U ono vrijeme: okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju". Mnogo puta ponavljaju se u evanđeljima te dvije skupine osoba kao Isusovi slušatelji: carinici i grešnici. Isto tako, ponavljaju se i predbacivanja i prijekori tzv. pobožnih - farizeja i pismoznanca: On, Isus, blaguje s njima.To predbacivanje ima prizvuk poruge; kad se već s njima druži, onda je i on takav - prema onoj izreci: S kim si, takav si. Današnjem suvremenom čovjeku te dvije skupine osoba i nisu tako signifikantne. "Carinike" si mogu predočiti samo oni koji putuju i prelaze granice, a "grešnici", nismo li to na ovaj ili onaj način svi mi? Za evanđeliste i ljude Isusova vremena ti ljudi su imali posebno značenje. Carinici su utjerivali porez u rimsku državnu blagajnu ali su često bili ne toliko rimski činovnici koliko "privatnici" koji su zbog zlouporaba i samovoljnog ponašanja bili omrznuti u narodu. Upravo zbog svog kontakta s okupatorima bili su višestruko "nečisti" i s njima je zajedništvo za stolom bilo nezamislivo. Grešnici bijahu ljudi koji su se ćudoredno ogriješili, kao npr. preljubnici, bludnice i slični. S njima je također bilo nemoguće dijeliti zajedništvo za stolom. I upravo s tim i takvim ljudima Isus se ne samo družio već je zajedno s njima i blagovao. Prvorazredni skandal za farizeje i pismoznance! "Evo izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika"(Lk 7,34)! No, Isusu nije bilo stalo do jela i pića. Zajedništvo za stolom bilo je mjesto na kojem je on mogao navijestiti svoju poruku o kraljevstvu Božjem. On to čini u kući Marte i Marije, u kući farizeja Šimuna, kod carinika Zakeja i u mnogim drugim prilikama. Ali za njega zajedništvo za stolom nije samo prigoda za navještaj već i primjer i slika za kraljevstvo Božje čiji dolazak on najavljuje:
"Kraljevstvo Božje je kao kad kralj pripremi svadbu, gozbu" Zajedničko blagovanje simbolizira zajedništvo ljudi međusobno i s Bogom u njegovu kraljevstvu. Zato Isus svojim ponašanjem poručuje: Bogu je stalo do svakog čovjeka, on ga traži, traži i grešnika i želi ga povratiti u zajedništvo sa sobom. Tome služe i prispodobe o izgubljenoj ovci, drahmi i sinu. A pri tom se ne radi samo o pojedincima ili nekolicini zalutalih - ne, čitav je narod, kako čitamo u prvom čitanju, narod grešnika, potreban povratka k Bogu.
