Kad bi čovjek živio sam na svijetu te ne bi bilo nikoga iznad njega ili pokraj njega, bio bi posve slobodan. Smio bi raditi sve što bi mu se proh-tjelo. Ništa ga ne bi sputavalo, na nikoga se ne bi morao obazirati. To bi bio život!
Ali čovjek ne živi sam. Iznad njega je Bog, pored njega su ljudi, na-vezan je na prirodu. Obdaren je razumom, pomoću kojega prepoznaje odnose, i voljom, pomoću koje svoje djelovanje usklađuje s postojećim odnosima. No, čovjeka ne mogu zadovoljiti samo istina, koju spoznaje svojim razumom, i sloboda kojom se služi pomoću svoje volje. Čovjek posjeduje i srce koje čezne za ljubavlju. Čovjek moze postići puninu svog bivanja samo ako je u ljubavi povezan s Bogom i ljudima. Jedino u toj punini osjeća se sretnim i zadovoljnim. Da živi sam, zaista ga ništa ne bi spu-tavalo, ali ga ništa ne bi ni usrećivalo. Kakav bi to bio život?
Isus u današnjem evanđelju stavlja ljubav na prvo mjesto zato što nas želi njome usrećiti.
Jednom sam u nekoj knjizi pročitao zanimljivu pripovijest o kamenu. Ispričat ću je po sjećanju.
-Uz rub široke carske ceste nalazio se velik isklesan kamen. Na njemu je bio ispisan broj kilometara koji je upozoravao putnike na udaljenost do carske prijestolnice. Jednoga dana pristupi kamenu dječak i reče: Hej, kamene moj, kako možes čitav dan stajati na vrućem suncu, zar se nimalo ne znojiš? - Ne znojim se, odvrati mu kamen. - A kako ti je zimi, kad oko tebe zavija bura. Ja provodim dane na toploj krušnoj peći, a ti, ti mora da se smrzavaš?
- Ne smrzavam se. - Jučer se ispred tebe zaustavio neki starcie i odmarao se. Nešto je mrmljao sebi u bradu, zar ti nije bilo žao tog starkelje? - Nije. - Maločas je u obližnjem grmu pjevala ptičica svoju omiljelu pjesmicu, zar te nije obradovala? - Nije. - Cestar je prije nekoliko dana počupao koprive i ostali korov koji se širio oko tebe, jesi li mu izrazio zahvalnost. - Nisam. - Zaista si čudan, kamene moj, zar nemaš nimalo srca? - Nemam, ja sam bez srca. Najobičniji kamen. Takvoga me Bog stvorio i ne mogu biti drugačiji. Kaže kamen djetetu: Ti nisi kamen.
Ti si čovjek. Tebi je Bog dao srce. Raduj se u svome srcu - pazi da ti se ne pretvori u kamen.
Martin se rodio kao sin jednoga rimskog tribuna u Sabariji, u Panoniji, današnji Szombately u Madžarskoj, oko god. 315. Djetinjstvo je proveo uz oca vojničkog tribuna u jednom vojnom garnizonu u Paviji. I njega su protiv volje mu unovačili u carsku gardu i tako je na silu postao vojnik. U to vrijeme valja staviti i onu zgodu iz njegova života kad se usred ciče zime našao pred gradskim vratima grada Amiensa u Galiji te ondje susreo siromaha prosjaka, koji je od njega zatražio milostinju. Ne imajući kod sebe novaca, a gledajući prosjaka kako se smrzava, odrezao je polovicu svoga vojničkoga plašta i dao mu da se zaogrne. Sljedeće je noći usnio san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu je govorio: »Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin.« Bio je to veliki milosni čas njegova života. On se još više oduševio za kršćanske ideale, prema kojima je nastojao provoditi život. 
