaje da je upravo i došao zbog toga časa. Ono što je dotada činio bilo je važno, sada počinje ono što presudno: naše spasenje po Isusovoj patnji, smrti i uskrsnuću. Možda nas obuzimaju misli: kako i zašto je Bog to dopustio?
Zar mu nije bilo žao vlastitoga Sina? Lijepo je Božje milosrđe prema nama, ali zar nije mogao biti malo milosrdniji i prema svome Sinu? Ali, upravo tolika je bila cijena našega spasenja. Isus pred njom nije ustuknuo. Ne zaboravimo pritom da je Isus dionik također božanske naravi, dakle je Bog. Ne žrtvuje Bog nekoga drugoga, nego ustvari sam sebe. A to je najveći izraz ljubavi. Sam će Isus svojim predanjem Ocu dati odgovor na postavljena pitanja. Zrno umire da bi urodilo novim životom
Svim svojim autoritetom, što potvrđuje ono dvostruko «zaista» odgovara Isus na takve misli i prigovore, i to je druga misao našega razmišljanja: «Zaista, zaista vam kažem: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod» (Iv 12,24). Kao što pšenično zrno tek u svome rastvaranju daje novi život, tako je i s Isusom i njegovom smrti. Smrt je uvjet života. Da bismo to razumjeli, dovoljno je da pogledamo u prirodu, u svoj vrt, gdje je već sve tako puno života: cvijeće, zelenilo, krenulo je i prvo rano povrće; sve vri od novoga života. A kako je tužno izgledalo jesenas kad je lišće opadalo, cvijeće venulo, trava sahnula i sušila se. Izgledalo je to kao definitivni oproštaj sa životom. Još nedavno sve je bilo sivo i mrtvo, prekriveno snijegom i okovano ledom, a sada novi život.
Ako netko panično nastoji po svaku cijenu sačuvati svoj život, ne će mu to uspjeti, ali će uspjeti ostati sam, neplodan i nekoristan. Jedan je duhovni pjesnik i mislilac to lijepo prikazao u ovoj maloj meditaciji:Jedno se pšenično zrno sakrilo u žitnici.
Nije htjelo biti posijano.
Nije htjelo umrijeti.
Nije se htjelo žrtvovati.
Htjelo je spasiti svoj život. -
Ali, ono nikada nije postalo kruhom.
Nikada nije došlo na stol.
Nikada nije bilo blagoslovljeno i razdijeljeno.
Nikada nije poklonilo života.
Nikada nije donijelo radosti.
Jednoga dana došao je seljak.
S prašinom iz žitnice pomeo je i pšenično zrno i bacio ga.
(Josef Dalkmann)
Isus nije htio biti sačuvano zrno u suhoj i sigurnoj žitnici. Da je tako mislio, ne bi ni dolazio na ovaj naš svijet. A sam reče: «Zato dođoh u ovaj čas» (r. 27). A zar bi bio moguć život na zemlji, kada bi svatko isključivo htio sačuvati svoj život? Nije li sveukupno žrtvovanje roditelja za svoju djecu polagano umiranje, ili još bolje: davanje života, kako bi djeca mogla rasti, napredovati i razvijati se. A u jednoj sretnoj obitelji to nitko ne doživljava kao nešto bolno; roditelji su sretni kad vide da im djeca napreduju i da su ona sretna. Ima, doduše, i onaj drugi, hedonistički način života koji je duboko zahvatio nekoć kršćansku Europu: ljudi ne samo da žele što manje djece, nego ih ne žele nikako. Gotovo sve europske nacije, a među njima, nažalost, i naš hrvatski narod, staračke su, svake godine sve stariji; sve je manje novoga života, sve manje mladosti. Onaj tko želi grčevito sačuvati svoj život, možda ga i uspije sačuvati, ali ostat će sam i nesretan, zaboravljen i napušten. Narod bi lijepo rekao: Ne može i pare i jare! Čovječe, izaberi što ti je vrjednije!
Isus uzdignut da bi privukao k sebi
Evo i treće Isusove misli: «A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.» (r. 32). Ljubav privlači. A Isus ide na križ iz ljubavi prema čovjeku. Samo tako mogu izgubljeni sinovi naći put povratka svome nebeskome Ocu. Zato su Isusove ispružene i pribijene ruke na križu poziv na zagrljaj i pomirenje.Na te tri Isusove riječi, progovorio je i nebeski Otac: «Proslavio sam (svoga sina) i opet ću proslaviti» (r. 28). Proslavio ga je već njegovim čudesima na zemlji, proslavio ga je pred slušateljima tako što je neočekivano i sam progovorio, proslavit će nakon uskrsnuća kad ga postavi sebi s desne u nebu.
Za to Božje djelo našega spasenje želimo zahvaliti Isusu. Za Isusovo proslavljenje želimo zahvaliti nebeskomu Ocu. To neka bude naš odgovor na ono što je Bog za nas učinio, za ono što je Isus za nas pretrpio. On je to pšenično zrno, koje je umrlo da bi dalo život. On(o) je posta(l)o u doslovnom smislu riječi kruhom koji nas hrani, daje nam život, a koji blagoslivljamo i jedni s drugima dijelimo u Euharistiji. Jedna je anketa pokazala da je u jednoj londonskoj klinici za umiruće najčešće upotrebljavanja riječ «Thank you». Pod Isusovim križem želimo i mi reći upravo tu riječ - hvala. Isuse, koji započinješ svoju muku i umiranje za nas, raspeti, umrli i uskrsnuli Isuse, zahvaljujemo Ti i po Tebi Ocu nebeskomu. Amen.
Na Cvjetnicu ponesimo cvjeće i zelene grančice u crkvu na blagoslov a pogotovo na poldanju svetu misu i procesiju u 11 sati.Maslinove grančice sižu.
