2. nedjelja po Božiću
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.
Iv 1, 1-5.9-14
Kada danas, čitamo ovo evanđelje, ovaj hvalospjev na početku Ivanova evanđelja, ovu pjesmu o Riječi, o Svjetlu u tami, o svijetu koje ga ne prepoznaje, o Riječi koja postaje tijelo (u toj Riječi Bog se konačno i potpuno izriče) - moramo se pomalo na nj priviknuti.
Nakon najluđih dana u godini, krećemo u jednu Novu Godinu, krećemo u još jednu neizvjesnost i nepoznanicu. Jako je bitan početak nove godine, jer narod s razlogom kaže: kakav početak, takav završetak. Crkvena godina nam pomaže da možemo pravilno krenuti na ovom novom početku. Što će nam donijeti Nova Godina. Da li će biti ispunjena ljudskim sadržajem i plodnim naporima? Ili će biti puna tjeskobe, bijede i novih ratova.
Sveti Pavao nas u svojoj poslanici Efežanima upozorava da nas je Bog blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Kristovo spasenje za nas je poziv, tj. to se spasenje može i treba sve više i više u nama ostvarivati. Sv. Ivan govori kako je Bog postao čovjekom, došao je kao "svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka." Svaki dan molimo: "I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama." Te riječi uzete su upravo iz današnjeg Evanđelja u kome veli sv. Ivan da je Riječ Božja uzela ljudsko tijelo od Marije i prebivala 33 godine među ljudima. Dalje, veli sv. Ivan: "Na svijetu bijaše, svijet je po njemu postao i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše."
Čujemo upravo poruku koja oduzima dah: Beskrajni, daleki Bog postaje u Isusu iz Nazareta čovjek, dijeli s nama naš život, dolazi u ovaj svijet. U njemu nam postaje jasno kako Bogu na srcu leži i ovaj svijet i njegovi ljudi. Božja Riječ želi uzeti oblik u našem životu. Božja Riječ svijetli kad ovih dana jedni s drugima izmjenjujemo dobre želje, kada jedni druge susrećemo pomirljivije i srdačnije nego inače.
Ivanovo promišljanje korisno i nama da o svemu ozbiljno razmislimo, jer i mi živimo u svijetu i vremenu mraka u kojem se potiskuje Božje svjetlo. Ne dopušta se Božjem životu da nam svijetli, čime čovjek izravno ugrožava vlastiti život. Živimo u svijetu u kojemu vlada zaborav Boga kao sustavna sljepoća uma i srca za Božje svjetlo.
Živimo u svijetu u kojemu vlada zaborav Boga kao sustavna sljepoća uma i srca za Božje svjetlo. Kao da su nam uši tvrdo začepljene za Božji glas kojemu ne dopuštamo doprijeti do našeg duha. Živimo takvim načinom života u kojem nam je Bog tako udaljen jer mu hladnoćom svoga srca ne dopuštamo pristup i gluhoćom ga odbijamo ga iz svoje sredine, uslijed čega naš život dolazi na manje. Živimo u svijetu smrti kojoj smo podanici i žrtve jer ne doživljavamo Boga Ocem, niti ga častimo, slušamo i poštujemo kao vlastitog roditelja. Živimo u svijetu u kojemu se ograničeno svjetlo ljudskog razuma smatra dostatnim kako bi obasjavalo putove kojima je ići čovjeku, te ne vidimo niti da padamo u jamu beznađa i očaja. No sve to nas nuka da se ozbiljno zapitamo. Ako odbacujemo Božji život, zar nam ljudski može postati temeljem budućnosti?
Danas se nalazimo pred čudesnim događajem Božje ljubavi pred kojom ljudski razum zastaje, a riječ osjeća nemoć izraziti uzvišeno čudo, koje je opet tako neobično ljudsko i dohvatljivo. Sve želje i zebnje čovjeka sabrane su danas u Sinu Božjemu prisutnome među nama u ljudskom tijelu po kojem nam je postao sličan i blizak kako bi odgovorio na sva naša traženja, vapaje i molitve, kako bi naš život obdario Božjim životom.
Neka rođenje Sina Božjega zahvati cijelo naše biće i neka preporodi naš život svojom božanskom snagom i svojim životom kako bismo mi primili neizrecivi život Božje Riječi, te kako bismo se, po njemu nastanjenom među nama, nastanili u vječnom zajedništvu života Presvetoga Trojstva.
TRI KRALJA
Jednoga dana dođe Isus neočekivano na rajska vrata i reče: „Petre idemo na zemlju!“ - Oh -promrmlja Petar - Gospodine, što se dogodilo? - Idemo vidjeti kako moj narod slavi moj rođendan. Gospodine, kamo idemo? - upita Petar uzimajući kartu svijeta u ruke. - Hm, kamo? – Isus će kao razmišljajući. - Idemo u zemlji u kojoj se Božić najljepše slavi - odluči i upre prstom u kartu.
Nađoše se u jednoj čudnoj zemlji. Zvijezde su blistale, a
mjesec sjao. Na vrhu malene visoravni kao da sam htjela do neba izići crkvica s drvenim tornjem.
Zvono je zvonilo. Sa svih su strana pridolazi muškarci, žene i djeca gazeći duboki snijeg. U crkvici
se stislo mnoštvo. Ispred oltara žive jaslice.- Baš je lijepa moja Ana. Prava sveta Mara – uzdahnu jedna mlada žena. - A tek moj Ivo kao sveti Jozo - šapnuo do nje druga. - Dragi vjernici – zakašlja se s oltara stari svećenik, koji se zaogrnuo nekim debelim kaputom pa ne znaš jesu li to na njemu 3 kaputa ili je ispod jednoga naslagao džempere. Skupili smo se da proslavimo Isusovo rođenje. Isusa je ovdje među nama. To znam sigurno Ali je još važnije da bude u nama. Evo, ova djeca sa svojim jaslicama svjedoče upravo to, da se Isus rađa u nama. Vi dobro znate da Jozo i Mara još krova nad glavom nemaju i zato će svi milodari ići njima. Za njih su djeca i priredila ovu božićnu priredbu. To je njihov dar Isusu i svima nama. Zapjevajmo svi „Padaj s neba roso sveta“.
Nakon pjesme od koje su zidovi odjekivali, započe priredba. Najprije je anđeo probudio pozaspale pastiriće, a oni doniješe novorođenom kralju posudu punu žara da ga ogrije i dva vunena ogrtača da bude toplije Mariji i Josipu. Onda anđeoski kor od sedmero djece koji je stajao iznad jaslica, zapjeva „Svim na zemlji mir veselje“, što radosno prihvati cijela crkva. Pjevali su i Isus i Petar. Nakon pjesme sve se u crkvi toliko umiri da se moglo čuti kako ljudi dišu. Pojaviše se tri sveta kralja. Sva tri obučene u bijele haljine za crveni ministrantskim ruhom odozgor, a na glavama im krune. Jednom je kruna napravljena od perja, pa izgleda kao indijanska ukrasna perjanica, drugom u kapu ušivene kosti pa je izgledao kao neki afrički mag, a treći si je spleo krunu od trnja. Prvi pristupi onaj s indijanskom perjanicom i poklonivši se reče: - Isuse, ja sam Hesus Karamba, kralj Amerike. Poklanjam ti naše šume i rijeke. Čuvaj ih! Ne daj da ih uništavaju jer one nam daju zrak koji udišemo i vodu koja donosi život. I ostavi pred kolijevkom zdjelicu sa zemljom i u njoj posađeno nekoliko borovih grančica. I drugi kralj donese dar. On stavi pred dijete drvenu posudu punu žutoga pijeska i reče: - Isuse ja sam Džošua Rumba kralj Afrike.
Uzmi ovaj pustinjski pijesak kao znak našega obećanja da ćemo te slijediti i u pustinji. Treći kralj bijaše nekako najmanji. On visokim glasom reče: Isuse! Ja sam Anto kralj od Bosne! Gromoglasni pljesak prekinu i zbuni govornika. Nisu pljeskali samo vjernici i župnik nego i Isus i Petar. Na kraju se kralj od Bosne, zahvaljujući velikoj župnikovoj podršci, ipak pribra i završi svoj pozdrav: - Isuse! Ja ti poklanjam ovu trnovu krunu, koju si i ti nosio. Teška je, Isuse! Poklanjam ti i svoju odluku da ću živjeti ovdje iako mnogi oko mene govore da se ovdje više ne može živjeti. Znam da si blizu nas, da voliš našu zemlju. Dođi i rodi se u nama svima! I cijela crkva zapjeva „Narodi nam se kralj nebeski“, a Petar obrisavši suze šapnu Isusu: - Oni će primiti tvoje darove.
I Isusu blagoslovi njihove kuće mirom, ljubavlju, radošću i veseljem, a njihove stolove jelima ukusnijim nego ikada prije. I poslavši Petra u nebo On ostade u tom siromašnom selu.
Stjepan Tomić
 |
|
 |
 |
 |
 |
 |
|