Isus je više puta izjavio da će dati samoga sebe za hranu ljudima. Mnogi slušatelji se s tom njegovom izjavom nisu mogli složiti. Pa i danas ima mnogo takvih slušatelja ili čitatelja. Nevjernik: Kako bi se kruh mogao pretvoriti u Isusovo tijelo?
Vjernik: Tvoje vlastito tijelo pretvara kruh kojega jedeš u svoje tijelo. Zašto bi to bilo nemoguće Njemu koji je stvorio i kruh i tijelo?
Nevjernik: Kako može Isus odrastao muškarac, biti "zbijen" u maloj tankoj hostiji?
Vjemik: Kako prostrana priroda koju vidiš može biti "zbijena" u sičušnoj zjenici tvog oka?
Nevjernik: Kako može Isus, jedan jedini, ući u milijunski broj vaš ih hostija?
Vjemik: A kako može jedno jedino sunce na nebu ući kroz prozore milijunskih kuća na zemlji?
Uopće se ne radi o tome do koje mjere je ovu ili onu vjersku istinu moguće obrazložiti i do kraja shvatiti pomoću uspoređivanja s prirodom. Radi se o nečem posve drugom. O pitanju kakva je naša spremnost za "tajnu vjere". Isus je sunce koje sija svakome. Svatko sam odlučuje hoće li tom suncu otvoriti prozor vjere ili će ga zatvoriti. To što nam Isus nudi nadilazi opažajnu moć naših osjetila i spoznajnu moć našeg umovanja, to pripada području vjerovanja. Vid i opip, okus varaju se tu, al za čvrstu vjeru dosta je što čuh govori nam euharistijska pjesma.
Jedan je pisac duhovnih štiva dodao svemu tome izvomu misao koja otprilike glasi ovako: Nekima vjera u Isusovu stvamu prisutnost u euharistijskom kruhu zadaje velike muke. Meni je to sarno po sebi razumljivo. Otkad sam prihvatio vjeru u Isusa kao utjelovljenog Boga postalo je za me suvišno pitanje: "Kako može Isus?". Isus je Bog i može sve. Ali mi se nameće drugo pitanje koje me dovodi do zaprepaštenja: Zašto Isus sve to hoće? Zašto se htio utjeloviti, zašto želi prebivati među nama, zašto nam želi davati svoje tijelo za hranu? Zašto sve to želi, iako vidi da nam vjera nije velika, da ne marimo za njega, da ne tražimo mjesto za stolom koji nam prostire, da mu ne iskazujemo dovoljnu zahvalnost i poštovanje...
Znamo li odgovor zašto Isus sve to želi?
