Zgoda, o kojoj nam govori današnje Evanđelje, poznata nam je. Dva razočarana i uplašena Isusova učenika napuštaju Jeruzalem. Putem im se pridruži Neznanac. Potužili su se, što im leži na srcu. A On ih tješi. Kako?
Najprije, vjerojatno, posve po ljudsku. Taj mučni problem treba preboljeti i prespavati. Pričekati, da najgore prođe. Nipošto ne gubiti hrabrost i pouzdanje.
Ali stranac nije ostao kad te utjehe. Pitao je suputnike, da li poznaju pisma. - Nešto malo, jer oni su Zidovi, dobro poučeni u zakonu. -Da li se sjećate, da je nešto od toga, što se dogodilo u Jeruzalemu, zapisano u Pismima? - A to zaista nisu znali.
-Počeo im je tumačiti. Što im je više tumačio, to su oni više osjećali, kako je nesavršeno i nedovoljno bilo njihovo razumijevanje Mojsija i proroka. Postalo im je gotovo neugodno. Strančeva tumačenja otvarala su im novi svijet, novi smisao svega, što je bilo zapisano.
Nešto takvo još nikada nisu čuli. Neko nepoznato veselje ušlo je u njih. Neuspjeh i poraz, što ga je doživio Isus, bio je naviješten, potreban. Nije se sve tek tako dogodilo, već po nacrtu, po Božjem nacrtu. Sve je bilo predviđeno, sve odobreno naviješteno i zapisano. Isus je išao putem kojim je morao proći. Naoko, ta je bio put poraza, a zapravo je koračao putem pobjede i slave. Srce im je gorjelo, dok su sve slušali. Šteta, da su pred njima već kuće iz Emausa. Još više im se rasplamsalo srce, kada su u Strancu prepoznali Isusa. Posve oduševljeni, pohitali su u Jeruzalem i u jednom dahu ispričali jedanaestorici i ostalima s njima sabranima, što su doživjeli.
Pisma govore o tome, što se nekoć dogodilo. A u zbilji, sve se događa još i danas. Pisma govore i o nama. Mi smo u njima i ona obuhvaćaju naše vrijeme i sadašnje događaje. Krist i danas pa svojim i našim porazima i pobjedama stupa u svoju i našu pobjedu i slavu. Odatle snaga i ljepota Pisama. Ukoliko ne budemo prepolagani za njihovo razumijevanje, ona će zapaliti i naša srca.
Ministrantski susret našega dekanata održava 30.4.2005. Naša župa je domaćin susreta. Očekuje se oko 130 ministranata.
Ivan Pavao II. 264. je papa, odnosno 263. Petrov nasljednik. Karol Józef Wojtyła, rođen je u Wadowicama, gradu 50-ak kilometara udaljenom od Krakowa, 18. svibnja 1920. Za svećenika je zaređen 1. studenog 1946., a u
38-oj godini života, 4. srpnja 1958., Wojtyła postaje najmlađi poljski biskup.
Ivan Pavao I. umire u noći s 28. na 29. rujna 1978. i već 14. listopada
otvara se nova konklava. Dva dana kasnije, 16. listopada, Karol Wojtyła izabran je za Papu. 
Cijeli svijet tuguje za dragim papom. Teška bolest ga je shrvala i ugasila njegovu toplinu i sjaj u očima. Nestalo je njegove prisutnosti ali njegova dobra djela i njegove riječi zauvijek će živjeti u srcima ljudi. Papa je uvijek upućivao na toliko željeni mir u svijetu i da čovjek čovjeku bude brat bez obzira na vjersku pripadnost i boju kože. Posjetio je mnoge zemlje i uvijek upućivao na to da se novac koji se daje za izradu oružja daje gladnima i siromašnima, starima i bolesnima. Hvala ti Sveti Oče za svaku tvoju toplu riječ, za svaki tvoj blagoslov i tvoju poruku mira. Nadam se da će tvoje poruke mira doprijeti do svih ljudskih srca i da će mir biti svuda oko nas .Mir i dobrota zauvijek
