Mt 18, 15-20
Zamoila me je za razgovar. Potužila se je na svaju susjedu, s kojom je već dugo u svađi. Ta radi se o sitnicama, na kraju bi se pametan čovjek samo nasmiješio, ali susjeda baš u njima traži, povod za svađu. Posvađana je s cijelom okolinom i zato je nitko ne voli.
Napose je bolno, jer su obje vjernice. U nedjelju smo obje bile kod Mise i Pričesti. Nakon završenog obreda pričekala sam je pred crkvom, nagovarala sam je i pružila joj ruku. Mrko me je odmjerila i okrenula mi leđa. Teško mi je, jer se ne osjećam krivom, a moram s njome živjeti u neprijateljstvu.
Slične primjere piše život posvuda ako nas. Ponekad je očito, da je netko proračunato i hotimice učinio krivicu. Drugdje se to dogodilo nehotice, zbog nesporazuma ili nesmotrenosti. Često puta imamo posla s teškim značajima.
Ogorčeni su jer su takvi rođeni ili su imali loš odgoj ili ih je život izudarao i razočarao. Njihov osjećajni svijet je ranjen. Svadljivost je samo vanjski izraz njihova unutarnjeg, duhovnog oboljenja.Mi kršćani imamo u Evanđelju na više mjesta upute, kako se u takvim slučajevima moramo vladati. U govoru na gori Isus je u prvom redu naglasio opraštanje i dobrotu. U današnjem odlomku radi se o našem nastojanju, da se izmirimo s posvađanim čovjekom. Treba učiniti sve, što je u našoj moći, da stvar sredimo na miran način. Tako moramo srediti stvar, da postanemo sposobni zajedno moliti. Ako to postignemo sam Isus je među nama. Ali može se dogoditi, da nam unatoč najboljoj volji izmirenje ne uspije. Tada imamo opravdanje, da prema svadljivom čovjeku zauzmemo sličan stav, kakav su zauzeli Židovi prema poganima i carinicima. Izbjegavali su ih. Raznosačica mi je rekla, da je njezina susjeda imala tešku mladost. U duši je nesretna i trpi. Savjetavao sam joj, neka ne osuđuje susjedu, već neka za nju moli. Ni s čime neka ne daje povada za nove svađe. U tu nakanu neka izbjegava čak i međusobne susrete. To ne znači živjeti u neprijateljstvu, nego oduzeti mogućnost, da se svađa još više ne rasplamsa.
