4. nedjelja krou godinu
U ono vrijeme: Isus progovori u sinagogi: »Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«
A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«
Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.
Lk 4, 21-30
Bog uvijek prolazi. Ne zaustavlja se samo kod “naših”.
Ide – ma što tko mislio – silinom Duha i kod “vaših”.
Njegovi putovi su uvijek preko granica!
Upravo u svom zavičajnom gradu Nazaretu, upravo tamo, gdje ga svi poznaju i drže, da je on Josipov sin, jer tamo je i odrastao – upravo tu u sinagogi u Nazaretu Isus ne nailazi na pravo priznanje kao Mesija, nego biva odbačen, žele ga strmoglaviti s ruba brijega!
Kako je moralo biti Isusu u duši, kad su ga ljudi odbacili, jer on je od mladosti bio poznat onima koji su mu povjerovali i koje je ljubio? On je bio čovjek, i sigurno ga je to duboko pogodilo. Ipak Isus nije bio ogorčen ili ispunjen osvetom; naprotiv: ljubav njegova srca trpjela je odbijanje. On nije otkazao tu svoju ljubav prema ljudima.
Isus je znao, da ljudi trebaju vremena, da to što su čuli i vidjeli, prerade, probave. Tako su se mnogi od njih kasnije okrenuli Isusu i slijedili ga. Drugi su se nakon njegove smrti i uskrsnuća obratili. Nikada nije kasno, da se netko obrati. Bog čeka na našu vjeru i našu ljubav. Božji je dar, da mi ljudi uopće možemo vjerovati i ljubiti. To nam prije svega dolazi od njegove milosti i omogućava nam, da vjerujemo u njega, da se nadamo i ga ljubimo. Dakako, on nas na to ne prisiljava, nego čeka na naš slobodni odgovor. Kao što i čitanje pokazuje, konačno naš život ovisi o ljubavi: ako je imamo, koristimo se također i drugim darovima i kvalitetama i postajemo plodonosni u Božjem kraljevstvu; ako nam ljubav fali, sve drugo je bezvrijedno, pa i sama vjera ili prorokovanje ili čudesna moć. U nasljedovanju Isusa smijemo ići našim putom; ne radi se o spektakularnim stvarima, nego o vjernosti u malim; o tome da u svako vrijeme ostvarujemo ljubav prema Bogu i bližnjima!
 |
 |
|
 |
 Marija Markulinčić r. Kovaček iz Komarnice 2. Pokopana je u Sv. Đurđu. Mir vječni! |
 |
|