Na posljednjoj večeri bilo je svečano. Isus je bio razgovorljiv, kao rijetko kada. Apostoli su ga slušali otvorenih ustiju. Kada im je tumačio svoje odnose prema Ocu, Filip se ohrabrio i prekinuo Ga. Iz dubine duše izašla mu je molba: Gospodine, pokaži nam Oca. . . Molba, koja nije samo Filipova. Prije njega i poslije njega tu molbu je osjećalo toliko ljudskih srdaca i izgovaralo ju je toliko ustiju.U pomalo grubim oblicima još je i dandanas mnogo puta čujemo među jednostavnim ljudima, kada u raspravama o vjeri netko samosvjesno i pobjedonosno odsiječe: Ja vjerujem samo u ono što vidim! Pokažite mi Boga, pa ću Ga priznati! U nezdravom pobožnom obliku javlja se tamo, gdje bi vjernici na svaki način htjeli vidjeti čudo, ili barem one koji su vidjeli čudo, ili barem mjesto, gdje se to čudo događalo, ili bilo što, samo da bude čudesno. Ne žale ni vremena, ni novca. Spremni su u neku ruku zanemariti čak i obiteljske dužnosti, a pred uputama crkve zatvoriti uši. . .
Isus ima drugačije mišljenje. Oca vidi, tko Mene vidi, kratko odgovara Filipu. I nama. A gdje vidimo Isusa? U Evanđelju. Od prvih kršćanskih vremena do danas vjernici su Ga u njemu tražili i našli. Sveci, mučenici, crkveni učitelji, svi koji su o Bogu nešto lijepo govorili ili za Nj na bilo koji način svjedočili, crpli su to iz Evanđelja.Crkva je doživljavala velika razdoblja onda, kada je rasla iz Evanđelja. Teška vremena za Crkvu nastupila su onda, kada su se ljudi zadovoljili s nadomjeskom za Evanđelje. Toliko će Crkva u sebi biti zdrava i toliko će zdravlja donašati čovječanstvu, koliko će biti vjerna Evanđelju. Ne znamo, da li je Filip s Isusovim razgovorom bio zadovoljan. Kako bilo, da bilo, prihvatio ga je, pokušao ga razu-mjeti i ravnati se po njemu. Možda ni mi s Isusovim odgovorom nismo zadovoljni. Ako ćemo zahtijevati nešto drugačiji odgovor, moglo bi nam se dogoditi, da ostanemo bez ikakva odgovora.
BLAŽENI KOJI NE VIDJEŠE A VJERUJU
Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika veliki papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan "koji je svijet rada izabrao kao svoj praznik". U enciklici o sv. Josipu, papa Leon XIII. "radnike i sve ljude skromnih životnih prilika 'upućuje na sv. Josipa' kao uzor i primjer za nasljedovanje".
