Očekivanje vječnoga života - Božje svadbene gozbe s čovječanstvom - jedna je od temeljnih istina krsćanstva. Nemoguće je nabrojiti sva mjesta u novozavjetnim knjigama na kojima se izravno ili u prispodobama govori o našoj besmrtnosti, o nagradi koja nas čeka poslije smrti, o sreći i radosti na nebeskoj gozbi. Navjestiteljima evanđelja ta je istina davala snagu za prevladavanje svih napora i poteškoća, mučenike je u njihovu trpljenju krijepila za junačko svjedočenje, vjernike svih zvanja i staleža ohrabrivala je u životnim nevoljama te im u borbi između dobra i zla ulijevala nadu da će se jednom "domoći sretnog doma nad zvijezdama".
"Godina svetaca" je zbirka koju sačinjavaju četiri opsežne knjige, sve zajedno imaju oko tri tisuće stranica. Zbirka donosi oko tisuću životopisa svetaca svih vremena iz raznih krajeva svijeta. Čitatelj može otvoriti bilo koju stranicu, može izabrati bilo kojeg sveca - u nijednom životopisu neće naići na sveca koji nije vjerovao u vječni život, koji se nije trudio da taj život zadobije, koji nije i drugima pomogao da zadobiju taj život.Zaručnik je okasnio. - Puna četiri stoljeća trebala su mu da izabrani narod izbavi od egipatskog jarma. Četrdeset godina putovao je s izabranim narodom kroz pustinju, prije nego ga je doveo u obećanu zemlju. Čitavo tisućljeć zadržavao se kod izabranog naroda, prije negoli je čovječanstvu poslao Spasitelja. Dva tisućljeća zadržava se medu krsćanima - i tko zna kako dugo će se zadržavati - do punine vremena... Četrdeset godina čekamo plodove Drugog vatikanskog sabora, neki su već postali nestrpljivi zbog čekanja... Stalno ponavljamo kako naše dušobrižništvo zaostaje za potrebama vremena... Svake godine dolazimo na duhovnim vježbama do spoznaje da mnoge zaključke iz protekle godine nismo ostvarili... Zaručnika nema. Negdje se zadržao, odlaže svoj dolazak, kasni, ostavlja nas čekati. Zašto?
Zato jer je svijet tako uređen da sve ima određeno vrijeme rasta i dozrijevanja. Za jedno i drugo potrebno je vrijeme. Ulje u našim svjetiljkama nije nista drugo do umjetnost čekanja. Sposobnost da umijemo strpljivo čekati i mudro ustrajavati. Valja nam voziti na sigurnoj razdaljini. Prilikom zastoja treba krotiti nestrpljivost i sačuvati mirnu krv. Tko pretjeruje u brzoj vožnji, ili pretječe kolonu, izlaže se riziku da umjesto na zaručnikovu svadbu dospije u vlastiti grob.
Martin se časti po kalendaru 11. studenoga - već 14 stoljeća, a raznoliki martinjski običaji potječu ponajviše iz srednjeg vijeka i žive među nama i danas.
Martinje, Martindan je kalendarski spomen Martina biskupa, drevnog sveca. Rođen je 316. godine u Panoniji (u mjestu Sabaria, danas Szombathely u Mađarskoj). U mladosti je bio vojnik, zatim redovnik pa biskup. Živio je i djelovao ponajviše u Francuskoj, u gradu Toursu (otuda "Martin turški"). Tu se, na njegovom grobu, odavno diže velika bazilika, svjetski poznato hodočasničko mjesto, a u cijeloj Francuskoj ima, kažu, njemu posvećenih 3667 što crkava što kapela! Uz povijesne podatke o njemu je nastalo i mnogo legendi.
Slikari ga prikazuju kao vojnika na konju dok mačem odsijeca dio svoga plašta koji daje prosjaku ili kao biskupa s knjigom i biskupskim štapom u rukama. Do nogu mu ponekad stave gusku.
Po pučkom shvaćanju Martinje je kraj jeseni, završetak poljskih ratarskih radova i početak zime. Stoga je, naročito u srednjem vijeku, Martindan bio po cijeloj Europi veliki sajamski dan i vrijeme kad su se završavali mnogi ugovori, sklapale pogodbe, izmirivali dugovi, isplaćivale najamnine i porezi. U sklopu crkvene godine spomendan svetog Martina pada vrlo blizu predbožićnog vremena adventa (došašća), u kojem se tada postilo, slično kao u korizmi, pred Uskrs. Martindan je bio "posljednja prilika" za bolji mesni i mrsni zalogaj. Otuda je nastao običaj blagovanja "martinjskih gusaka", pečenja posebnog kolača (kruha) te "blagoslova" i kušanja novog vina. Ovi običaji žive još i danas. 
