Udubimo se u osjećanje osoba koje nastupaju u evanđelju.
Bog koji je stvorio čovjeka i bio predvodnikom njegove povijesti kroz vremenska razdoblja započinje s današnjim danom izvanredno važno poglavlje - otkupljenje. U jednoj adventskoj pjesmi sporninje se prokletstvo zemlje. Bez obzira kako to shvatili, da li doslovno ili u prenesenom značenju, ili kao izraz čovjekove tjeskobe zbog posljedica grijeha - Bog danas ukida prokletsvo zemlje. Umjesto prokletstva uvodi i ostvaruje neku drugu, za nas neočekivano lijepu i usrečujuću poruku: Bog je tako ljubio svijet da je poslao svog jedinorođenog Sina koji će otkupiti svijet. Pokušsajmo se uživjeti u osjećaje Očeva srca. Dugo i brižno pripremao je taj dan. Izabrao je sebi poseban narod, slao mu svoje patrijarhe i proroke koji su ga vodili i pripremali upravo za taj dan - i evo tog dana. U poruci koju nebo danas šalje zemlji nema ni traga prokletstvu. Baš naprotiv: Raduj se, Marijo, milosti puna, blagoslovljena među ženama...Udubimo se u osjećanje andela Gabrijela. Kako pozorno sluša što mu Bog nalaže, s kakvom odgovornosću prima Božji nalog, kako svečano ga prenosi na zemlju, kako ga s visokim postovanjem izručuje Mariji, kako se radostan vraća u nebo i s kolikim ponosom javlja Ocu da je poslanstvo uspjelo. To je posve nešto drugo od Luciferova poklika u kojemje odjekivalo: Neću služiti!
Marija se već ranije, ni ne sluteći što Bog s njome namjerava, posve darovala Bogu. Njezino "neka mi bude" nije tek izraz trenutnog oduševljenja zbog neočekivane ponude, već je to odraz cjelovita raspoloženja njezina bića. Ona doduše ne zna što je sve čeka, ali zna da se Bogu smije posve predati. I zadovoljava se time. Njezina se duša raduje u njemu koji velika djela učini njoj i preko nje čitavom čovječanstvu, od naraštaja do naraštaja...
Isus koji je u tom događanju središnja i glavna osoba povukao se u pozadinu. Sam iskušava prve trenutke bivanja na zemlji. Njegovo srce počinje otkucavati na ljudski način. Za vijeke vjekova povezuje svoju sudbinu s tvojom i mojom.
