Kratke priče

ORGANIZACIJA RADA ( ili MRAVLJI ŽIVOT)

Nekoć je živio sretan i vrijedan Mravac koji je dan za danom uredno išao na posao. Cijelog radnog dana je bio veseo i dobre volje pa si je ponekad i zviždukao vesele pjesmice. Bio je sretan da ima posao i njegovi su učinci bili odlični. No, bila je tu i kvaka: Mravac je radio je bez odgovarajućih smjernica jer uopće nije imao nadređenog vođe. Stoga g. Stršljen, direktor poduzeća, odluči da se takva situacija ne smije tolerirati te zaposli Bubamaru koja je imala veliko iskustvo s vođenjem.
Prva briga Bubamare je bila da uvede kartice za evidentiranje Mravkovih dolazaka i odlazaka s posla. Uspostavila je također i sustav primki i izdatnica. Stoga je bilo nužno zaposliti i tajnicu za pripravu dosjea i izvješća. Gospođica Paučica koju su s tim ciljem zaposlili uspostavila je ubrzo i pismohranu te postala odgovorna i za preuzimanje telefonskih poziva. Čitavo to vrijeme je vrijedni Mravac samo radio i radio i radio...

Direktor, g. Stršljen, je bio oduševljen izvješćima koja je primao od Bubamare te je uskoro počeo zahtijevati i odgovarajuće studije s grafikonima, pokazateljima i analizama trendova razvoja. Poradi toga je bilo potrebno zaposliti Hrušta kao ispomoć direktoru te nabaviti novo računalo s tiskačem.
Pomalo je sretan i vrijedan Mravac počeo zaostajati s poslom i tužiti se na svu papirologiju s kojom se po novoj organizaciji morao baviti. Direktor je shvatio da mora hitro djelovati te je smjesta ustanovio mjesto šefa službe koji će nadzirati rad sretnog i vrijednog Mravca.
Na to novo radno mjesto su zaposlili Cvrčka koji je najprije promijenio sav namještaj u svom uredu te zahtijevao novi ergonomski stol i novo računalo s ravnim zaslonom. Cijelu tu hrpu novih računala trebalo je umrežiti, a novi je šef službe dobio pomoćnika (uzgred, bio mu je pomoćnik i u prijašnjem poduzeću) zaduženog za izradu strateškog projekta vođenja i proračun nove službe.
Za to je vrijeme Mravac postajao sve manje vrijedan. "Morat ćemo naručiti izradu studije o međuljudskim odnosima i zadovoljstvu zaposlenih u poduzeću!", stručno je ustvrdio Cvrčak... Pregledavajući brojke i grafikone, g. Stršljen, direktor poduzeća, ustanovio je na svoje veliko čudenje da služba u kojoj radi sretni i vrijedni Mravac, nije više tako uspješna kao nekad. Stoga zamoli za pomoć vrhunskog savjetnika, gospođu Sovu koja bi trebala izraditi analizu stanja i predložiti najbolje rješenje za njegovo poboljšanje.

Nakon tromjesečnog snimanja stanja, gospođa je Sova podastrla izvješće u kojem je kao glavni razlog pada produktivnosti naveden višak zaposlenih. U skladu s preporukom, direktor je poduzeo hitre i učinkovite mjere te otpustio Mravca.

Pouka (o pravnom lijeku) priče:

Nikada ne budi sretan i vrijedan Mravac. Puno se više isplati biti nesposoban i ne raditi ništa. Nesposobnima ne treba nadzor. Ako si usprkos tome učinkovit, nikada ne pokaži da te veseli to što radiš jer za to nema opravdanja. Ako ipak na svaki način želiš biti poput Mravca, otvori vlastito poduzeće pa nećeš morati raditi za Stršljena, Bubamaru, Paučicu, Hrušta, Cvrčka i Sovu.
Nazalost, cijela je ova priča utemeljena na nučnim istraživanjima koja su pokazala da najveći broj ljudskih bića teži parazitskom životu.

Životna trka

Svako se jutro lav budi i misli: "Moram trčati bar malo brže od najsporije gazele ili ću umrijeti od gladi."
Zbog toga na afričkoj ravnici nije važno jesi li lav ili gazela. Kad izađe Sunce, važno je trčati…

Utrka vjere nije s nama počela. Prije nas su trčali pioniri. Sad zamislimo neke njihove izjave poslije utrke:

Augustin iz Kartage (afrički reprezentativac): "Mislim da sam maraton jako dobro istrčao, no ipak moram priznati da mi pripreme za utrku i nisu baš protekle u najboljem redu stoga hvala Izborniku što me ipak odabrao za trku!"

Mojsije je riječima hvale opisao svoje visinske pripreme na Sinaju.

Kad su Šimuna Petra novinari opkolili i znatiželjno ispitivali, on im je odgovorio: "Dosadašnje pripreme bile su mi dosadne, pa sam pokušao smisliti nešto svoje. Prvo sam pokušao trčati po vodi, ali punica nije bila baš oduševljena. Trebalo je svaki dan sušiti i sandale i tuniku – to se njoj nije svidjelo. Onda sam se sjetio Isusove upute 'Slijedi me', poslušao je i lagano stigao do kraja."

Na novinarsko pitanje kako je uspio pobijediti u ovako teškoj utrci, Ivan Krstitelj je lakonski odgovorio: "Sve je to do glave!"

Maksimilijan Marija Kolbe (poljski internacionalac) je iskreno odgovorio: "Pitate me kako sam uspio pobijediti… Bit ću iskren i neću okolišati s odgovorom: Mislim da bez pomoći blažene Djevice Marije, koja me zagovarala kod Sina, ne bih prešao ni stotinu metara."

Jesu li ovi maratonci bili savršeni? Naravno da nisu. Jesu li činili pogreške koje su mogle dovesti čak i do diskvalifikacije u utrci? Vjerojatno jesu. Možda su se spotaknuli na nekim preprekama. Možda čak uganuli zglob, ozlijedili mišić ili koljeno. Ali oni su trčali i nastavili trčati.

Mišljenja sam da uvijek trebamo trčati jer nam je, kao i lavu i gazeli, – život u pitanju. Zahvaljujući Kristu pobjeda je i nama zajamčena. Isus zna trčati. On je put. Ako budemo trčali po njegovim instrukcijama, čisto sumnjam da ćemo izgubiti.

fra3.net

Prispodoba o olovci

Prvo: Činit ćeš velike stvari samo ako dopustiš da te ruka vodi.
Drugo: Povremeno ćeš morati podnijeti neugodnosti, ali to je potrebno ako želiš postati bolja olovka.
Treće:Biti ćeš sposobna popraviti svaku pogrešku koju učiniš.
Četvrto: Ono najbolje što imaš nalazi se u tebi
Peto: Bez obzira na okolnosti u kojima se nađeš, moraš nastaviti pisati. Uvijek ostavi jasan i čitljiv trag bez obzira koliko situacija bila teška.
Šesto: Olovka sve posluša i obeća da će se sjećati. Shvativši namjere svojega tvorca uđe u kutiju za olovke.

Zamisli da si ti ova olovka: nemoj nikada zaboraviti ovih 5 pravila i postat ćeš najbolja osoba.

Prvo: Činit ćeš velike stvari samo ako dopustiš da te Bog - tvoj Stvoritelj vodi. Tako ćeš dopustiti da se i drugi obogate darovima koje posjeduješ.
Drugo: Susrečući se s problemima biti će ti teško, ali to će ti koristiti jer će te kao osobu ojačati.
Treće: Biti ćeš sposoban popraviti sve pogreške koje učiniš.
Četvrto: Shvatit ćeš da ono najbolje što imaš nalazi se u tebi.
Peto: Kud god da kreneš moraš ostaviti trag. Ne obaziri se na situacije, u svemu se zalaži za dobro.

Svi smo poput olovke...Stvoreni i upućeni od Stvoritelja u život s posebnim zadatkom.
Sjećaj se ovih 5 pravila. Živi radosno. Nastoji biti u svakodnevnom kontaktu sa svojim Stvoriteljem.

Ljubav se uči

Kad se u Indiji govori o stvaranju muškarca i žene, pripovijeda se slijedeća legenda: kad je Stvoritelj završio sa stvaranjem muškarca, bio je svjestan da je iskoristio sve sastojke, koji su mu bili na raspolaganju. Nije bilo više ničega trajnog, stabilnog, čvrstog od čega bi mogao stvoriti ženu.
Stvoritelj je dugo vremena razmišljao i na kraju uze:
mjesečevu puninu, savitljivost vinove loze i treperenje trave, vitkost trstike i cvjetanje cvjetova, lakoću listića i svjetlost sunčevih zraka, plačljivost oblaka i nestalnost vjetrova, zečju plašljivost, paunovo šepurenje, mekoću ptičjeg perja i tvrdoću dijamanta, slatkoću meda i okrutnost (ljutinu) tigra, žar vatre i hladnoću snijega, brbljavost papige i pjev slavuja, dvoličnost lisice i vjernost majke lavice.
Pomiješavši sve te netrajne elemente, Stvoritelj stvori ženu i dade je muškarcu.
Nakon tjedan dana dođe muškarac i reče: "Gospodine, stvorenje koje si mi dao jako me unesrećuje. Toliko govori i tako me nemilosrdno muči da ne mogu odahnuti. Hoće da se neprestano brinem oko nje i tako gubim vrijeme. Plače za svaku sitnicu i živi besposleno. Došao sam da Ti je vratim, jer ne mogu s njom živjeti."
"Dobro" - odgovori Stvoritelj i uze je natrag.
Nakon tjedan dana vrati se muškarac i reče: "Gospodine, od kad sam vratio ono stvorenje, život mi je postao tako prazan. Stalno mislim na nju - kako je plesala i pjevala, kako me je ispod oko gledala, kako me je zadirkivala i kako se naslanjala na mene. Bila je tako lijepa i tako nježna u dodiru. Obožavao sam slušati njezin smijeh. Molim Te, vrati mi je natrag.
"Dobro" - odgovori Stvoritelj. I muškarac je opet uze k sebi.
Nakon tri dana opet dođe i reče: "Gospodine, ne razumijem i ne znam to objasniti, ali nakon svih mojih iskustva s onim stvorenjem, došao sam do zaključka da mi pravi više problema nego radosti. Preklinjem Te, uzmi je natrag! Ne mogu s njom živjeti!"
"Ali ne možeš živjeti ni bez nje" - odvrati Stvoritelj.
Zatim se okrenu leđima do muškarca i nastavi svoj posao.
Muškarac sav razočaran reče: "Što da radim? Niti mogu živjeti s njom, a niti bez nje!"
Ljubav je osjećaj koji treba učiti.
To je napetost i ostvarenje.
To je velika čežnja i neprijateljstvo.
To je radost i bol.
Nema jednoga bez drugoga.
Sreća je samo dio ljubavi - onoga što treba naučiti. Patnja također spada u ljubav. Ona je tajna ljubavi, njezina ljepota i njezin teret.
Ljubav je osjećaj koji treba učiti.

Tri kralja

Prvi kralj je bio čovjek pedesetih godina, otac petero djece, zaposlen u općini, u ruci je držao štaku. Prislonio ju je uz jaslice i rekao: " Prije tri godine imao sam tešku prometnu nestreću, izravan sudar. Završio sam u bolnici s nekoliko lomova. Liječnici nisu bilo optimisti glede moga oporavka, pa su bili suzdržani u predviđanjima o obećanjima. Od tog trenutka ja sam bio zadovoljan i Bogu zahvalan za svaki, pa i najmanji znak poboljšanja: kad sam počeo micati glavom ili prstima, kad sam se podigao i sjeo i tako dalje. Za nekoliko mjeseci provedenih u bolnici promjenio sam se. Postao sam ponizan i uvelike se radovao svemu što imam, naučio sam biti zahvalan za sitnice i svakodnevicu koju prije nisam ni zapažao. Donosim ovu štaku Isusu u znak svoje zahvalnosti.

Drugi kralj bila je zapravo žena, majka dvoje djece. Donijela je katekizam, stavila ga pored jaslica i rekla: "Dok su moja djeca bila mala i dok su me trebala, izvrsno sam se osjećala. Ali kad su dječaci odrasli, počela sam se osjećati nekorisnom. Shvatila sam da samosažaljenje nema smisla, pa sam se prijavila župniku da održavam vjeronauk maloj djeci. Tako sam svom životu ponovno vratila smisao. Osjećam se kao apostol, kao prorok; otvaram djeci obzore duha, to me ispunjava i oduševljava. Osjećam se korisnom, važnom i ostvarenom."

Treći kralj bijaše mladić s bijelim papirom u ruci. Položio ga je u jaslice i rekao:" Pitao sam se da li da uzmem ovu ulogu, jer nisam znao ni što bih donio na dar ni što bih rekao Isusu. Ruke su mi prazne, srce mi je puno želja, sreće i nade. Mojom dušom često prolaze nemiri, pitanja, osjećaji krivnje i sumnja. Moja je budućnost vrlo neizvjesna. Doista ti nemam što ponuditi božansko dijete, zato ti darujem ovaj prazan list. Znam da si došao da nam doneseš novu nadu. Vidi, moja je nutrina prazna, ali srce je otvoreno i spremno prihvatiti riječi koje ispisuješ na ovaj bijeli papir moga života. Ti si tu i nadam se da će se sve promjeniti..."

Bruno Ferrero

Stablo i cvijet

U zoru je u podnožju stabla iznikao malen cvijet. I tek što je otvorio oči, ugledao je stablo.
Ti si, sigurno, veliki cvijet – reče mu.
Ne, ja nisam cvijet. Ja sam stablo – odgovori stablo.
Kakva je razlika između stabla i cvijeta? – upita cvijet.
Cvijet živi nekoliko dana, a stablo nekoliko godina – reče stablo.
I to je sve ? –
Ne – odgovori stablo. – Mi stabla izdržimo i najjače vjetrove, a vi, cvjetovi, prehladite se i od najblažeg lahora.
To je sve? – ponovno upita cvijet.
Vas se može ubrati i darovati. Vas se može staviti u vazu i njegovati. Vas ljudi vole, a i vi volite ljude. A s nama stablima je drugačije. Nas ne mogu ubrati i pokloniti. Nas ne mogu staviti u vazu i njegovati. Mi uvijek ostajemo po strani.
Zar smo mi cvjetovi na putu?
Ne, uglavnom niste. Ali ljudi vas primjete i kada ste daleko od puta. Često vas i pogaze.
Što se dogodi kada netko pogazi cvijet?
To se uvijek sazna. I zbog toga se može mnogo plakati. Neki i nakon mnogo vremena spominju pogažen cvijet. Nas stabla nitko ne može pregaziti, ali nas i ne vole kao što vole cvjetove.
Onda si ti – reče mu cvijet – izuzetak među stablima, jer tebe voli jedan mali cvijet.
Kada je oko podneva pripeklo sunce, stablo je svojom sjenom zaštitilo cvjetić.

Stjepan Lice

LJUBAV

Bio jednom jedan otok, na kojem su živjeli svi osjećaji i ljudske vrijednosti: Dobra Volja, Tuga, Znanje i među ostalima i Ljubav. Jednog su dana shvatili da će njihov otok potonuti, te su pripremili svoje brodove kako bi ga napustili. Jedino je Ljubav željela ostati do posljednjeg trenutka. Kada je otok bio tren do potonuća Ljubav je odlučila potražiti pomoć.

Bogatstvo je prolazilo u blizini i Ljubav je upitala: "Bogatstvo, možeš li me povesti sa sobom? Ne mogu, mnogo je zlata i srebra na mom brodu, nemam mjesta." Ljubav tada odluči pitati Ponos koji je prolazio na veličanstvenom brodu. "Ponose, preklinjem te, možeš li me povesti sa sobom? Ne mogu ti pomoći, Ljubavi" odgovori Ponos. "Ovdje je sve tako savršeno, mogla bi mi uništiti brod." Tada je Ljubav zamolila Tugu, koja je prolazila kraj otoka: "Tugo, molim te povedi me sa sobom. Oh, Ljubavi" odgovori Tuga. "Tako sam tužna, da ne mogu." Kada je Dobra Volja prolazila kraj otoka, toliko je bila zadovoljna da nije niti čula Ljubav kako je doziva.

Tada Ljubav začuje neki glas: "Dođi Ljubavi, ja ću te povesti sa sobom." Bio je to starac u malenom čamcu. Kada su stigli do kopna Ljubav se iskrca, a starac ode. Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za ime. Ljubav shvati koliko mu duguje, te upita Znanje: "Znanje, ti sigurno znaš tko me je spasio? To je bilo Vrijeme." odgovorilo je Znanje. "Vrijeme?" upitala je Ljubav. "Pa zašto bi me Vrijeme spasilo?" Znanje puno mudrosti odgovori: "Zato što je samo Vrijeme sposobno procijeniti koliko je Ljubav važna u životu.“

Neka je djevojka došla mudrom čovjeku
i zamolila ga za savjet:

- Iz ljubavi prema siromasima spremna sam učiniti nešto posebno; na svojoj svadbi želim - a uspjela sam na to nagovoriti i moju rodbinu - da protiv narodnih običaja siromašni uzvanici sjede na čelu stola, a bogati kraj vratiju i izlaza - To će biti vrlo nezgodno, posavjetovao ju je mudri čovjek; nitko se onda na tvojoj svadbi i neće radovati. Obitelj će biti zbunjena, bogati gosti bit će uvrijeđeni, a tvoji će siromasi na kraju ostati gladni - smest će ih sve to i svakako se neće najesti do sita!

I zaista nema smisla cirkusirati se ni sa svijetom, ni sa životom, a ponajmanje sa samim Bogom, a to činimo često svojim olako izrečenim i nepromišljenim riječima. Rekli smo na početku da je Isus zahtjevan, ali shvatimo da je i jako ozbiljan, pa onda uzvratimo i mi vjerskom ozbiljnošću. Ali ponavljam ozbiljnošću; koja međutim to nipošto nije ako sam primio tih nekoliko sakramenata u mladosti, dok je to sve bilo poput bujice i nosilo me zajedno sa generacijom mladića i djevojaka, a onda sam otišao u vjersku mirovinu!

KUŠNJE NAŠE SVAGDAŠNJE

Kušani smo, a kušnja nam dolazi i iz nas samih kao i iz drugih izvora. Sami smo svoja pustinja i oaza, svoje smo bojno polje i utvrda, svoj smo suborac i protivnik, svoj uspjeh i neuspjeh...

U svojim smo kušnjama često dovedeni pred zid, u pusto mjesto bez života. Prepušteni smo svojim odlukama i svojim energijama, često bez pomoći ili utjehe. Tada su u pitanju kako naši duhovni tako i naši emocionalni pa i tjelesni resursi. Kušnja nas troši. Izjeda razloge postojanja. Zahvaća sve pore našega života i lomi nas. Preoblikuje u nama svjetove, dovodi nas u stanja u kojima nam duh može i klonuti.

Izdržavanje kušnje izdržavanje je mraka, a katkad i besmisla. Pa i samo je izdržavanje kušnja u kojoj ne znamo što nam je činiti. Nesigurnosti nam se redaju žilama i porama uma, ne znamo čega se uhvatiti kao čvrsta oslonca.

Iskušavanom je najteže povjerovati da i kušnja ima smisla. A ima. Isusova kušnja u pustinji, o kojoj je danas riječ u liturgiji, u sebi sažima sva naša iskušavanja. Odvaguju li se naše mogućnosti s našim granicama, zavodljivosti s obmanama i obećanja s perspektivama, Isusov otpor napasniku htio bi nas ohrabriti da iz kušnje postoji spas. Izlaz je naznačen tek nakon izdržavanja.

Anton Šuljić

S ISUSOM NA KRIŽNOM PUTU

Zakoračili smo u korizmu, razdoblje koje prethodi najvećem i najljepšem blagdanu - Uskrsu. U tom razdoblju na poseban način želimo biti bliski Isusu, koji je zbog nas patio, kojega su nepravedno osudili, koji je za nas težak križ nosio...
Nemojmo i mi biti po našim nemarnostima oni koji Isusa ponižavaju i rugaju mu se... Nemojmo činiti da mu taj križ bude još teži - radije mu ga olakšajmo i pomozimo nositi!
Krenimo na križni put s njime, u našim vjeronaučnim i župnim zajednicama, pa na svakoj postaji otkrivajmo što nam Isus poručuje, što očekuje od nas koji smo mu bliski prijatelji!

UVODNO RAZMIŠLJANJE I MOLITVA
Jednom davno na zemlji je rođen Sin Božji. To si bio Ti, Isuse. Neizmjerno si volio ljude, bez obzira koliko su se oni okretali od Tebe i bili protiv Tebe. To potvrđuje Tvoj križni put.
Tvoj je put križa mogla biti tužna priča sa sretnim završetkom. Ali nije! Tvoj križni put je nešto mnogo više! Težak je bio taj put pod teretom križa. Bio je to put žrtve kojim si Ti hodao do kraja. A na kraju tog puta, darovao si nam nesebičnu ljubav i vječni život. Križ znak sramote i prezira, Tvojim rukama postaje izvorom života za sve Tvoje učenike do svršetka svijeta!
Okupljeni u zajedništvu i zahvalni za Tvoju ljubav i dobrotu, želimo poći s Tobom na križni put. U njemu si nam ostavio kakvi trebamo biti kao Tvoji učenici. Dobro se toga prisjetiti. Krenimo putem križa!

ZAVRŠNA MOLITVA
Isuse, više puta naš je život poput Tvoga križnog puta. Ima dana kada nam je lijepo, kada nam sve uspijeva, kada smo radosni, ali i dana koji su nam teški i žalosni, kada ne vidimo ni smisao našeg postojanja. Baš smo tada jadni! Neki puta znamo biti krivo osuđivani, a neki puta smo mi oni koji nepravedno osuđuju druge.
Hodajući s Tobom na križnom putu, shvatili smo da je Tvoj križni put škola u kojoj se uči biti vjeran Bogu unatoč svemu što nas zna zadesiti, da je Tvoj križni put otkriće ljubavi koju Bog ima prema čovjeku, da je Tvoj križni put škola dobrote darovane svakom biću, da je Tvoj križni put škola koja nas poučava biti Tvojim vjernim učenicima.
Isuse, naš nebeski Učitelju, nikada ne želimo zaboraviti Tvoj križni put po kojem smo dobili vječni život i spasenje. Hvala Ti na mukama podnesenima i za nas!

dr. Josip Šimunović

Kriv, a oslobođen

Zašto Bog može opraštati grijehe?
Događaj koji nam ponešto objašnjava:
Zašto je Isus morao platiti za naše grijehe?
Mlada žena je pozvana pred sud zbog nedjela i bila je nedvojbeno kriva...
Nakon ponovljenih ispitivanja, priznala je. Sudac joj je dosudio kaznu od 500 Eura.
Tad se dogodilo nešto značajno. Proces je završio i ljudi su napuštali sudnicu. Sudac je otišao u svoj ured i skinuo sudačku halju. Otišao je do kase i uplatio 500 Eura koje je prije dosudio kao kaznu mladoj ženi.
Kazna je plaćena.
Sudac je bio otac osuđene, a ipak je morao osuditi svoju kćer. Za njezin prijestup morao je izreći zakonom propisanu kaznu. Morao je suditi pravedno, unatoč tome što je volio svoju kćer. Pronašao je način kako ju otkupiti i osloboditi od krivnje - kao otac, ali i kao korektna privatna osoba. Djelovao je pravedno, ali i s puno ljubavi.
U Bibliji stoji napisano:
"Plaća za grijeh je smrt"
Na smrt je osuđen svaki čovjek jer je grješnik i često je griješio. Bog je apsolutno pravedan i zato nas mora osuditi na smrt - baš svakoga. Tebe i mane.
On je pun ljubavi i zato je dao da za nas umre njegov voljeni i nedužni Sin Isus Krist,da bi svaki koji u Njega vjeruje mogao biti oslobođen.
To je dobra vijest za loše ljude.
To je najbolja vijest.
Upućena je tebi.
Upućena je svakome tko je svjestan svojih grijeha...
Uzmi taj dar, uzmi ga još danas.

Sreća

Čovjek, star 92 godine, omalen, ponosnog držanja, dobro obučen i uredno obrijan, koji ustaje svako jutro u osam, uredno počešljane kose, seli danas u starački dom. Njegova 70-godišnja supruga je nedavno umrla i zato mora i on seliti. Nakon strpljivog čekanja od nekoliko sati, osmjehnu se prijateljski, kad mu saopštiše da je njegova soba pripremljena. Dok se u svojim kolicima lagano kreće prema liftu, opisujem mu malu sobu sa platnom ispred prozora, koje predstavlja zavjesu. “To je veoma lijepo”, kaže on entuzijazmom osmogodišnjeg dječaka, kome su upravo poklonili štene. “Gospodine Winst, pa još niste ni vidjeli sobu.” “To nema nikakve veze”, veli on. “Sreća je nešto, što biraš unaprijed. Da li je moja soba lijepa, ne zavisi od namještaja ili dekoracije. To zavisi ponajprije od toga kako ja zapažam stvari.” “Ja sam u svojoj glavi već odlučio da je moja soba lijepa. To je odluka, koju donosim svaki dan kad se probudim.” “Ja sam biram hoću li ostati cijeli dan u krevetu i brojati dijelove tijela, s kojima imam problema, ili ću ustati i zahvaliti nebu za one dijelove, koji me još uvijek služe.” “Svaki dan je poklon za sebe i dokle god mogu otvoriti oči, upirem svoj pogled u novi dan i sjećam se sretnih momenata iz svog života.” “Starost je kao račun u banci, uzimaš sa njega onoliko koliko ti je potrebno.” “Dakle, moj savjet ti je da na svoj račun sreće stavljaš što više možeš.” “Hvala ti na saradnji i prilogu na mom računu.”

Da bi bio sretan upamti slijedeća prosta pravila! 1. Oslobodi srce mržnje. 2. Oslobodi glavu briga. 3. Živi jednostavno. 4. Pružaj puno. 5. Ne očekuj previše.

Obraćenje

Moj je otac htio da odem u ulicu Ulm. Pošao sam onamo kad sam imao dvadeset godina, ali sam stupio na krivi nogostup i umjesto da uđem u višu učiteljsku školu, ušao sam u kuću redovnica klanjateljica, tražeći ondje u kapeli prijatelja s kojim sam trebao večerati.

Ono što vam kanim ispričati nije povijest nekog intelektualnog otkrića. To je opis kao o jednom fizikalnom pokusu, skoro kao laboratorijski pokus.

Dok sam otvarao željezna vrata samostana, bio sam ateist... Bio sam to još i unutra u kapeli. U skupini vjernika, nasuprot svjetlu, vidio sam jedino sjene, među kojima sam mogao otkriti svog prijatelja; na kraju tog prostora blistalo je neko svjetlo: nisam znao da je to Presveti Sakramenat.

Nikakva ljubavna muka nije me morila, nisam bio zabrinut, nisam bio radoznao. Religija je bila za mene kao neka stara tlapnja, a kršćani kao neka vrsta što je zaostala duž hoda evolucije: povijest se izjasnila za nas, za ljevicu, a problem Boga bio je već riješen u negativnom smislu barem pred dva ili tri stoljeća. U našem ambijentu religija je već bila toliko promašena da smo bili antiklerikalci samo u izbornoj kampanji.

A tada se dogodilo ono neočekivano. Kasnije su neki pod svaku cijenu htjeli da priznam kako je vjera djelovala u meni od početka, da sam i ne znajući, za nju bio pripremljen, da je moje obraćenje bilo samo naglo, svjesno spoznanje duhovnog raspoloženja koje da me već davno predodredilo za vjerovanje. To je pogrešno...

Još i danas vidim tog dvadesetgodišnjeg mladića, što sam onda bio, nisam zaboravio čuđenje koje ga je zahvatilo kad je vidio kako se s kraja one kapele, bez osobite ljepote, na jednom pred njim otkriva jedan svijet, jedan drugi svijet nepodnosiva sjaja, lude jačine, čija je svjetlost u isto vrijeme otkrivala i sakrivala prisutnost Boga, onog Boga, za kojega bi se čas prije zakleo da nikad nije postojao, osim u ljudskoj mašti; u isto vrijeme ga je preplavljivao neki val koji je zajedno širio radost i nježnost, bilo je to kao neko talasanje čija je moć lomila srce. Sjećanje na to nikada se nije uzgubilo, pa ni u najgorim časovima života, koji je više nego jednom donosio užas i nesreću; od onda nema on druge zadaće nego svjedočiti o toj nježnosti i o toj jasnoj čistoći Boga koji mu je onog dana pokazao kako je on sam nešto suprotno – da je od blata sazdan.

Pitate me tko sam? Mogu vam odgovoriti: ja sam ponešto mutna mješavina ništavila, mraka i grijeha, što bih zbog taštine koja se svuda uvlači – mogao sebi pripisivati više tame no što je moguće sadržavati, i više grijeha no što ih je moguće počiniti; naprotiv, moj udio ništavosti je neosporan, to je moje jedino bogatstvo, to znam, to je kao bezdana praznina otvorena beskrajnoj darežljivosti Boga.

Ovo svjetlo nisam vidio tjelesnim očima, jer to i nije bilo svjetlo što nas osvjetljuje i od kojeg pocrnimo: bilo je to duhovno svjetlo, to jest svjetlost koja poučava – to je bila istina u usijanom stanju. Ona je definitivno preokrenula redoviti poredak stvari. Mogao bih čak reći da otkad sam je ugledao, za mene postoji samo Bog, a sve ostalo je tek hipoteza.

Mnogo puta su mi rekli: "Gdje je nestao vaš sud, vaša slobodna volja? Čini se da se od vas može učiniti što god se hoće. Vaš je otac bio socijalist, pa i vi postajete socijalist. Ulazite u jednu crkvu i postajete kršćanin. Da ste ušli u neku pagodu, postali biste budist, a da ste ušli u džamiju, postali biste musliman." Katkad si dopuštam da odgovorim na takva pitanja pa mi se dogodi i to da odlazim s kolodvora, a da ipak nisam vlak.

Što se tiče mog suda i moje slobodne volje, mogu ustvrditi da sam se njome služio tek poslije svog obraćenja, kad sam shvatio da nas samo Bog može spasiti od svih ovisnosti na koje bismo – bez njega – bili nemilice vezani.

Konačno tvrdim:

Bilo je to objektivno iskustvo, nešto poput fizičke pojave i ja nemam ništa dragocjenije da vam prenesem od slijedeće poruke:

povrh ili – još bolje rečeno – preko svijeta koji nas okružuje i kojega smo dio, postoji jedna druga STVARNOST,

neizmjerno konkretnija od ove u koju općenito imamo povjerenja,
a ta stvarnost je ona konačna pred kojom više nema pitanja.

(André Frossard ulomak iz knjige Bog u pitanjima)

Dva izbora

Što bi ti napravio/la?....pred tobom je izbor. Ne traži poantu jer ne postoji.
Ali ipak pročitaj. Moje pitanje glasi: Da li bi učinio/la isti odabir?

Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika je podijelio sa uzvanicima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada prisustovao događaju. Nakon što je zahvalio školi i njenom predanom osoblju, postavio je slijedeće pitanje : "Ako nije ometena vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori je savršeno stvoreno. Ali moj sin Shay ne može učiti one stvari koje mogu druga djeca. Ne može razumijeti stvari kao druga djeca. Gdje je prirodni poredak stvari, kada se radi o mome sinu? „
Publika je utihnula nakon tog pitanja.

Otac je nastavio. "Vjerujem da se, u trenutku kada dijete tjelesno i umno invalidno poput Shaya dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama pokaže i ponudi, u obliku načina kako drugi ljudi tretiraju to dijete. „

Tada je ispričao slijedeću priču :

Shay i njegov otac su šetali pored parka, gdje su neki dječaci koje je Shay poznavao igrali baseball. Shay je upitao oca : „ Misliš li da bi me pustili da igram sa njima ? „Shayev otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko poput Shaya igra za njihovu ekipu, ali je isto tako znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dopuste igrati te koliko bi mu to podarilo toliko potreban osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, da je prihvaćen usprkos svom invaliditetu.

Shayev otac je prišao jednom od dječaka na terenu i upitao ( ne očekujući previše ) da li bi Shay mogao zaigrati sa njima. Dječak se u nevjerici okrenuo oko sebe i rekao : Gubimo za 6 optrčavanja, a igra je u osmoj izmjeni ( inače, po pravilima igre, ima 9 izmjena ). Pa, može igrati za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju udarača u devetoj izmjeni. "

Shay se malo namučio hodajući do ekipne klupe i, sa širokim osmijehom je obukao majicu svoje ekipe.Otac ga je gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem topline u srcu. Dječaci su vidjeli sreću toga oca, gledajući kako mu sin biva prihvaćen . Pri kraju osme izmjene Shayeva ekipa je osvojila par bodova putem nekoliko optrčavanja, ali je još uvijek bila u zaostatku za tri. Na početku zadnje, devete izmjene, Shay je navukao rukavice i zaigrao na desnom polju. Iako nikakvi hici lopte još nisu krenuli u njegovom pravcu, bio je očito u euforičnom raspoloženju samo jer ima priliku BITI u igri i na polju, razvukao je osmijeh od uha do uha dok mu je otac mahao sa tribina. Na kraju devete izmjene, Shayeva ekipa je opet osvojila bod i optrčavanje. Sada, sa dva izbacivanja i punim bazama, smiješilo im se pobjedničko optrčavanje i došao je Shayev red da bude udarač.
U tom trenutku, da li da daju Shayu palicu za udaranje i priliku da igra i da time odustanu od šanse za pobjedu?
Na opće iznenađenje, Shayu je dana palica za udaranje. Svi su znali da je to bila nemoguća misija jer Shay nije ni znao ispravno držati palicu, a kamoli pravilno i precizno udariti lopticu. Ipak, kad je Shay kročio na bazu, protivnički bacač se, uvidjevši da Shayeva ekipa riskira poraz za taj jedan trenutak u Shayevu životu, malo približio kako bi bacio loptu nježnije da Shay barem dotakne palicom loptu. Došao je i prvi udarac i Shay je zamahnuo nespretno i promašio. Bacač se opet malo približio i bacio nježno loptu prema Shayu. U tom trenutku Shay je zamahnuo i pogodio sporu, prizemljenu loptu, bacivši je prema bacaču.
Igra bi u ovom trenutku bila gotova. Bacač je podigao sporu loptu i, mogao je lako dobaciti loptu prvom svom igraču sa baze, kako bi Shay ispao i kako bi bio kraj igre i laka pobjeda.
No, umjesto toga, bacač je bacio loptu iznad glavu prvog igrača sa baze, van dosega svih svojih suigrača u ekipi. Svi su satribina i igrači obaju ekipa zavikali : „ Shay, trči do prve!! Trči do prve !! „ Nikada prije u svom životu Shay nije toliko daleko trčao, ali uspio je stići do prve baze. Doteturao je do bazne linije, širom otvorenih očiju, upitnog pogleda.

Svi povikaše, "trči do druge, trči do druge!!!" Uhvativši dah, Shay je nespretno potrčao prema drugoj bazi, očito se boreći naprežući da stigne do nje.
Dok je Shay pristizao drugoj bazi, igrač desnog polja uhvatio je loptu…najmanji momak u ekipi, kojemu se pružila prva prilika da bude ekipni heroj. Mogao je baciti loptu čuvaru druge baze, ali je shvatio bacačevu namjeru da pa je i on, također, bacio visoku loptu iznad glave i van dosega čuvara treće baze. Shay je trčao prema trećoj bazi, kao u nekom deliriju dok su se igrači ispred njega okupili oko završne baze.

Svi su povikali, "Shay , Shay, Shay, sve do kraja, Shay !!!!!" Shay je dosegao treću bazu jer mu je protivnički igrač pritrčao da mu pomogne i usmjeri ga prema njoj vičući, "Trči do treće! Shay, trči do treće!!!"

U trenu kada je Shay dotakao treću, dječaci iz obje ekipe i gledatelji su skočili na noge vičući, "Shay, trči do zadnje! Osvoji i zadnju!" Shay je utrčao na zadnju bazu, stao na ploču, svi na terenu su ga zagrlili i bio je slavljen kao heroj koji je osvojio pobjedu utakmice i time osigurao i pobjedu svoje ekipe.

"Taj dan", reče otac nježno, dok su mu se suze kotrljale niz lice, "dječaci obaju ekipa su pomogli donošenju komadića prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet".

Shay nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikad ne zaboravivši kako je bio heroj, kako je radi toga njegov otac bio sretan, kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće !

Skriveni smisao križa

Prije ili kasnije udarit ćeš glavom u odvratnu poprečnu gredu koja će tvoj život učiniti križem.
Razboliš se. Stradaš. Drag čovjek umire. Tvoje napredovanje u zvanju bude prekriženo.
Prevaren si, ostavljen na cjedilu od vlastitoga muža, od vlastite žene.
Drugi rade protiv tebe. Iscrpljen si. Ne možeš dalje.
Ova poprečna greda može zauzeti sve oblike i razmjere.
Ne gleda na titulu i položaj, na ime i stalež, ne gleda na debljinu tvoga novčanika ni na tvoje odnose ni na tvoj ugled kod ljudi.
Sretan si, sve se odvija divno.
A onda je odjednom tu, ta poprečna greda.
Može ti postati toliko neizdrživa da očajan poželiš jedino smrt.
Križ je realnost u svakome ljudskom životu.
Ali sve manje ljudi mu je doraslo. Više ga ne prihvaćaju i ne podnose njegov teret.
Ali ti nemaš drugoga izbora. Ili ćeš nositi svoj križ ili će te tvoj križ zgnječiti.
Ali moći ćeš ga nositi jedino ako naučiš shvaćati skriven smisao križa.

Križ te vraća natrag k istini o tebi, k pravoj mjeri ograničena, slaba, ranjiva, malena ljudskog djeteta.

Križ te može osloboditi stvari koje te hoće zgnječiti. On te može osloboditi tvoje osrednjosti.

On je kao antena preko koje možeš primiti od Boga vijest.

Ona te neće osloboditi tvoga trpljenja, ali te može osloboditi od neizdržive besmislenosti trpljenja i njegove neplodnosti.

Ti možeš opet biti čovjek. Ti sve vidiš drukčije i mnogo bolje očima koje su plakale.

Bog je tu

- Bog nije ovdje - odgovorio je maleni Božidar baki kad su ušli u crkvu osvrnuvši se na njene tvrdnje kako će ga tu susresti. - Ali on je tu - potvrdila je baka. - Gdje? Ovdje nema nikoga - inzistirao je Božidar uvjeren da su sami u crkvi. Baka, s druge strane nije znala što bi mu i kako odgovorila. Odlučila je Božidara dovesti pred pripremljene jaslice koje mu je željela pokazati, ali budući da je još uvijek bilo vrijeme Adventa, jedna je figurica nedostajala; upravo je maleni Bog, djetešce Isus, nedostajao.
- Vidiš li one prazne jaslice? - upitala je baka Božidara.
- Da. Misliš ovo u sredini?
- Baš to. To je prazno mjesto rezervirano za Boga. Tu će on doći na svijet, tu će se, u staji, roditi.
- Znači Bog tek treba doći? - nije shvaćao Božidar.
- Da i ne, jer u određenom smislu, on je već tu, Znaš li kako je pravo ime Bogu? - nastavila je objašnjavati baka.
- Ne, znam samo da se zove Bog. Ne znam zapravo niti tko je on.
- Ime mu je Emanuel, a to znači da je on Bog s nama, znači da je uvijek tu uz nas.
- Ali kako kad ga nema?
- Nama se samo čini da ga nema zato što ga ne možemo vidjeti, ali on je stvarno tu.
- Kako to onda možemo znati? Ako je nevidljiv, kako ga možemo vidjeti?
- Bog se ne može vidjeti običnim očima jer on nije kao mi, njega vidimo samo duhovnim očima. Kad čovjek osjeti toplinu u srcu i kad mu nestane svaki strah, kad je radostan i utješen, to se sve događa kad je Bog u blizini. Samo što mnogi ne znaju da je to Bog jer ne znaju gledati svojim duhovnim očima. - Ah, onda sam ja jučer vidio Boga - brzo je zaključio Božidar.
- Stvarno? Kako to? - začudila se baka.
- Pa kad sam jučer po mraku skrenuo u krivu ulicu i nisam se znao vratiti doma, ali mama me je tražila i kad me je našla i primila za ruku, odjednom me više nije bilo ničega strah niti mi je više bilo zima - tako je Božidar naučio da je Bog među nama, a još više od toga, naučio je gledati Boga.

KRUH NAŠ

Kruh: Tako običan, tako svakodnevan, a tako rječit. A ljudi k'o ljudi, lako se navikavaju i ne primjećuju bremenitost poruke u svakodnevnom. Zastanimo zato načas i razmislimo o kruhu. Običnom, svakodnevnom kruhu.
Da bi se kruh napravio, potrebno je imati brašno, vodu, sol i kvasac. Neka nam progovore danas o sebi i, govoreći o sebi, neka nam progovore i o nama.

Brašno: Pšenično brašno bi moglo govoriti beskrajno. Moglo bi nam govoriti o zrnu koje je, bačeno u zemlju, umrlo da bi donijelo obilat plod. Moglo bi nam govoriti o trudu seljaka u sjetvi, o brizi u zrenju i o njegovoj sreći u žetvi. Ali nek' nam danas progovori o mnoštvu zrnja koje čini jedno brašno, od kojega je umiješen kruh. Mnoštvo zrnja koje je zajedno učinilo ovaj kruh uči nas o potrebi zajedništva. Čovjek treba drugog čovjeka. Čovjek treba voljeti i biti voljen. Čovjek treba pomoći i dopustiti da mu se pomogne. Kad pogledaš kruh, poručuje nam brašno, sjeti se da nisi sam i brini se za druge.

Voda: Voda je, vele, izvor života. Ona nas krijepi, ona nas pere. Ona nas hladi, ona nas grije. Voda je uvjet života. Kad su mudri ljudi proučavali vodu, došli su do čudnog otkrića: molekula vode sastavljena je od vodika i kisika. Pa se začudiše. Vodik gori, kisik omogućuje gorenje, a voda, gle čuda!, voda gasi vatru. Kad pogledaš kruh, poručuje nam voda, odluči da nikada nikoga nećeš unaprijed osuditi, nego svakome pristupi otvorena srca. Možda ispod tvrde ljuske pronađeš biser.

Sol: Postoji morska i kamena sol. Premda dolaze iz različitog izvora, cilj im je isti - žele uljepšati život. Sol je najvažniji začin, koji jelo čini ukusnim. Ali sol je i velika opasnost. Kad je premalo soli, hrana je bljutava i nije za jelo. Kad je previše soli, hrana je preslana i opet nije za jelo. Da bi sol bila korisna, potrebno je pronaći mjeru, pravu mjeru, i zlatnu sredinu. Kad pogledaš kruh, poručuje nam sol, odluči da ni u čemu u životu nećeš ići u krajnosti; pronađi pravu sredinu, pravu mjeru, koja uljepšava život. Jedino u ljubavi ne traži sredinu, nego ljubi beskrajno.

Kvasac: Brašno, voda i sol bili bi tek pomiješani brašno, voda i sol da kvasac ne učini svoje. A kvasca treba tako malo da uskvasa cijelo tijesto. Malo kvasca učini tako puno. Kako ljudi prečesto zanemaruju male stvari, sitnice koje život znače. Koliko ljudi sanja o velikom i uzalud potrate svoj mali život. Kad pogledaš kruh, poručuje nam kvasac, shvati da na ovom svijetu ništa nije sporedno ni beznačajno i da je čovjek velik onoliko koliko je velik u sitnicama. I s radošću proživi svoj život, ma koliko ti se činio malen, jer je dragocjen i neponovljiv.

Kruh: Tako običan, tako svakodnevan, a tako rječit. A ljudi k'o ljudi, lako se navikavaju i ne primjećuju bremenitost poruke u svakodnevnom. Zastanimo zato načas i razmislimo o kruhu. Običnom, svakodnevnom kruhu.

NIKOLA KUZMIČIĆ

Da Isus dođe danas ...

Bi li se presvukao prije nego Ga pustiš unutra?
Ili bi sakrio neke časopise i postavio Bibliju na njihovo mjesto?
Bi li sklonio svoju svjetovnu glazbu, a izvadio crkvenu pjesmaricu?
Bi li mu mogao dopustiti da uđe odmah ili bi ga zavlačio naokolo?

Razmišljam … kada bi Spasitelj bio s tobom dan-dva,
bi li ti nastavio raditi stvari koje redovito radiš?
Bi li nastavio govorio ono što uvijek govoriš?
Bi li se tvoj život nastavio kao što živiš svih drugih dana?

Bi li poveo Isusa sa sobom svugdje gdje ideš?
Ili bi možda promijenio svoje planove tih dana?
Bi li ti bilo drago upoznati ga sa svim svojim prijateljima?
Ili bi se ponadao da neki neće navraćati dok On ne završi posjet?

Bi li ti bilo drago da On ostane s tobom za stalno?
Ili bi odahnuo kada konačno ode?
Možda bi bilo zanimljivo znati što bi ti stvarno radio,
da Isus dođe kao osoba biti neko vrijeme s tobom ...

Zašto se opterećivati?

Kako je jednostavno roditi se kao čovjek, pomisli Bog, roditi se kao što se već rađaju oni koji nemaju mnogo, osim sebe i onih koji ih vole, ako se uopće može imati više od toga.
Kako je mučno roditi se kao čovjek, pomisli čovjek. Ni pitali te nisu hoćeš li, a sada traže i više, traže i tebe. Dok ništa ne pitaš, svi su ti blizu. Od prvih pitanja toliki odlaze. Ostaje li itko?
Kako je jednostavno živjeti kao čovjek, pomisli Bog. Ti voliš druge i oni tebe vole. Tako je toplo u blizinama kada je čovjek uz čovjeka. Čovjek rađa čovjeka, živi sa njime, s njime i umire. A onda, opet smo zajedno.
Kako je mučno živjeti kao čovjek, pomisli čovjek, i biti sam u svemu i dalek svima, umoran od toga što od svega ničega nema ili tek nešto, a i to je slabo i nepostojano.
Kako je jednostavno umrijeti kao čovjek, pomisli Bog. Doista to je tako dobro. Nakon smrti još si jednostavniji, topline su još toplije, oni koji su ti bili bliski još su ti bliži. A i ja sam tu.
Kako je mučno umrijeti kao čovjek - pomisli čovjek. Život čitav k tome i vodi: od nigdje nikamo, po ovim blatnim putovima i srcima, i samome sebi težak. Poslije svega tek zemlja kao što bi bilo i bez toga.
Ja sam se rodio kao čovjek, šapne Bog. Živio sam i umro kao čovjek, i poznajem sve što te muči. Znam da ti nije lako. Ni meni nije bilo.I zato sada živim, zato sada živiš ti. Dok se uspinješ, ne opterećuj se pitanjima kojima ne znaš odgovora. Kad se uspneš, sve će se pokazati pred tobom i tada ćeš shvatiti što sam mislio s tobom i sa svime što ti se događa.

Bog postoji!

Čovjek je otišao u brijačnicu ošišati svoju kosu i skratiti bradu kao i obično. Počeo je pričati sa brijačem. Pričali su o mnogim stvarima i raznim temama. Iznenada dotakli su temu o Bogu.

Brijač je rekao: "Pogledaj čovječe, ja ne vjerujem da Bog postoji kao što si ti to rekao." "Zašto si to rekao?" - upitao je čovjek.

"Pa to je tako jednostavno, samo moraš izaći na ulicu da shvatiš da Bog ne postoji. Reci mi da Bog postoji; da li bi bilo toliko bolesnih ljudi? Da li bi bilo napuštene djece? Da Bog postoji, ne bi bilo patnje i boli. Ja ne mogu zamisliti Boga koji dopušta ove stvari." Čovjek je zašutio jedno vrijeme misleći se, ali nije želio odgovoriti bez argumenata.

Brijač je završio svoj posao, i čovjek je izašao iz brijačnice. Ubrzo nakon što je izašao iz brijačnice ugledao je čovjeka sa dugom kosom i zapuštenom bradom (izgledao je sav neuredan). Onda je čovjek ponovo ušao u brijačnicu i rekao je brijaču: "Znaš što? Brijači ne postoje: "Kako ne postoje?" - upitao je brijač. "Ne!" - čovjek je uzvikuo. "Oni ne postoje, jer da postoje ne bi bilo ljudi nesređenih, kao što je onaj na ulici: "Ah, brijači postoje samo što ljudi ne dolaze nama." "Točno!"- potvrdio je čovjek.

BOJE PRIJATELJSTVA

Pred mnogo vremena boje su sudjelovale u strašnoj prepirci. Svaka se boja proglašavala apsolutno najboljom, najvažnijom, najpotrebnijom, najdražom...

ZELENA tako reče: «Jasno, ja sam najbitnija. Ja sam simbol života i nade. Izabrana sam od trave, od drveća, bez mene bi i životinje uginule, pogledajte oko sebe prema prostranstvima šuma i livada, vidjet ćete da da me ima najviše...»

PLAVA je prekine i kaže: «Ti misliš samo na zemlju, a ne uzimaš u obzir nebo i more. Voda je izvor života i dolazi nam iz nebeskih oblaka sve do morskih dubina. Plavetnilo neba daje nam prostor, mir i vedrinu. Bez mene vi ostale boje ne biste bile ništa...»

ŽUTA tada dobaci: « Vi ste sve tako ozbiljne boje. Ja donosim osmijeh, veselje i toplinu svijetu. Sunce je žuto, mjesec je žut, zvijezde su žute. Kada procvjetaju suncokreti kao da se cijeli svijet smije. Znajte da bez mene ne bi bilo radosti...»

Tada se probije i NARANČASTA: « Ja sam boja zdravlja i snage. Možda sam malo oskudna, nema me tako puno i baš sam zato dragocjena jer služim potrebama ljudskog života.
Nosim u sebi najvažnije vitamine, ako samo pomislite na mrkvicu ili na naranče.
Nisam prisutna cijelo vrijeme, ali kada ispunim nebo u zoru i u suton, moja je ljepota toliko dojmljiva da nitko više ni ne pomisli ni na jednu od vas...»

Malo podalje CRVENA poviče: «Kraljica sam među vama. Ja sam boja krvi, a krv je život.
Boja sam opasnoti i hrabrosti. Spremna sam boriti se, ja palim vatru u krvi i bez mene bi zemlja bila pusta kao i mjesesc. Ja sam boja strasti, ljubavi, crvene su ruže i makovi...»

Podigne se GRIMIZ u svoj svojoj veličini, bio je visok i govorio je zvonkim glasom:
« Ja sam boja vladajućih i moći. Kraljevi i vođe uvijek su mene birali jer ja sam simbol vlasti i mudrosti. Ljudi ne pitaju kada sam ja u blizini...samo slušaju i služe.

Na kraju INDIGO vrlo mirno, ali jasno progovori: «Pomislite samo na mene, ja sam boja tišine i vi me teško primjećujete, ali bez mene svi biste bili površni. Ja predstavljam misao i beskonačne dubine. Vi me svi trebate da biste odvagnuli i suprotstavili stvari, za molitvu i za pokretanje mira...»

I tako su boje nastavile diskusiju u uvjerenju da je svaka važnija i superiornija od ostalih, svađajući se na kraju i ne primjećujući da su počele gubiti svoje pravo značenje.
Odjednom munja zapara nebom i začuje se zaglušujući zvuk. Grom i silovit pljusak prestrašili su ih do te mjere da su se boje stisle jedan uz drugu kako bi si pružile zaštitu.
Začule su boje tada KIŠU kako im se obraća: « Vi glupe boje svađate se međusobno u želji da dominirate nad drugima...zar ne znate da je svaka od vas stvorena za određeni zadatak, jedinstven i različit od drugih.
Držite se za ruku i dođite sa mnom.» KIŠA nastavi: « Od sada kad god bude kišilo svaka od vas protegnut će se nebom i stvorit ćete tako veličanstveni luk boja koji će vas podsjetiti da morate živjeti zajedno i u miru.»
DUGA je znak nade i mira za bolje sutra. I tako kada god jedna lijepa kiša umije lice svijeta, a duga se pojavi na nebeskom svodu sjetimo se cijeniti i poštivati jedni druge.

Dva prijatelja

Dva prijatelja šetala su po pustinji. Odjednom počeše raspravljati i jedan udari drugog.
Onaj udareni osjeti se povrijeđenim i bez riječi napiše na pijesku "DANAS DOBIH UDARAC OD NAJBOLJEG PRIJATELJA".

Nakon toga produžiše do jedne oaze da se okupaju. Onaj udareni zamalo se udavi kupajući se a od sigurne smrti spasi ga prijatelj.
Kad se malo oporavio na jednom je kamenu urezao: "DANAS MI JE NAJBOLJI PRIJATELJ SPASIO ZIVOT".

Prijatelj, koji je sve to promatrao rekao je: "Kada sam te udario zapisao si to na pijesku a sada urezuješ u kamen. Zašto?"
Ovaj ga pogleda i odgovori: "Kad nam netko napravi nešto loše, trebamo zapisati na pijesku, da bi to vjetrovi izbrisali. Ali kada nam netko napravi dobro, treba to ugravirati u kamen da ostane zapisano.

Zapamti da RANE treba zapisivati na pijesku a SREĆU u kamenu.

Kažu da je potrebna minuta da upoznaš novu osobu... sat da je naučiš cijeniti.... dan da je zavoliš a cijeli život da je zaboravis."

Svakoga dana početi iznova

U tome je velika mudrost. Tko to ostvari, otrest će se velikh briga i bit će sretan. Dale Carneggie piše kako se jedan gospodin riješio svih briga dok je promatrao ženu kako pere suđe. Za vrijeme tog pranja je pjevala i to ga je dovelo do razmišljanja: "Vidiš, ti si već osamnaest godina oženjen i ona mora svakoga dana prati posuđe. Da je onda, kada smo se vjenčali vidjela pred sobom sve zdjele, tanjure i žlice na hrpi, koje će morati oprati, bilo bi to preveliko brdo. Samo ta predodžba mogla bi je uplašiti, da bi izgubila svu radost za život."
I onda je razmišljao dalje. Razlog zašto moja žena ne stvara nikakve probleme u vezi pranja suđa je samo u tome, jer pred očima ima uvijek samo suđe onoga dana. Tada mu je sinulo: uzrok njegovih briga je upravo u tome, jer želi sve suđe u jednom danu oprati: i ovo koje je danas prljavo, i ono što će biti sutra i prekosutra. Tada je došao do korisne spoznaje: svakoga dana treba početi iznova.
"Danas" je jedino vrijeme u mojim rukama. Za sutra još ne znam nšta. Jučerašnji dan već je potonuo u vječnost.
Carpe diem - iskoristi dan, mudra izreka starih rimljana. Jednakom snagom moramo isključiti prošlost i budućnost. Budućnost je danas. "Ne brinite se za sutrašnji dan!"
Naravno da će mnogi na to odgovoriti; moramo se brinuti, jer kamo ćemo dospjeti. Moramo stvarati planove, jer ne može se živjeti iz dana u dan. Sve to zaista moramo čiiti. Moramo imati pred očima ozbiljnost života. To samo znači da moramo ispuniti zadaću današnjeg dana. Svakoga dana svaku stvar moramo iznova uzeti u ruke, a ne elektrificirati živce. Imaju englezi poslovicu: "Ne prelazi preko mosta, dok ne dođeš do njega."
"Dosta je svakom danu njegova zla." Nije ga potrebo opterećivati prošlošću i budućnošću. Što se tiče prošlih dana što možeš učiniti, a za buduće ne znamo da li ćemo ih uopće doživjeti. Ako ih i dočekamo vjerojatno više nećemo imati ovih današnjih briga. Naime, sve je u neprestanom tijeku. Heraklit kaže: "Ne možete u istu rijeku dva puta." Rijeka teče naprijed i svakog trenutka je u njoj druga voda. Tako teku i naši dani. Svaki je drukčiji i prije nego sutrašnji dan "proteče" pokraj nas, već će izgledati drukčiji, nego što nam ga naše brige danas predočuju. Jedino što imamo je "danas".

Bože hvala ti na današnjem danu.

Kruha i igara

I kruh i igra su važni. Mudrost je izabrati ih u pravo vrijeme, te živjeti kruh i igru u dobroj ravnoteži.
Hajde, recimo da je kruh potreba tijela, a igra želja duše.
Makar ni to nije potpuno ispravno. Jer i riječ, osmjeh, prijateljstvo, vrijeme i druženje - kruh su bez kojega se ne da živjeti. Svagdašnji kruh se lomi i daruje u bezbojnim oblicima ljudskih života. I sloboda je kruh sa svakodnevnog stola, baš kao i obitelj, djeca i odmor.
Pa čak i igra postade kruh svagdašnji. Igra je stvaranje, odmor, nove ideje i hrabrost. One bezazlene dječje igrice odrastoše i stasaju u novim oblicima, ali uvijek živi potreba "homo ludensa" da kroz igru svijetu daje nove boje i oblike.
Znam, prizemna korica kruha može učiniti da čovjek pogazi svoje ime, zaboravi prijatelje i rasproda se na tržnici života u bescjenje. Preskupa je cijena kojom mnogi platiše bolju koricu svakodnevnog kruha. Jedino pošteni kruh čovjek jede s mirom i radošću.
Neka nam kruha i neka nam ruke budu dovoljno dobre da ga lome i dijele, on se tako posvećuje i umnaža.
I nemojmo svoje igre zatrovati obiješću. Igra je Božji dar i u njoj vidimo slutnju Neba. Neka i ona bude poštena i zajednička. Mnoge skupe i bespotrebne igračke odraslih mogu nahraniti kruhom gladna usta potrebnika. Čar je igre u igri, a ne u igrački.
Budimo dobri kao kruh i vedri poput dječje igre.

Moliti bez prestanka

U vrijeme pustinjskih otaca postojala je sekta mesilijanaca.Naglašavali su pretjeranu duhovnost i smatrali svaki fizički rad neprikladnim za monaha.
Nekoliko monaha te sekte dođoše dođoše jednog dana opatu Luciju.
Starac ih upita:"Čime se vi bavite?"
Oni odgovoriše:"Ni prstom se ne dotičemo nikakvog posla, nego kako veli apostol, molimo bez prestanka."
Na to im starac reče:"Jedete li vi?"
Oni odvrate:"Dakako da jedemo".
On im kaže:"I dok vi jedete, tko u međuvremenu moli mjesto vas?"
I opet im reče:"Zar vi ne spavate?"
Oni odgovore:"Dakako da spavamo."
A starac će na to:"I dok vi spavate, tko u međuvremenu moli mjesto vas?"
Na to nisu znali odgovoriti.
On im reče:"Oprostite mi, ali vi ne činite to što govorite. A ja ću vam pokazati da ja, premda obavljam poslove, neprestano molim. S Bogom se spustim na zemlju i radim što treba. Pri tom govorim:"Smiluj mi se Bože i po milosrđu svome oprosti moje grijehe."
Tada ih upita:"Zar to nije molitva?"
Oni odgovoriše:"Dakako da jest."
Tada im on reče:"Ako tako provedem cijeli dan u radu i molitvi, zaradim šest novčića, manje ili više, svejedno. Od toga dva novčića ostavim pred vratima kao milostinju, a za ostale kupim hranu. Dok ja jedem ili spavam, moli za me onaj tko je dobio dva novčića. I tako po milosti Božjoj neprestano molim."

U krugu ljubavi

Jednoga dana, ne tako davno, na vrata nekog samostana pokucao je seljak iz obližnjeg mjesta. Kad je vratar otvorio teška hrastova vrata, seljak mu sa smiješkom pruži prekrasan grozd. «Brate vrataru», reče došljak, «znaš li ti kome sam donio ovaj najljepši grozd sto sam ga ubrao u svom vinogradu?»
«Ravnatelju samostana ili nekom drugom bratu iz naše zajednice.»
«Ne! Tebi sam ga donio!»
«Meni?» ozarena će lica iznenađeni vratar.
«Zar si ga baš meni donio?»
«Naravno, tebi sam ga donio jer si me uvijek ljubazno i prijateljski primao kad sam dolazio zatražiti kakvu pomoć. Htio sam te malo razveseliti ovim grozdom.» Učinilo mu se da je i sam obasjan rumenilom s vratareva lica. Brat vratar je grozd stavio na vidljivo mjesto i cijelo ga jutro pogledavao s divljenjem. Grozd bijaše doista prekrasan. Odjednom mu padne na pamet: «Zašto ne bih ovim grozdom obradovao našeg ravnatelja?!» Uzeo je grozd i odnio ga starješini samostana. Ovaj se grozdu iskreno obradovao. No, uskoro se sjeti starijeg bolesnog brata i odluci: «Odnijet ću ga njemu, neka se malo osladi». Tako je grozd ponovno krenuo dalje. Nije, međutim dugo ostao ni u sobi bolesnog brata. Ovaj je naime naumio njime obradovati brata kuhara koji se po cijeli dan znoji oko peci. Brat kuhar je grozd poslao brati sakristanu (da ga malo razveseli), a ovaj ga je odnio najmlađem bratu u samostanu, od kojega je grozd opet pošao dalje. Kružeći od brata do brata, grozd je ponovno dospio k bratu vrataru (da ga malo razveseli). Tako bi zatvoren krug, krug ljubavi.

Korablja

Ljudi su postali pokvareni i nasilni. Zbog toga Bog zaključi da ih uništi kao što je to već jednom, prije puno godina učinio općim potopom.

I reče Bog Noi: Noa, sagradi još jednom korablju iz cedrovine, kao i onda: 300 lakata dugu, 50 lakata široku i 30 lakata visoku. Želim na zemlju poslati drugi opći potop. Ljudi ništa nisu naučili. A ti u korablju uzmi svoju ženu, svoje sinove i njihove žene i od svake životinjske vrste po dvoje, muško i žensko. Za šest mjeseci poslat ću veliku kišu.

Noi to baš nije bilo pravo: Šta, zar opet? Opet 40 dana kiša i 150 neugodnih dana na vodi zajedno sa svim životinjama i bez televizije. Ali Noa je bio poslušan i obeća da će učiniti tako kako mu je Bog naredio.

Nakon šest mjeseci nadviju se tamni oblaci i počne kišiti. Noa je sjedio u svojem vrtu i plakao jer nije sagradio korablju. "Noa", povika Bog, "Noa, gdje je korablja?!"

Noa pogleda u nebo i reče: "Gospodine, budi milostiv!"

Bog ga opet upita: "Gdje je korablja, Noa??''

Noa obriše suze i zavapi: "Gospodine, što si mi to učinio? Najprije sam u općini postavio zamolbu za građevinsku dozvolu. Oni su prvo mislili da želim graditi nekakvu ekstravagantnu štalu za ovce. Nisu se snašli s nacrtom i oblikom projekta, a da bi to trebao biti brod nisu ni povjerovali. I tvoje mjere su izazvale pometnju, jer nitko nije znao koliko je dug lakat, pa je moj arhitekt morao napraviti novi nacrt. Zamolbu za građevinsku dozvolu su najprije odbili jer brodogradnja u naselju nije dopuštena. Kad sam konačno našao odgovarajuće mjesto iskrsnuli su drugi problemi. Sad se, primjerice, sve vrti oko pitanja treba li korablja imati vatrostalna vrata, uređaj za gašenje požara i vodospremnik za slučaj požara. Ali kada sam im objasnio da će vode biti i previše, puno više nego je potrebno za gašenje požara, odveli su me službenom psihijatru. Nakon toga mi je županijska uprava telefonom javila da mogu sagraditi brod, ali da je moja stvar kako ću ga transportirati do najbliže vode. S njihovom pomoći ne mogu računati, jer je župan smijenjen.

A onda me nazvao jedan drugi državni službenik, iz iste županijske uprave, koji mi je objasnio da je njihova uprava jako orijentirana na stranke, da im želi ugoditi i upozorio me da kod EU u Bruxellesu mogu zatražiti poticajna sredstva za brodogradiliste; zamolbu sam morao uložiti u osam primjeraka i na tri službena jezika EU. Prestao sam tražiti cedrovinu. Libanonska se cedrovina više ne smije uvoziti. Kad sam potom u šumi htio kupiti drvo, rečeno mi je da je zabranjeno rušenje, jer tako propisuje zakon. Navodno to škodi klimi. Osim toga bih morao dokazati da sam posadio toliko stabala koliko bih porušio. Kad sam im rekao da uskoro uopće više neće biti nikakve prirode i da je besmisleno saditi nove biljke i drveće, po drugi puta me posjetio službeni psihijatar. Tesari, koje sam angažirao za gradnju, su mi onda rekli da će se oni sami pobrinuti za drvo. Oni su prvo izabrali radnički savjet, koji je najprije sa mnom htio napraviti tarifni ugovor. Ali kako se nismo složili, oni su stupili u štrajk.

Bože, znaš li ti uopće koliko danas majstori traže za svoj rad? Čime ću ja to sve platiti? Kako je prolazilo vrijeme, počeo sam skupljati životinje. U početku je to dobro išlo; bar su dva mrava jos živa. Ali kad sam htio uvjeriti dva tigra i dvije ovce da, zbog viših interesa, moraju jedno vrijeme živjeti u miru, javilo se društvo za zaštitu životinja i izjasnilo se protiv ovakvog držanja životinja. Bože, da li je tebi uopće jasno da prema zakonima EU trebam dozvolu za transport zivotinja? Već sam na 22. stranici formulara, ali momentalno ne znam što da navedem kao cilj transporta.

A jesi li ti uopće znao da se, primjerice, rogate životinje ne smiju transportirati za vrijeme parenja? A ti dobro znaš da su jeleni skoro stalno u tom poslu. A i bik ne misli ni na što drugo nego samo na parenje. Nadam se da ti je jasno da za transport kunića moram voditi računa o 43 kojekakva propisa. Moj odvjetnik upravo provjerava da li ti propisi važe i za divlje zečeve.

Uostalom, ako bih mogao nekako srediti da brod plovi pod tuđom zastavom, a plovio bi samo Jadranom, onda bi to uveliko pojednostavnilo čitav postupak dozvole. I ti možeš bar nešto učiniti za mene.

Jedan iz Greenpeaca mi je objasnio da mokraću, izmet i gnoj iz staje ne smijem bacati u vodu. Kako si ti to sebi uopće zamislio?

Prvi put je sve išlo bez ikakvog problema! Tako, Gospodine, ja više ne mogu; sav sam već očajan! Ne bi li ipak bilo bolje da na brod uzmem i mog odvjetnika?

I Noa opet poče plakati. Kiša prestade, nebo se razvedri a sunce zasja. I na nebu se pokaže prekrasna duga.

Noa pogleda pa se nasmiješi i upita: "Gospodine, nećeš uništiti zemlju?"

Na to će Bog: "Ne moram... To će učiniti vaša državna uprava."

Kristov križ - most

Jedna stara legenda prikazuje ljudski život kao nošenje velikog i teškog križa. Legenda upozorava da nije uputno kratiti i time olakšavati svoj križ, budući da se na kraju životnoga puta nalazi provalija preko koje valja prijeći da bi se ušlo u blaženstvo u kojem prebivaju pravedni. Skraćeni križ, naime, ne bi dostajao da se njime provalija premosti, te bi zbog toga blaženstvo pred koje je stigao, čovjeku ostalo nedohvatno…

Kristov Križ naposljetku je most…

Koliko puta ostajemo zadivljeni umijećem graditelja zaustavljajući pogled na veličanstvenom vijaduktu koji nam omogućava da prijeđemo najkraćim putem preko duboke provalije. Ne plaši nas ni duboka, mutna rijeka preko koje danonoćno prelaze rijeke automobila i ne razmišljajući čije su vrijedne ruke i umovi sagradili te sigurne i prelijepe mostove.

No, most o kojem govorimo na početku ovog razmišljanja "sagrađen" je na početku našeg života. Graditelj je dobro poznat. Primajući znamenje svetog krštenja, most nam je darovan na korištenje. Most je to u znaku križa. Koliko smo ga puta "kratili"? Koliko nam je puta postao pretežak? No naš nam je Darovatelj oprostio. Naš nam je Graditelj dao mogućnost dogradnje, uvijek iznova obnovu mosta kojeg smo često nepromišljeno gotovo porušili hodajući putem osobne udobnosti i lagodnosti.

Počnemo li već danas svojim popravkom - već sutra će na svijetu biti jedan bolji čovjek više.

Ako je za mene Božji Sin prolio svoju krv, ako ju je prolio za spas moje duše, koliko je vrijedna?! Koliko vrijedi moja duša kada ju je kupio za toliku cijenu?! Mogu li izbrojiti suze koje je prolio, udarce koje je primio, trnje koje Ga je izbolo, čavle koju su Ga proboli?

To mora biti dovoljno da ne kratim svoga križa, ma kako težak bio. To mora biti dovoljno da na kraju puta uzmognem premostiti provaliju koja me od Njega dijeli.
Za mene je dao život - koračam Njegovim putovima. Pružio mi je zaklon, počinak i hranu - zaboravljam zahvaliti.
I moram se zapitati… činim li dosta za spas svoje duše, kao i za duše svojih rođaka i ostalih ljudi? Ne bi li možda trebalo učiniti više?
Kad bi ljudi češće pomišljali koliko unosi sunčanog sjaja i istinske sreće jedna prijateljska, topla riječ, ne bi bili time tako štedljivi. Želim neodlučnima ruku Kristovu, ruku prijateljevu i čvrsti most da sigurno i sretno prijeđu na pravu stranu.
O, kako je utješno da Bog mjeri križ prema našoj snazi i daje snagu prema Križu.

Dragica Vasilj

Četrdeset dana

Četrdeset godina išao je Izraelski narod kroz pustinju
Četrdeset dana Isus je molio i postio u osami.
Četrdeset dana su sada pred nama.
Nakon pustinjskog hoda ušli su u obećanu zemlju.
nakon četrdeset dana pustinje započe Isus svoj javni život.
kakvi ćemo mi biti nakon ovih četrdeset dana.
Gdje ćemo mi biti?
Četrdeset dana mogu- mi možemo - iznova promisliti, o onom što život donosi
što mene čini kršćaninom.
Ovih četrdeset dana su šansa u kojoj možemo sebe ponovno osmisliti.
Svaki i svaka od nas je pozvan svaki i svaka od nas ima svoje zvanje, karizme i talente.
I sve ono, što imamo, imamo da bi mogli koristiti drugima
bližnjima.
Daljnjima.
Opterećenima.
Žalosnima.
Bolesnima.
Samima.
Progonjenima-
Onima....
da koristimo životu.
Kroz ovih četrdeset dana idemo ususret Uskrsu danu kada je smrt pobijeđena i nama omogućen novi život.
Četrdeset dana - ovih četrdeset dana leže pred nama.

BEZIMENA

„Kad eto NEKE ŽENE koja bijaše grešnica u gradu." (Lk 7,37a)

Neka žena! Bezimena! Ime joj je pokajanje,plač, spoznanje vlastite grešnosti, hrabrost, odlučnost. „Vjera te tvoja spasila, idi u miru!" (Lk7,50)
VJERA! Ponese ALABASTRENU POSUDICU POMASTI, ZAPLAKANA, SUZAMA KVASI ISUSU NOGE, KOSOM IH SVOJOM OTIRE, USNAMA CJELIVA, RUKAMA RAZMAZUJE POMAST...Koliko nježne ljubavi i predanosti!!! Može li se itko tako duboko poniziti kao ŽENA? Žena koja je svijesna svoje promašenosti, kojoj ljuske s očiju srca spadaju i jecaji srca proizvode spasonosne suze - rijeke koje peru naslage blata. A ON TO DOPUŠTA!!!
O moj Isuse, kako si ti drugačiji od svih!!! Kako se ljudima grsti žena grešnica, ni u njenoj blizini ne žele biti, a nekmoli da ih se dotakne...(da netko slučajno ne pomisli da su znanci...)Oh, kako smo čudni ljudi.. razmišljanje ovih dana nekako mi sve ovo još jače posvješćuje...-dopustiti da mi grešnici budu u blizini, da ih moje srce dotiče,(ta i sama u njih spadam!!!). Ne prepoznajem sebe - pobojah se da opravdavam grijeh = a nije to, nazirem tek žeđ za ljubavlju u izranjenosti i pogrešnim usmjerenjima. Ti si onaj koji sudi, moje je da se u mojoj 'kući', u mom srcu, dogodi susret vas dvoje - grešnika i Boga!
LJUBAV!!! Moje je da ne mrmljam, nego da upijam miomiris pomasti, da suzu k Tvojim nogama usmjerim i nazirem intimu koja se među vama događa.
TI SI BOG LJUBAV!!!
"OPROŠTENI SU JOJ GRIJESI MNOGI, JER LJUBLJAŠE MNOGO!" (47)

Savršeno srce

Jednoga dana mladić je stajao u središtu grada razmišljajući kako on ima najljepše srce u cijeloj dolini. Prošla je velika povorka i svi su oni priznali kako je njegovo srce savršeno. Nije bilo crtice ni zareza u njemu. Da, svi su se oni uistinu složili da je njegovo srce najljepše koje su ikad vidjeli. Mladić je bio jako ponosan i još se više i glasnije hvalio svojim prelijepim srcem. Iznenada, jedan stari čovjek pojavio se ispred povorke i rekao: "Zašto tvoje srce nije približno lijepo kao moje?" Povorka i mladić pogledali su u to starčevo srce. Udaralo je snažno, ali prepuno ožiljaka, bilo je mjesta gdje su komadići bili premješteni i onih koji su bili stavljeni, ali nisu potpuno odgovarali i bilo je nekoliko ostećenih strana(ivica). Ustvari, bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi nedostajali.

Narod je započeo - kako može reći da mu je srce ljepše nego što on misli? Mladić je pogledao u starčevo srce i vidio njegovo stanje, i nasmijao se. "Mora da se šališ, rekao je. Usporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno a tvoje je prepuno ožiljaka i suza.

"Da, rekao je starac, tvoje izgleda savršeno ali nikad se ne bih natjecao s tobom. Vidiš, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam dao svoje ljubavi - izvadim komadić srca i dam je toj osobi, i često mi ta osoba uzvrati dio od svog srca koje se uklapa u prazni dio mog srca, ali budući da dijelovi nisu jednaki, ja imam nekih grubih završetaka koje dijelim, jer me podsjećaju na ljubav koju dijelimo. Ponekad dam dijelove srca, ali mi osobe ne vrate svoj komadić srca. To su ti prazni dijelovi-davanje ljubavi je riskiranje. Ovi ožiljci su bolni, otvoreni su, podsjećajući me na ljubav koju imam za ljude također, i nadam se da se oni mogu vratiti jednog dana i popuniti prazne prostore na koje čekam.

Dragocjeni Biser

Voda se zaklopila za skakačem i nakratko zapjenila, a potom opet smirila. David Morze je čučao na niskom indijskom molu i netremice promatrao vodu na čiju su povrsinu izbijali mjehurići. Uskoro je izronila crna glava i dva sjajna oka pogledala su prema njemu. Stari indijski lovac na bisere popeo se na mol stresajući vodu sa svog tamnoputog tijela.
"Jos nikada nisam vidio tako lijep skok, Rambau!" - uzviknuo je David Morze zadivljeno.
"Pogledaj ovu skoljku sahibe (gospodine)", reče Rambau i izvadi iz pojasa veliku skoljku. "Mislim da će biti dobra".
Dok je Morze svojim džepnim nožićem otvarao skoljku, Rambau je iz pojasa izvukao jos jednu manju.
"Poledaj Rambau," uskliknuo je Morze, "pogledaj kakvo blago!"
"Da, dobar je", odgovori ronilac slegnuvsi ramenima.
"Dobar?! Jesi li ikad vidio ljepsi biser? Zar nije savrsen?" - Morze je ogledao biser sa svih strana a zatim ga pružio Rambauu.
"O da, ali ima i većih bisera, mnogo većih ... ja imam jednog ..." - dovrsio je uzdahnuvsi. "Pogledaj malo bolje ovaj biser ... njegovu nesavrsenost ... evo ovdje je crna mrlja, a tu je nazubljen ... oblik mu je malo izduljen ... dobar, ali sasvim običan biser."
"Oko ti je prestrogo, prijatelju", primijeti Morze. "Ja nikada ne bih tražio savrseniji biser!"
"Da," reče Rambau, "upravo tako govoriš i o svom Bogu. Ljudi su sami sebi savrseni, ali samo On vidi kakvi su oni uistinu."
Zatim krenuse prasnjavom cestom prema gradu razgovarajući.
"Pravo kažes Rambau. Bog nudi savrsenu pravednost svakome tko želi jednostavno vjerovati i prihvatiti njegovu besplatnu ponudu spasenja. Zar ne možes to razumjeti, prijatelju?"
"Ne sahibe. Kao sto sam ti već vise puta rekao, to je prejednostavno. Upravo na tome pada vasa dobra religija. Ne mogu to prihvatiti. Možda sam preponosan, no moram se potruditi da zaslužim svoje mjesto u Nebu - inače bih se tamo osjećao neugodno."
"O Rambau," reče mu Božji čovjek koji se već godinama molio za njega, "zar ne vidis da tako nećes nikada doći u Nebo?! Postoji samo jedan put u Nebo ... Promisli dobro, Rambau. Sve si stariji. Možda je ovo bio tvoj posljednji lov na bisere. Ako ikad želis vidjeti nebeska biserna vrata, moras prihvatiti novi život koji ti Bog nudi u svom Sinu."
"Moj posljednji lov?! Da, tako je. Danas sam zaronio posljednji put. Ovo je posljednji mjesec u godini i moram se pripremiti." "Trebaš se pripremiti za vječni život?"
"Upravo tako. Pogledaj onog čovjeka preko puta. On je isposnik. Možda ide sve do Bombaja ili pak do Kalkute. Putuje bosonog i za svoj put pažljivo bira najostrije kamenje, a svakih nekoliko metara klekne i ljubi cestu. - To treba činiti. Prvoga dana nove godine i ja krećem na hodočasće. Čitav sam se život pripremao, a sada se želim osigurati za Nebo. Ići ću na koljenima sve do Delhija."
"Čovječe, pa ti si tako boležljiv - a do Delhija ma vise od tisuću kilometara! Oderat ćes kožu na koljenima i dobiti otrovanje krvi ili ogubaviti prije negoli uopće stignes i do Bombaja!"
"Ne, ja moram stići u Delhi. Tada će me nagraditi nebeski besmrtnici. Trpljenje će mi biti slatko, jer ću si tako osigurati Nebo."
"Rambau, prijatelju moj! Ne možes ti to. Kako da ti to dopustim, pa Isus Krist je umro da zasluži Nebo za tebe!" - No starac nije ni trepnuo na te riječi.
"Sahibe, ti si mi najdraži prijatelj na svijetu. Sve si ove godine bio uz mene. U bolesti i nevolji bio si mi jedini prijatelj, ali čak ni ti me ne možes odvratiti od moje velike želje da se iskupim za vječno blaženstvo. Ja moram u Delhi." - Bilo je beskorisno razuvjeravati ga. Stari lovac na bisere nije mogao shvatiti i prihvatiti Kristovo besplatno spasenje.
Nakon nekoliko dana Rambau je pokucao na Morzeova vrata.
"Rambau, prijatelju dragi," poviče Morze, "uđi!"
"Ne," reče lovac na bisere, "želim da ti dođes k meni, sahibe. Dođi samo na trenutak, želim ti nesto pokazati. Molim te, nemoj me odbiti."
Srce Božjeg čovjeka radosno je zakucalo. Možda je Bog napokon odgovorio na njegovu molitvu. "Svakako ću doći", odgovorio je.
"Za tjedan dana polazim za Delhi", reče Rambau kad su nakon deset minuta stigli do njegove kuće. Morzeu je klonulo srce. Sjeo je na stolicu koju je prijatelj izradio samo za njega, na kojoj je već mnogo puta sjedio i objasnjavao roniocu Božji put u Nebo.
Rambau je izasao iz sobe i brzo se opet vratio s okovanom kutijicom u rukama.
"Godinama već imam ovu kutiju", rekao je, "u njoj čuvam samo jednu stvar. Sada ću ti ispričati o tome. Sahibe Morze, jednom sam imao sina ..."
"Sina! Zasto mi nikad nisi govorio o njemu?"
"Sahibe, nisam mogao."
Kad je to rekao, na oči mu navrijese suze. "Sada ti moram reći, jer uskoro odlazim i tko zna hoću li se ikada vratiti! Moj sin je, također, bio ronilac. Bio je najbolji lovac bisera na obalama Indije. On je mogao najbrže zaroniti, imao je najostrije oko, najjaču ruku i mogao je zadržati dah dulje od svakog drugog ronioca. - Kakva mi je samo bio radost! Uvijek je mastao da nađe biser kakav jos nitko nikada nije pronasao ... i jednog ga je dana nasao. Ali kad ga je ugledao, bio se već predugo zadržao pod vodom. Iznio ga je na povrsinu, ali je ubrzo poslije toga umro." Stari lovac na bisere sagnuo je glavu dok mu se tijelo treslo, ali nije pustio ni glasa.
"Sve te godine čuvao sam taj biser", nastavio je, "ali sada odlazim da se vise nikad ne vratim. Biser ostavljam tebi kao svom najboljem prijatelju."
Starac je skinuo lokot s kutijice i iz nje pažljivo izvukao zamotani predmet. Polako je izvadio veliki biser i stavio ga na dlan Božjem čovjeku. Bio je to jedan od najvećih bisera ikada pronađenih na obalama Indije, a sjao je takvim sjajem kakav se ne može vidjeti kod umjetno izrađenih bisera. Taj bi biser mogao postići basnoslovnu cijenu na tržistu bisera.
Božji je sluga na trenutak zanijemio promatrajući prekrasan biser.
"Rambau! - Kakav biser!!!"
"Sahibe, taj biser je savrsen", odgovorio je Indijac smireno.

Božji ga sluga pogleda i sine mu nova misao: "Rambau, to je čudesan biser, izvanredan. Dopusti mi da ga kupim. Dat ću ti za njega deset tisuća dolara." "Ma sto je tebi, sahibe?" - trgnu se Indijac.
"Pa dobro, dat ću ti petnaest tisuća dolara; a ako vrijedi vise, radit ću za njega" - nastavi Morze.
"Sahibe," reče Rambau gledajući ga zapanjeno, "ovaj biser nema cijene. Ni jedan čovjek na svijetu nema dovoljno novaca da plati onoliko koliko taj biser meni vrijedi. Ni milijun dolara ne bi za njega bilo dovoljno. Ja ti ga ne želim prodati. Želim ti ga pokloniti. To ti dajem kao dar."
"Ne Rambau, ne mogu to prihvatiti. Koliko god želim taj biser, ne mogu ga tek tako prihvatiti. Možda sam preponosan, ali to je prejednostavno. Moram ga platiti ili raditi za njega."
Stari je lovac bio poražen. "Sahibe, ti uopće ne razumijes. Zar ti nije jasno? Moj je jedini sin dao svoj život da dođe do tog bisera i ja ga ne želim prodati ni za kakve novce. Vrijednost mu daje život mog sina. Ne mogu ga prodati, ali ga mogu pokloniti. Jednostavno ga uzmi u znak ljubavi."
Božji je sluga ostao bez daha i na trenutak nije mogao govoriti. Tada je uhvatio starca za ruku. "Rambau", rekao mu je tihim glasom, "zar ti nije jasno? To je upravo ono sto ti govoris Bogu."
Ronilac se pozorno zagledao u Božjeg slugu i malo pomalo počelo mu je svitati.
"Bog ti nudi spasenje kao besplatni dar. Ono je golemo i nema cijene; nitko na Zemlji ne može ga kupiti. Milijuni dolara su premalo. Ni jedan čovjek na Zemlji ne može ga zaslužiti. Svaki život, pa trajao on i milijun godina, bio bi prekratak - jer ni jedan čovjek nije dovoljno dobar da bi ga mogao zaslužiti. Bog ti je omogućio ulazak u Nebo, a to ga je stajalo života i krvi Njegovog jedinog Sina. Ulazak u Nebo ne možes zaslužiti ni za milijun godina, ni sa stotinama hodočasća. Jedino sto možes učiniti jest prihvatiti spasenje kao znak Božje ljubavi prema sebi, gresniku. Rambau, uzet ću ovaj biser u dubokoj poniznosti moleći Boga da budem dostojan tvoje ljubavi. Ali, Rambau, zar ti ne želis veliki Božji nebeski dar prihvatiti s istom dubokom poniznosću, svjestan da je Njega to stajalo života njegovog Sina?"
Krupne suze potekle su niz starčeve obraze. Kao da mu je s očiju uklonjena neprovidna koprena. Konačno je shvatio poruku Evanđelja.
"Sahibe, sad mi je jasno. U Isusov nauk povjerovao sam jos prije dvije godine, ali nisam mogao vjerovati da je Njegovo spasenje besplatno. Sada shvaćam. Nesto može biti previse skupocjeno a da bi se moglo kupiti ili zaslužiti ... Sahibe, ja prihvaćam Njegovo spasenje."
"Jer dok mi jos bijasmo nemoćni, Krist je već u to doba umro za bezbožnike. Jer tesko da bi tko za pravednoga umro; možda bi se za dobroga tko i odvažio umrijeti, ali Bog je pokazao svoju ljubav prema nama time sto je - dok jos bijasmo gresnici - Krist umro za nas" (Biblija, Rimljanima 5,6-8).
"A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu sinu. Tko ima Sina - ima život; tko nema Sina Božjega - nema života. Ovo napisah vama koji vjerujete u ime Sina Božjega da znate da imate život vječni" (Biblija, 1.Ivanova 5,11-13).
"Jer je Bog tako ljubio svijet da je dao Sina svoga, jedinorođenoga, da tko god vjeruje u njega ne propadne nego ima život vječni" (Biblija, Ivan 3,16).
"Ta milosću ste spaseni, po vjeri! I to ne od sebe, Božji je to dar! Ne po djelima - da se ne bi tko hvastao" (Biblija, Efežanima 2,8-9).
Ali bez vjere nemoguće je ugoditi Bogu (Poslanica Hebrejima 11,6)!
Imas li ti vjeru koja ugađa Bogu?
Ako li nemas, tada je možes steći tako da zamolis Gospodina da ti je podari. "Ali", reći ćes, "kako da ga to zamolim kad sam gresan i živim daleko od Njega?" U Svetom pismu On je rekao "tko god zazove ime Gospodinovo - spasit će se" (Poslanica Rimljanima 10,13). - Izraz "tko god" svakako uključuje i tebe.
Pokaj se, to jest, reci Bogu da ti je istinski žao zbog svih grijeha koje si počinio (počinila), zamoli ga da ti oprosti i pomogne da vise ne grijesis. Priznaj mu da nisi sposoban (sposobna) spasiti sâm sebe. Reci mu da prihvaćas činjenicu da je Isus prolio svoju krv na križu i time, umjesto tebe, platio za tvoje grijehe. Zatim zamoli Gospodina Isusa Krista da te spasi, uđe u tvoj život i promijeni te.

Vrijeme za Boga

Gospodin me pozvao jednoga dana jer je trebao nekoga za poslanje. Rekoh:
- Gospodine, pomoći ću ti, ali u ono malo vremena između studiranja, provođenja vremena s mojim mužem, posla od 8 do 18 i rada u zajednici s našom djecom. Vidiš, ne mogu ići baš sad jer imam puno obaveza, zauzeta sam.
- Dobro, ali gdje da nađem spremnu osobu? Mislio sam da sam vidio tvoje ime na popisu raspoloživih osoba.
- Gospodine, to je bila molitva od prošle godine, ali od tada se mnogo stvari promijenilo.
- Kao na primjer - upita On.
- Pa, radim na svojoj doktorskoj radnji i mnogo me ljudi treba, a i moj muž očekuje da je uvijek sve spremno i povrh svega moja zajednica očekuje od mene da joj pomognem tako da…
- Dobro, vidim da si zauzeta, pa idem, ali pričat ćemo opet ako budeš imala malo vremena.
Prolazili su tako dani, tjedni i mjeseci a ja sam ispunjavala svoje svakodnevne obveze.
Jedne večeri, dok sam učila za završni ispit, primila sam telefonski poziv iz bolnice. Moj je muž imao strašnu nesreću i bio je u kritičnom stanju. Odbacila sam sve stvari i otrčala do bolnice gdje sam pronašla muža koji se borio za život. Odmah sam počela moliti Gospodine, ne uzimaj ga sada, ne bih to mogla podnijeti . Ali moja se molitva odbijala od zidova i vraćala se u moje vlastite uši. Ujutro sam napustila bolnicu umorna i zabrinuta.
U učionicu sam ušla upravo pred početak ispita. I kada je profesor počeo postavljati pitanja, htjedoh odgovoriti ali glas nije izlazio iz mene. Počeh ponovno moliti. Molila sam zdušnije, ali čuo se samo eho moje molitve. Bila sam ljuta na Boga jer ga nisam mogla naći kad mi je trebao. Nisam mogla objasniti profesorima što mi se događa. Nakon ispita nazvala sam na posao. Bila sam izvan sebe i nisam mogla na posao. Objasnila sam svojoj nadglednici što mi se dogodilo i ona mi je predložila da uzmem slobodno vrijeme. Nakon što sam posjetila muža u bolnici otišla sam kući te utonula u stanje očaja i plača.
Upravo tada sam čula da me netko zove.
- Gospodine, jesi li to Ti?
- Da, ja sam. Imaš li malo vremena? Mislio sam da malo popričamo o…
Umjesto da sačekam i čujem Njegovo pitanje, onako zlobna i ljuta, napadoh ga:
- Gdje si Ti danas kad sam te trebala? Ni sinoć te nisam mogla naći, a zvala sam Te, vikala, a jedino što sam čula bio je eho mojih zidova. Moj muž umire, pala sam na ispitu, možda ostanem bez posla, a Ti dođeš i htio bi popričati.
Gospodin me prekide u mom ludom govoru:
- Dijete moje, odlučio sam pustiti tvog muža da se odmara da bih tebe zadržao u kući nekoliko dana, da bi ti imala vremena za mene. Jer tebe, više nego tvoj muž, tvoj posao i zajednica tvoja, trebam Ja.
Stišala sam se i počela plakati. Sjetila sam se svoje molitve i želje da idem i učinim nešto za Gospodina. Sa suzama u očima rekoh:
- Gospodine, pošalji me, ići ću.

Izvor nepoznat

VLAK ŽIVOTA

Nedavno sam čitao knjigu u kojoj je život uspoređivan s putovanjem u vlaku. Bijaše to veoma zabavna lektira.
Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, žalosti.
Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našega putovanja. Primjerice, naši roditelji…
Nažalost, istina je posve drukčija. Kadli-tadli oni oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i svoga društva. Međutim, u vlak će unići druge osobe koje će nam biti veoma važne.
To su naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo te koje ćemo zavoljeti u svome životu.
Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju.
Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć. Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas sunovraćuju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili.
Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tome odsječku našega putovanja. Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon.
Međutim,na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih već netko drugi zauzeo.
I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnoga sastanka. I nikad se ti trenutci ne će vratiti. Pokušajmo od svoga putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo. Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima.
Sjetimo se i toga da na svakome odsječku životnoga kolosijeka netko od suputnika može 'iskliznuti' te da treba naše razumijevanje i simpatije I mi ćemo možebit 'iskliznuti' s kolosijeka. I vjerujemo da će se netko naći tko će nas razumjeti.
I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad će naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas.
Bit ću veoma tužan i žalostan kad moradnem sići zauvijek s vlaka.
Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi.
Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu same. Međutim, gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno obradovati.
Usrećit će me činjenica te pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje.
Trudimo se i nastojmo da imadnemo sretno putovanje te da se na kraju sva muka stostruko isplatila. Pokušajmo da pri silasku s vlaka ostavimo prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.
Svima želim sretno i ugodno putovanje!

Rezerviraj dnevno vrijeme za sebe

Liječnik za živce u Zürichu Theodor Bovet preporuča u deset molitvenih pravila

1. Uzmi dnevno par minuta vremena, budi sam u tišini. Otpusti tijelo, razum i srce.
2. Govori s Bogom, jednostavno i prirodno. Ispričaj mu sve što imaš na srcu. Ne trebaš nikakve formule, nikakve tuđe načina izražavanja. Govori mu tvojim riječima. On ih razumije.
3. Vježbaj razgovor s Bogom, kad si kod svog svakodnevnog posla. Zatvori par sekunda oči, tamo gdje jesi: u dućanu, za pisaćim stolom u autobusu.
4. Sjeti se činjenice, da je Bog uvijek uza te i da ti pomaže. Ne smiješ stalno na Boga navaljivati i moliti ga za blagoslov, nego pođi od činjenice da te on želi blagoslovioti.
5. Moli sa uvjerenjem, das će tvoje molitve preko svih mora i planina zaštiti one koje voliš i da su oni okupani u Božjoj ljubavi.
6. Kad moliš imaj pozitivne a ne negativne misli.
7. Trebaš uvijek u molitvi utvrditi da si spreman prihvatiti Božju volju kako on to hoće.
8. Stavi kod moljenja sve u Božje ruke. Moli za snagu, da možeš činiti najbolje što možeš, ostalo s punim povjerenjem prepusti Bogu.
9. Pomoli se i za one, koji te ne vole, ili koji su ti učinili zlo. To će ti dati izvanrednu snagu.
10. Dnevno izreci molitvu za tvoju domovinu i za mir u svijetu.
Najjednostavnija uputa glasi: govori s Bogom tako kao da sjedi na stolici do tebe u sobi i da ti govori: Što želiš da ti učinim?

V U K

Nekada davno je stari djed Jura svome unuku Jurici ispričao jednu životnu istinu:
-U nutrini svakog čovjeka, svakog od nas vodi se bitka, kao borba između dva vuka.

Jedan vuk predstavlja zlo: predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivnju, grijeh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam...

Drugi vuk predstavlja dobro: predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje i vjeru.

*Mali Jurica se zamisli na nekoliko trenutaka.
Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, te ga zapita; - Koji vuk na kraju pobijedi?
Stari djed Jura odgovori sa smiješkom - Pobjeđuje uvijek onaj kojega hraniš...

PEPELNICA (Julka Nežič)

I na početku ove korizme je - pepeo. Ona siva, prljava prašina, koja baš nimalo ne pobuđuje poštovanje. Siva i tamna boja tog praha je hladna i pobuđuje misao na nešto tužno, na crnogledost, na razočaranje. Odvratan mi je taj prah, jer na odijelu ili na koži ostavlja prljave tragove. Ako je moguće, klonim ga se, jer krene u usta i nos i prouzrokuje kašalj. Podsjeća me na zgarište, gdje je vatra pretvorila u pepeo kuću i imetak, možda čak i ljude i životinje. Pobuđuje me na poštovanje tek onda kad je ostatak nekoga koga sam volio. A ipak - svjestan sam da je prah onaj znak koji me bez riječi upozorava na neke istine. Govori mi o prolaznosti svega stvorenoga, jer nije postao sam od sebe, nije nekako izrastao, nije se pojavio tek tako - nego je ostatak nečega ili nekoga koga je uništio oganj. Za mene je postao znak prolaznosti i uništenja, smrti i kraja, ali i ljudske krhkosti. Po njemu mi Gospodin govori da ću se i ja pretvoriti u prah ili pepeo, da sam zapisan smrti i završetku, da sam prah i da ću se u prah vratiti. Gospodin me u korizmi također preko pepela poziva na pokoru i obraćenje. Kao što oganj »obnovi /promijeni« nešto ili nekoga u pepeo, tako neka bi se i ja pokorom obnovio /promijenio u novog čovjeka. »Stari« čovjek koji je pun grijeha, krivnje i nesavršenosti, neka bi u meni umro za sve ovo. Neka bi ustupio mjesto »novom« čovjeku. Taj će činiti dobro, uklanjat će manjke, postajat će sve savršeniji. Neka me Gospodin podrži da mi to uspije. Bez njegove pomoći ostat ću još dalje »stari« čovjek, čovjek grijeha. Gospodin mi preko pepela govori ne samo o prolaznosti i o kraju, nego i o novom načinu života. Ako već ne mogu svoje tijelo sasvim promijeniti u ništa, jer ipak iza njega ostaje nešto pepela ili praha, - kako neka bi se onda uništio moj JA, koji je mnogo više nego tijelo iz prolazne materije? Zato je to tako teško vjerovati? Dok me danas svećenik znamenuje pepelom na čelu, on kod toga govori: »Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah povratiti/pretvoriti. (ILI) Obrati se i vjeruj evanđelju.« Svjestan sam svoje prolaznosti, zato još većim pouzdanjem dolazim Gospodinu. Znam da on neće smrti grešnika nego da se obrati i da živi. Neka mi dadne snagu da spoznam svoju malenost i sićušnost, da ju priznam i da Božjom pomoću postajem sve više »novi čovjek«. Vjera u evanđelje neka me uvijek iznova približi Gospodinu Isusu koji je umro i uskrsnuo. Amen.

sa slovenskog preveo Vlč. Jurij Devetak

OČI

Nema ništa kao što su oči. Nijedno osjetilo se s njima usporediti ne može. Opip je važan, okus je važan, sluh i njuh su važni. No, oči su posebne. Vid je poseban. Oči su doista čudesne. Možda ne toliko kao nekakav tjelesni organ koji ima svoju unutarnju strukturu i zakonitost funkcioniranja, koliko ono što su one u mogućnosti i zbilji.
U posljednje vrijeme sam obuzet razmišljanjem o očima. Gledam ljude u oči. Ne uvijek izravno nego potajice, dokle netko može izdržati, dokle je «granica dobrog ukusa» ili «kulturnog ponašanja». Nekada netremice. Nekada vrlo kratko. Nekada duže. Nekada u tramvaju. Nekada na ulici. Nekada uopće ne gledam.
Kakav li svijet taj pogled drugoga čovjeka otkriva? Što oči pokazuju? Optimizam ili pesimizam? Razvaline ili tvorevine? Ljubav ili mržnju? Rat ili mir? Požudu ili nesebičnost? Lukavost ili naivnost? Razigranost ili umrtvljenost? Žalost ili radost? Afirmaciju ili negaciju? Strah ili hrabrost?
Što zapravo oči rade? One otkrivaju, gledaju, motre, razmišljaju, zrcale, ogledaju, vide, uočavaju, opažaju, spoznaju, zamijećuju i primjećuju, skrivaju i otkrivaju, prijete i kažnjavaju, smiju se i plaču, plaše se i hrabre, blage su i prijeteće, otvaraju se i zatvaraju. Ne znamo zašto je tomu tako ali mi često ne vidimo ono što je bitno, pa se kaže da smo slijepi kod zdravih očiju. A slijepcima kadikad oči nisu potrebne da bi vidjeli. Ili ne znamo gledati ili gledamo bilo što. Netko bi nam trebao otvoriti oči. Oči upijaju i razaraju. One su uviđavne ili nepristojne. One su snažne isto toliko koliko i riječi. One lažu ili svjedoče o istini.
Možemo tako razmišljati do u beskraj. I nikada nećemo stići do kraja jer nazočimo posvemašnjem misteriju koji se tiče čovjeka i njegovog Stvoritelja?
Htio bih samo imati blage oči kao u moje majke.

Fr. Alojz Ćubelić OP

Razgovor u nebu o nama

Jednoga dana Sotona i Isus su razgovarali.
Sotona je došao posjetiti Isusa u Edenskom vrtu; izgledao je vrlo sretan i ponosan (Lk 4: 1-12; Job 1: 6-12)

"Da, Gospodine, sada sam ih sve zarobio, pa...gotovo sve, ovdje dolje kod sebe. Postavio sam zamke, upotrijebio sam iskušenja kao mamac, dobro znam da nitko neće moći odoljeti. Evo, gotovo sam ih sve uhvatio!" (I Pet 5: 8-9; Ef 6: 10-17)

"Što kaniš učiniti s njima?" upita Isus, moleći se Bogu Ocu.

Sotona odgovori "O, namjeravam se s njima dobro zabaviti!" Natjerat ću ih da se razvode nakon što su se vjenčali, tako da nikada ne mogu učvrstiti osnovu čovječanstva, "obitelj".
(Mt 19: 4-6; Mal 2: 16) Natjerat ću ih da se međusobno mrze i vrijeđaju, natjerat ću ih da padnu u nekontrolirano uzimanje alkohola i droge. (Rim 13: 12-14)
Naučit ću ih da proizvode oružje i bombe, da se međusobno ubijaju.
"Zaista ću se dobro zabaviti!"

"Što ćeš učiniti kada ti igra s njima dosadi?" upita Isus. I nastavi moliti

"Oh, onda ću ih poubijati i njihove duše će biti moje zauvijek" "Gospodine, uza sve dužno poštovanje, to je ipak njihova odluka" (I Iv 3: 8-10)

"Koliko tražiš za sve njih?" upita Isus.

"Ma, nije istina da ti zaista želiš te ljude. U njima nema ništa dobro. Zašto ih želiš, niti te slijede niti te vole? Mnogi te čak i mrze! Vidio sam mnoge kako pljuju na tebe, proklinju te, čak te i niječu."
"A još k tome, mene zaista jako vole" (Mt 24: 10-13) "Ti ne želiš te ljude!!"

"Koliko?" ponovno upita Isus

Sotona ga pogleda zlobnim pogledom
"Želim sve tvoje suze i svu tvoju krv, želim bol cijelog svijeta, sve zajedno" Iz 53: 4-10; I Pet 2: 24)

Isus reče ..."DOGOVORENO" " i plati cijenu" (II Kor 5: 21)

Kako je strašno kada ljudi ne traže Boga, a onda se pitaju zašto svijet ide prema paklu! Kako je strašno da svakodnevno posežemo za novinama da bismo čitali o tragedijama a nikada ne posežemo za Biblijom. Kako je nerazumno što svi žele u raj, misleći pritom da tamo mogu stići bez da vjeruju, bez da ljube Boga više od svega drugog, ili bez da vrše što Biblija naučava ...Božji Zakon. Nije li strašno kada neki govore "Vjerujem u Boga" a još uvijek slijede Sotonu (koji se, u stvari, i sam boji Boga) (II Tim 4: 3-4; II Iv 1: 7-11) Ne misliš li kako je jadno da ljudi jedni drugima šalju tisuće šala putem elektroničke pošte, koje se šire poput pošasti.
Ali kada se radi o Božjoj poruci, moramo dva puta razmisliti prije nego li je s nekim podijelimo; i tako ostavljamo poštanske pretince naših prijatelja bez te poruke Ne misliš li da je sramotno što sve nepristojno, vulgarno i bezobrazno bez problema može biti dostupno na internetu, i da to mnogi žele gledati. A istovremeno nije dozvoljeno javno govoriti o Isusu u školama, na javnim mjestima, u raznim grupama za samopomoć, itd... (Dj 4: 19-20)
I to znajući što je On za nas učinio. Jer Njega nisu ubili Rimljani. Ubio Ga je naš grijeh, da bi nama bilo oprošteno da bismo upoznali Njega u slavi kod Oca.

Nije li nevjerojatno kako netko može biti svake nedjelje u crkvi, moleći se i zahvaljujući Bogu za Njegovo milosrđe, za još jedan dan života koji nam je dao itd.
Ali tijekom tjedna ta je osoba nevidljivi kršćanin! (II Tim 3: 1-5; Rim 10: 9-13)

Čini li te se to ispravnim?
Nemoj dozvoliti da te Sotona spriječi da pošalješ ovu poruku svim ljudima s kojima se dopisuješ preko elektroničke pošte. Nije važno ako ti on kaže da mnogi u to ne vjeruju Ne dozvoli mu da ostvari svoje planove! Prestani brinuti što će drugi misliti o tebi. Vrijeme je da počneš brinuti što Bog misli o tebi.
Molim te , brate i sestro, hoćeš li poslati ovu poruku? "Ja sam to već učinio" Neka te Bog uvijek blagoslovi (II Kor 13: 20)

LJUBAV U ADVENTU

Advent je vrijeme povratka u budućnost. Povratak tamo odakle se čovjeka jedino može definirati. Iz točke gdje smo dovršeni. Gdje smo postigli i doputovali. "Naš život je skriven u Bogu, a očitovat će se kad on dođe." Vjernik je budućnik. Živi od onoga "onkraj", od transcendencije. Pomisli čega sve ne bi bilo bez te nade u sve što se ima zbiti: "Vjerujem u život vječni… Tvoj slavni dolazak iščekujemo". Istina, vjernik živi u sadašnjosti, ali od onog što mu daje budućnost. Živi na zemlji, ali mu je korijenje u nebu. Bez nade da će sunca i ujutro izići očajni bi lijegali. I baš zato što se nadamo mi znamo da će i najtamniji dan proći, ako smognemo snage dočekati jutro. Nada je sidro koje nas spašava u olujnim noćima. Nada je kad budni sanjamo realnost, u svijetu iluzija. Vjernik je stoga "čuđenje u svijetu" živi kao da je "pao s neba". Za njega stvarnost nije ovo što mu svijet nudi i nameće - za njega je iluzija da čovjek mora biti zvijer da bi opstao, dvoličan i gramziv da bi živio. On živi sanjajući evanđelje. Koraca svijetom a misli na Kraljevstvo Božje. U tami širi svijetlo. Na zemlji stvara nebo. Ta ovaj život vrijedi ne onoliko koliko je u njem zemlje, već koliko je u njem neba.
Mi živimo od onoga čemu se nadamo. U mjeri koliko našu sadašnjost prožima ono čemu idemo ususret, sadašnjost nam je kvalitetna. Živimo u vjeri, a ne u gledanju. Gledanje to je ljubav. Vjera je slutnja o susretu u kom ćemo Ljubav gledati oči u oči. A ono što nas tom susretu nosi je nada. "Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo." Ona je predokus ljubavi. Ljubav kao temeljna vrednota je takva da se ima samo idući joj ususret. Susrećemo je u mjeri u kolikoj joj se nadamo. Advent je vrijeme ižednjivanja i izgladnjivanja. Rast u čežnji i nadi. Jer čar i snaga susreta je dubini nade. Čekanje pripravljati srce; oblikuju u njem "negativ", "kalup" na koji će ljubav stati. Čekanje je izgradnja jaslica u kojima se Isus ima roditi. Pitamo li se kako čekati, naučimo to od Zakeja koji ga čeka na smokvi, ili od Bartimej1a koji ga čeka pored puta. Čekajmo ga bdijući. "Budni budite!" kaže evanđelje. Ili "Gregorate!", ako ćete grčki. "Vigilate!", na latinski. Odatle imena: Gregorije, Vigilije, Budimir, Butko. Advent je poziv da postanemo Grguri, Vigiliji, Budimiri.
Pitamo li se s kolikom ga željom čekati, naučimo to iz priče o učeniku koji s takvim pitanjem stao pred učitelja. Ovaj ga je odveo do rijeke, zagnjurio ga u vodu i držao dok se ovaj skoro ugušio. A onda ga upitao za čim je pod vodom najžarče čeznuo? "Za zrakom." "Tolikom željom Boga trebaš čekati!" To upravo kaže i Biblija: "Više no zoru straža noćna, nek Izrael čeka Gospodina." "Ko košuta što žudi za izvorima vode, ko pustinja što žeđa za oblacima kiše i duša moja čezne za tobom o moj Bože." Živi žareći živom žeravicom želje.
Pitamo li se kako uvijek bdjeti i moliti? Naučimo to od Augustina, koji kaže: "Ako ne želiš prestati moliti, ti ne prestani čeznuti. Kad prestaneš čeznuti, prestat ćeš ljubiti."

p. Luka Rađa, SI

Postoji li zlo?

Jedan je sveučilišni profesor izazvao studente s ovim pitanjem. «Je li Bog stvorio sve što postoji?» Jedan je student hrabro odgovorio: «Je, stvorio je!»
«Bog je sve stvorio?» upitao je profesor.
«Da profesore», odgovorio je student.
Profesor je odgovorio, «Ako je Bog stvorio sve, onda je on stvorio također i zlo, jer zlo postoji, i sudeći prema pravilu - da naša djela govore tko smo mi – Bog je zao». Student je nakon tog odgovora zašutio.
Profesor je bio jako zadovoljan sam sa sobom, i hvalio se studentima kako je još jednom dokazao da je kršćanstvo samo mit. Jedan je drugi student podigao ruku i rekao: «Mogu li ja vas nešto pitati, profesore?» «Naravno», odgovorio je profesor. Student se ustao i rekao: «Profesore, postoji li hladnoća?» «Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Tebi nikad nije bilo hladno?» odgovorio je profesor. Mladić je odgovorio, «Činjenica je da hladnoća ne postoji. Prema zakonu fizike, ono što mi smatramo hladnoćom je zapravo – nedostatak topline. Predmeti ili živa bića se mogu proučavati kad imaju ili prenose energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ili materija prenose energiju. Apsolutna nula (-460 stupnjeva F) je potpuno odsustvo topline, materija postaje inertna i nesposobna za bilo kakvu reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne postoji, mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo kad nemamo – topline.»

Student je nastavio: «Profesore, postoji li tama?» Profesor je odgovorio: «Naravno da postoji!»

Student odvrati: «Još jednom ste pogriješili, ni tama ne postoji. Tama je zapravo – nedostatak svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo koristiti Newtonovu prizmu da razbijemo bijelo svjetlo i proučimo različite valne duljine svake boje. Ne možemo izmjeriti mrak. Jednostavna znaka svjetla može se probiti u svijet tame i osvijetliti ga. Kako možete znati koliko je određeni prostor taman? Ono što možete izmjeriti je količina svjetla koje je prisutno. Nije li to točno? Tama je termin koji čovjek koristi da bi pokazao što se događa kad svjetlo nije prisutno!»

Konačno, mladi je čovjek upitao: «Profesore, postoji li zlo?»

Sad već pomalo nesiguran, profesor je odgovorio, «Naravno, kao što sam rekao. Vidimo ga svaki dan – u primjerima čovjekovog nehumanog ponašanja. U masi kriminala i nasilja u svijetu. Ovo nije ništa drugo nego dokaz – postojanja zla!»

Na to je student odgovorio: «Zlo ne postoji, profesore. Ili barem, ne postoji samo za sebe. Zlo je jednostavno – odsustvo Boga. To je kao tama i hladnoća – riječ koju je čovjek stvorio da bi opisao odsustvo Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije kao vjera, ili ljubav koje postoje kao što postoje svjetlo i toplina. Zlo je ono što nastaje kad čovjek nema Božje ljubavi u svom srcu. To je kao hladnoća koja nastupa kad nema topline, ili tama koja nastaje kad nema svjetla.»

Profesor je šutke sjeo.

Mladićevo ime bilo je – Albert Einstein

Ruže za put u vječnost

Jednog je jutra starac teško hodao prema crkvi po blatnjavom putu i razmišljao kako više ne može ići svaki dan na misu. Obazre se i vidi mladića kako hoda iza njega i nosi buket crvenih svježih ruža. Upita ga što to radi? Reče mu mladić. «Ja sam tvoj anđeo čuvar i svaki dan kad ideš u crkvu na misu iza tebe skupljam ruže. Iza svakog tvoga koraka izrasta po jedna ruža. Njima će biti okićen tvoj put u vječnost. Nemoj odustajati od svete mise i onda kad ti je teško po blatu, snijegu i vjetru. Nagrada te čeka.» I anđeo otiđe.

BIG BROTHER

Veliki brat te gleda, određuje ti, kontrolira te. Njegova je riječ prva i zadnja – alfa i omega. Mjera svih mjera. Vrhovni zakon! Ako kažemo da je televizija prozor u svijet, Antun Vrdoljak volio je reći da je televizija «katedrala duha», još biše bismo mogli reći da je televizija prozor kroz koji otkriva kakovi su ljudi, ili parafrazirati Vrdoljakovu i reći da je televizija katedrala pred kojoj se otkriva duh današnjeg čovjeka. Najdalje o otkrivanju toga mentaliteta i uloge televizije u tome otišao je projekt BIG BROTHER. Kako god nam se čini da ono zatvorenici glume svakidašnjicu – oni ništa ne glume – oni jesu naša svakodnevica. Likovi nisu izmišljani – oni su tu oko nas i čestu u nama. Postaju predmet obožavanja ili mržnje, neke uzdižu u visine – drugi bivaju odbačeni, pod budnim okom Velikog brata. Oni su prepušteni vlastitoj sudbini. Svijet su za sebe.

S naslovnica naših tiskovina dreče naslovi ta i ta otkrila grudi, toj i toj vidi se stražnjica. Mase se bacaju u fotelje, klimave stolice (sirotinja) ili u tapecirane (novovalni bogatuni) i sa žudnjom očekuju vidjeti neku novu stražnjicu. Rasprave se o tome vode na ulici, na radnom mjestu dok pokorno stojimo pred nekim šalterom. Božanstvo s druge strane staklene pregrade sa slušalicom na uhu važno priopćuje nekom nevidljivom dovoljno glasno da i ti čuješ što ona ili on misli o ovome ili onome, ili molim te, kako to nisi vidjela ili vidio. A onda odjednom pred nosom ti podigne natpis ZATVORENO. Pitaš se: koji važan posao ima sada? Naravno to činiš u tišini i izgubljen očima tražiš drugi šalter gdje ne visi telefonska slušalica nekome na uhu. Tko je taj ili ta što ti se bezobrazno smije s druge strane ili te jednostavno ignorira? Mali Veliki brat.

I tako se život isprepleće – televizija postaje život naš svakidanji, a naš život svakidanji postaje televizija. Jesmo li zahvaćeni novom religijom? Novim kultom? Ostvaruje li se orwelovska vizija svijeta? Pred našim očima odvija se drama svijeta i čovjeka. Odlučio je ići do granica vlastite, ne izdržljivosti – nego do granice bestidnosti. I preko! Da prestane biti čovjekom. Najžalosnije je da u tome uživa onaj i ovaj – onaj s one strane ekrana i ovaj s ove strane ekrana. Kao da promatramo posljednju igru čovjeka. Oni koji pokušavaju sačuvati svoj lik postaju antijunaci, a oni koji idu do vlastite razlivenosti postaju junaci. Jer tako je odredio Veliki Brat.

Pred našim se očima zbiva, odigrava naša svakidašnja dehumanizacija i dehominizacija, a Veliki ekran na brutalan i primitivan način to prikazuje. Uvijek će biti voljnih sudjelovati u tom činu – kao i svakidanjem životu. Ima li nade za čovjeka? Bio bi loš vjernik kada bih rekao da nema. Štoviše – na dohvat je ruke! J

Pit