Nikad nije svijet bio tako preplavljen riječima kao što je danas. Tko da izbroji sve riječi izgovorene diljem svijeta na raznim sjednicama, zasjedanjima, sastancima, susretima, konferencijama i sličnim priredbama. Dodamo li tome riječi što ih u eter šalju radio i televizija, riječi što ih donose dnevni listovi, časopisi, poslanice, brojke se penju u beskonačnost.... Riječi, zaključci, obećanja... očekivanja, razočaranja... Možda smo mi u Crkvi najnapredniji u tom pogledu. Prvi smo konstatirali nedostatnost samih riječi. Nedjeljne propovijedi stalno skraćujemo. Nekad su trajale najmanje pola sata, a danas traju najviše deset minuta. Uvidjeli smo da se vrijednost riječi umanjuje razmjerno njihovoj količini.
Ta spoznaja - nadajmo se da je riječ o pravoj spoznaji - samo je prvi korak koji vodi k poboljšanju. Valja nam učiniti i drugi korak. Mali broj riječi valja nadoknaditi većim brojem djela. Crkva će biti svjetlo naroda tek onda kad narodima budu svjetlila djela njezinih vjernika. Naše župne zajednice značit će u svojim sredinama onoliko koliko će u njima biti kršćana koji će Isusa najozbiljnije shvaćati i prihvaćati. Uznemiruje nas činjenica da nas neki smatraju drugorazrednim građanima, međutim daleko više bi nas morala uznemirivati činjenica što nas ne smatraju prvorazrednim kršćanima. Nećemo li se iz dana u dan truditi da postanemo uistinu bolji i svetiji, naše kršćanstvo će ostati samo pijesak u očima i kuća na pijesku.
Ruševina velika koju spominje Isus u današnjem evanđelju može za-desiti i tebe i mene. Neće nam pomoći izgovor da smo zazivali Gospo-dine, Gospodine. Neće nam pomoći ni proročanstvo, pa čak ni čudo koje smo možda učinili u Isusovo ime. Pomaže nam jedino vršenje volje Oca koji je na nebesima.
Pomoći će nam - djela.
