Suvremena medicinska znanost ponosna je, što u sve većoj mjeri uspijeva presađivanjem organa. Ponosna je također, kada joj pođe za rukom ponovno «prišiti« tijelu ud, koji je po nesrći odrezan ili odsječen. Ta nastojanja treba pozdraviti, jer je njilhova namjera, da bi čovjek imao što sposobnije i cjelovitije tijelo.
A Isus nam savjetuje nešto posve suprotno: čovjek neka odsiječe ruku ili nogu i neka iskopa oko.Koliko znaju pipovijedati životopisci svetaca, do sada nitko taj Isusov savjet nije uzeo posve doslovno. Ne poznajemo sveca, o kojem bismo čital~ ili čuli, da si je odsjekao ruku ili nogu ili iskopao oko.
Ovu tvrdnju treba malo pojasniti. Mnogi su uzeli Isusovu preporuku ozbiljno, vrIo ozbiljno. Jedino doslovno je nisu uzeli. Ta ni Isus nije mislio na njezino doslovno izvršenje. Jao nama, ako bi! Tko bi još smio imati ruke, noge i oči, kada ih toliko puta zlorabi i koristi za grijeh? Da li na čovjeku uopće postoji nešto, što ga sablažnjava? Zar, na primjer, naš jezik nije ništa kriv i ne bi li ga bilo često puta bolje odrezati, nego slušati, kako sije sablazan? A naše uši, zar su nedužne?
Isusova misao je slijedeća: ako ti je neka stvar ili osoba tako draga i tako pri srcu, kao što ti je ruka, noga ili oko, i ni za šta na sviljetu ne bi je dao od sebe- ali te ta stvar ili osoba vodi u propast - razmisli, šsto je za tebe bolje: da li da se te stvari ili osobe odrečeš, ili da zajedno s njome juriš u propast.
Još i drugačije možemo razumjeti Isusov savjet. Odsjeći ruku, znači i pružiti je bližnjemu u službu, u pomoć i davati je i onda, kada bi ona najradije grabila i mislila na se. Odsjeći nogu, znači učiniti korak sučovjeku i tada, kada nam se to grsti i najradije bismo okrenuli pete. Iskopati si oko, znači vidjeti tuđu tjeskobu i gledati lijepim očima nekoga i onda, kada bismo mu najradije okrenuli leđa. Isus savjetuje duhovno presađivanje organa. Teško je reći, da li je manje bolno od tjelesnog. Ali je isto tako potrebno. Ako ne još i više.
