slavimo Kristovo djelo otkupljenja - koje se ostvarilo na Isusovoj Majci, Blaženoj Djevici Mariji.
Kroz cijelu crkvenu godinu slavili smo to isto djelo otkupljenja kako se ono ostvarilo u Isusu Kristu: od navještenja, utjelovljenja, rođenja, muke, smrti i uskrsnuća do slavnog uzašašća na nebo.
Danas slavimo Marijin put za njezinim Sinom Isusom. To djelo otkupljenja je i predmet današnjeg navještaja Božje riječi. Današnji blagdan otkupljenja poziva nas da cjeli svoj život pretvorimo u taj blagdan.
Veliki crkveni pisac Tertulijan, u svojoj raspravi sa tadašnjim židovima koji su prigovarali kršćanima da ne slave židovske subote, to ovako argumentira: »Kako možete tražiti da jedan dan u tjednu slave oni koji su cjeli život pretvorili u blagdan?«
Jer subota je naviještala prestanak grijeha. I oni koji su po krštenju oslobođeni od grijeha i više ne griješe, ušli su u vječnu subotu. Mi smo tako postali dionici vječnog nebeskog blagdana. Po vršenju evanđeoskih uredaba i našem kršćanskom bogoslužju mi već sudjelujemo u vječnom nebeskom blagdanu.
To je smisao i ove naše današnje svečane blagdanske euharistije. Najteže u životu je: upoznati suštinu i dostići savršenstvo. Malo tko u tome uspijeva, ali je vrijedno za tim cijelog života tragati!
ZAKUSKA NA TRAVI
Kada u današnjem Evanđelju čitamo događaj o čudesnom umnažanju kruha, misli nam same od sebe odlaze na razne strane svijeta, gdje ljudi žive u takvoj neimaštini, da umiru od gladi. Ako je Isusu dovoljno podignuti, pogled i progovoriti nekoliko riječi, da bi za sve bilo dovoljno kruha, zašto, onda, to ne učini?
Mogli bismo odgovoriti, da bi to Isus učinio, ako bi ga ljudi to molili, kao što su molili oni, o kojima propovijeda Evanđelje. U prošlom su ratu po raznim logorima umirale tisuće kršćana od gladi, među kojima je bilo i mnogo svećenika.
Možemo zamisliti, kako su gladni, poniženi i iznemogli iz dana u dan ponavljali molitvu očenaša: Kruh naš svagdanji daj nam danas . . . Ni u jednoj poruci iz tih vremena ne čitamo, da bi se bilo gdje dogodilo čudo umnažanja kruha. Čak ni Sv. Maksimilijan Kolbe, koji je radi svog junačkog djela ljubavi prema bližnjem morao u ćeliju gladi, nije bio spašen nikakvim Božjim zahvatom.
Očito da Isus nije došao na svijet, da nas spašava iz različitih tjeskoba u koje pripada i glad. Nekoliko puta je to zaista učinio, ali to je bilo iznimno i iz drugih razloga. Po riječima današnjeg Evanđelja, nije baš bila izvanredna stiska.
Ljudi su se mogli do večeri vratiti svojim kućama, ili barem stići do obližnjih sela, gdje bi se mogli za prvu nuždu okrijepiti, kako su predlagali apostoli. Isus je iznenadio i apostole i mnoštvo s činom, kojeg nisu očekivali. S tim činom pokazao je svoju Božju moć. Dokazao je, da ima srce, koje razumije čovjekovu glad i cijeni svagdanji kruh.
Još više, htio je nazočne upozoriti da razmišljaju o Čovjeku, koji je s takvom lakoćom i na tako jednostavan način nahranio toliko ljudi. Tko zna ne priprema li negdje neku drugu gozbu, koja bi neusporedivo bila svečanija i sretnija.
Zakuska na travi uz kruh i ribu je samo njezin blijedi i skroman predokus. Apostoli će za taj objed morati pripremiti sve, što će biti u njihovoj moći. Ostalo će učiniti Isus.
