Sv. Otac u Hrvatskoj

Papa je pohodio Hrvatsku
4. i 5. lipnja 2011.

Sveti otac Benedikt XVI. boravio je u Zagrebu povodom Nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji i tom prigodom pomolio se na grobu blaženog kardinala Alojzija Stepinca.




Službene stranice papina pohoda
www.papa.hr




• Program posjeta
• Pismo biskupa HBK
• Molitva za obitelj
• Bdjenje mladih s Papom
• "Zajedno u Kristu"

Materijali

• Zašto su mame MAME
• RODITELJSKO PISMO
• DJED I UNUK
• DAN ŽENA
• A što je s očevima, mojim TATOM?
• Ženstvenost je vrsnost žene.
• Križni put nerođenih
• Dnevnik jedne Biblije
• Dva brata
• Pet stvari u životu koje se ne mogu vratiti
• Imali li sveti muževa u današnjim obiteljima?
• Svećeničkoj majci u počast
• Samo da se javim
• Upomoć, moje dijete je gay
• Sv. Matej apostol
• PRVAŠIČI– sedam godina poslije!
• MOJA STAROST i dani mladosti moje obitelji!
• Pismo jedne majke drugoj majci – stvaran događaj
• POLITIČAR U IZBORU VJEČNOSTI
• Želja za gledanjem Boga
• Posljednja vožnja taksijem
• Isusov rođendan
• BADNJA VEČER JEDNE KUHARICE
• Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!

2011. godina proglašena
pastoralnom Godinom obitelji

Odredbom Hrvatske biskupske konferencije 2011. godina proglašena je pastoralnom Godinom obitelji. Vrhunac pastoralne godine povezan je s dolaskom Sv. Oca Benedikta XVI. u Zagreb 4. i 5. lipnja 2011.

 

Molitva za obitelj

Povodom Nacionalnoga susreta hrvatskih katoličkih obitelji i pohoda pape Benedikta XVI. Hrvatskoj (4-5. lipnja 2011)

Znajući da svako djelo Crkve prati molitva, sve vas pozivamo (naši biskupi) da se molite za obitelji. Ta zajednička molitva uputit će nas prema zajedničkomu slavlju, ali i zbližavanju cijele domovinske Crkve. Prigodnu molitvu molimo svi u obitelji nedjeljom navečer i svake nedjelje na kraju euharistijskog slavlja.

Gospodine Bože, izvore života i ljubavi, blagoslivljamo te i zahvaljujemo ti što si darom svoga Sina posvetio zajedništvo obitelji. Radujući se dolasku pape Benedikta u našu hrvatsku domovinu, povjeravamo ti: roditelje i djecu, djedove i bake, mladiće i djevojke. Molimo te da našim obiteljima daješ snagu za velikodušno prihvaćanje dara života. Obiteljske domove ispuni svojim Duhom, da budu mjesta molitve i kršćanskih kreposti, uzajamnoga poštivanja, nesebičnosti i opraštanja, te osjetljivosti za potrebe bližnjih. Sve nas ispuni životnom radošću, da te svjedočimo u ljepoti otajstva Crkve, i da ti – po uzoru i zagovoru Blažene Djevice Marije i sv. Josipa - služimo u vjernosti i istini, zajedno u Kristu, koji s tobom u Duhu Svetome živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

Zašto su mame MAME!?!?

GODINA OBITELJI

Raspravljala sam sa četvorogodišnjom kćerkicom. Uzela je neku hranu sa zemlje i htjela je staviti u usta. Ja sam joj uzela hranu iz ruke i zamolila je da to više ne radi!
"Zašto?", upitala me je. "Zato što je bila na podu, ne znaš kome ja pala na zemlju, i sigurno je puna bakterija!", odgovorila sam joj.
Na trenutak me pogledala i sa čuđenjem upitala: "Mama, a kako ti sve to znaš? Ti si tako pametna."
Brzo sam razmislila. "Sve mame znaju te stvari. Zato što moramo polagati poseban test za mame. Sve to moraš znati, inače nećeš dobiti dozvolu da budeš mama." Produžili smo dalje u tišini 2-3 minute, a ona je očigledno razmišljala o tome šta sam joj rekla. "Oh, sad shvaćam!", odjednom je progovorila. "Ako ne položiš test, onda si TATA!!!" "Točno", odgovorila sam joj s velikim smješkom.

RODITELJSKO PISMO

Za vas koji ste roditelji,
Za vas koji ste imali roditelje,
Za vas koji znate one koji imaju roditelje
I za vas koji poznajete nečije roditelje.

Dragi sine/kćeri

- Sada još nisam ostario, a kada me budeš vidio takvoga, budi strpljiv sa mnom i pokušaj me razumjeti.
- Ako se zaprljam za ručkom, i ako se ne mogu sam odjenuti, budi strpljiv.
- Sjeti se sati, koje sam potrošio, dok sam te tome naučio.
- I ako u razgovoru ponavljam iste stvari uvijek ponovo, nemoj me prekidati, saslušaj me!
- Kada si bio malen, morao sam ti istu priču čitati uvijek ponovo, prije no što si utonuo u san.
- Ako se ne budem želio kupati, ne ismijavaj me i ne vrijeđaj. Sjeti se kako sam te morao loviti i izmišljati hiljadu razloga, da bi ti ušao u kadu.
- Kad opaziš moje nepoznavanje nove tehnologije, daj mi vremena i nemoj me gledati s podsmjehom na licu.
- Ja sam tebe naučio mnogo stvari: pravilno jesti, pravilno se obući, suočiti se sa životom.
-Ako u razgovoru zaboravim ili izgubim nit razgovora, daj mi vremena, da se prisjetim i ako mi to ne pođe za rukom, nemoj se uznemiravati.
- Nije mi najvažnija stvar na svijetu naš razgovor, već to, da sam s tobom i da me znaš slušati.
- Ako ne budem želio jesti, nemoj me prisiljavati da jedem. Sam znam najbolje, kada mi je hrana potrebna, a kada ne.
- Kada mi umorne noge više neće dozvoljavati da hodam, pruži mi ruku jednako kao što sam je ja pružao tebi, kada si pravio prve korake.
- I ako ti jednom kažem, da više ne želim živjeti, da želim umrijeti, ne ljuti se na mene, jednoga dana ćeš me razumjeti. Jednom ćeš spoznati, da sam ti uprkos svim učinjenim greškama, želio samo najbolje i pokušao sam te pripremiti na putovanje života.
-Ne žalosti se, ne ljuti se i ne osjećaj se bespomoćan, kada me budeš gledao pored sebe takvog. Budi pored mene i pokušaj me razumjeti i pomoći mi tako kao što sam ja pomagao tebi, kada si počeo živjeti.
-Budi mi oslonac, pomozi mi završiti putovanje s ljubavlju i strpljivošću.
Vratit ću ti osmjehom i neizmjernom ljubavlju, koju sam oduvijek čuvao za tebe.

Volim te sine/kćeri

DJED I UNUK

Jedne večeri razgovaraju djed i unuk o aktualnim događajima. Najednom unuk upita djeda: - Djede, koliko ti imaš godina? Djed odgovori: - Da razmislim, rođen sam prije televizije, cjepiva za dječju paralizu, fotokopirnoga aparata, kontaktnih leća i kontracepcijskih tableta. Nije bilo policijskih radara, kreditnih kartica, laserskih zraka. Nisu još izumili klimatske uređaje, perilice, sušilice (rublje su jednostavno prali i objesili sušiti na svježi zrak).
Čovjek nije bio na mjesecu, nisu postojali mlazni avioni. Vjenčao sam se s tvojom bakom i živjeli zajedno, a u svakoj obitelji su bili tata i mama.
Riječ „gay“ bila je poštovanja vrijedna engleska riječ, koja je značila veselog, simpatičnog, zadovoljnog čovjeka, a ne homoseksualca. O lezbijkama nismo uopće čuli, muškarci nisu nosili naušnice.  Rođen sam prije računala, paralelnoga studija. Ljudi nisu odlazili na preglede, nego ih je liječnik slao prema potrebi na preglede krvi i mokraće. Do 25. godine starosti  svakoga muškarca sam oslovljavao s gospodine, a žene s gospođo ili gospođice.
Golubovi i zečevi su imali svoj par, ne ljudi. Kada je u moje vrijeme gospođa stupila u tramvaj ili autobus, djeca i mladi požurili su ustupiti mjesto (sjedalo). Trudnicu su dopratili do sjedala i ako je bilo potrebno išli za nju kupiti voznu kartu i donijeli joj.
Muškarci su hodali rubom nogostupa, žene uz kuće. Na stepenicama je ženama bila prepuštena strana do ograde, njih se prve propuštalo u dizalo i iz njega, muškarci su im primaknuli stolac kada bi sjedale. Muškarci nisu nikada pozdravljali žene, a da ne bi ustali ako su sjedili. Ustali bi svaki puta kada bi žena ustala pa i samo za trenutak. Muškarci su otvarali vrata automobila ili koja god druga vrata i ženama pomagali skinuti ogrtač.
U moje vrijeme djevičanstvo nije prouzrokovalo rak i takve djevojke su predstavljale krepost obitelji i čistoću za svoje muževe. Naš život je bio određen s 10 zapovjedi, trijeznim rasuđivanjem, poštivanjem starijih, ponašanje prema zakonu te se ispunjavalo plodnim suživotom s bližnjima i odgovornoj slobodi. Naučili su nas razlikovati dobro od lošega i da smo odgovorni za svoje postupke i njihove posljedice.
Za brzu hranu smo mislili da je namijenjena ljudima u žurbi. Ozbiljna veza je značilo da smo u dobrim odnosima s braćom, sestrama i ostalom daljnjom i bližom rodbinom, prijateljima i prijateljicama.
Time sharing je značilo da obitelj ljetuje s drugim obiteljima, a ne da dijeli prostor s neznancima. Nismo znali za bežični telefon, o mobitelu da i ne govorimo. Nismo slušali stereo snimke, UKV radio, kasete, CD, DVD, električne pisače strojeve, računala, prenosna računala. Notebook je bila bilježnica. Satove smo navijali svaki dan. Ništa nije bilo digitalno. Kućanski aparati, nisu imali svjetlećih prikazivača. Kada govorimo o strojevima, nije bilo bankomata, mikrovalnih pećnica, radio – budilica. O videorekorderima i videokamerama da ne govorimo.
Nije bilo instant fotografija u boji, samo crno – bijele, a za razvijanje je trebalo pričekati barem 3 dana. Fotografija u boji također nije bilo.
Kada je na nekom proizvodu pisalo Made in Japan, to je značilo da je loše kvalitete, a proizvoda s natpisom Made in Korea, Taiwan, a pogotovo Made in China nije niti bilo.
Nismo čuli za Pizza ili McDonald's niti za instant kavu, umjetni šećer. U trgovini smo kupovali nešto za 10 feninga. Sladoled, vozna karta ili osvježavajuće piće stajalo je 10 centi.
Novi automobil je koštao oko 500 eura, ali tko je imao toliko novac? U moje vrijeme, trava je bila nešto što smo kosili, a ne pušili. Mi smo bili posljednji koji su bili uvjereni da žena treba muža da bi imala dijete. Sada mi reci koliko ti misliš da sam star?
- E…, djede. Više od 200 godina !? Odgovori unuk. Ne, dragi moj, samo pedeset !

DAN ŽENA – malo o velikom stvorenju

Eva, koja je Adama iz raja izvela snagom svoje volje i njegovom slabošću, ta ista nas u raj vraća svojom nježnošću i našom pokornošću.

(H. Gibran)

Na to čovjek reče: «Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!».
I tako od onda imamo majku, suprugu, kćerku i sve nama drage osobe ovoga spola, koje nam pružaju život, smisao, radost i ispunjenje – pa ponekad i ono suprotno ovomu.

Upravo činjenica da je žena stvorena kao posljednje stvorenje i da svoj smisao ima kroz Boga i od Boga pokazuje nam da je stvorena iz tog razloga kako bi sve ono što je dotad bilo stvoreno moglo preživjeti, živjeti i na onaj način funkcionirati kako se to sviđa Onom koji je i stvarao. Ovdje leži odgovornost žene, ali i enormna odgovornost svih drugih «Ne-Žena» da ovo spoznaju i cijene, te po tomu svoju vlastitu ulogu i s njom vezanu zadaću uvide, prihvate i žive. Odgovornost žene koju je Bog stvorio leži u tome da se kroz svoj život trudi opravdati od Boga dano joj povjerenje kako bi se svidjela njenom stvoritelju i onom od koga je uzeta.

Svakako, ona kao žena jest ona blaga strana svega stvorenoga. Ona jest i treba biti suputnica svoga vlastitog muža, njegova pomoć i desna ruka, potpora u dobru i zlu, te supruga koja se svom mužu u ljubavi potpuno dariva, ona koja rađa, omogućuje novi život i oplemenjuje svojom marljivošću, obzirnošću, ustrajnošću i ozbiljnošću obitelj kojoj je majka. Ovim ona postaje uzor drugim djevojkama, suprugama i majkama.
Žena se ne mora natjecati ni s kime, žena je sama po sebi od Boga i sve što je u njoj od Boga je. Na njoj leži odgovornost da to spozna i prihvati i s tim odbaci sve što se protivi svrsi njenog stvaranja, uvijek pitajući sebe zašto je stvorena kao posljednji čin, tj. što bi bilo drukčije da nije ni stvorena, te što i kako doprinosi da je sad tako kako jest.

Pitanje je samo, koliko mi muškarci, a i žene same, tomu doprinosimo da nam ta ista ne nudi radost, i često, neprihvaćanjem svoje odgovornosti potiče na sve drugo samo ne na svetost. Kad ne poštujemo ženu, ne poštujemo ni onog koji ju je stvorio.

A što je s očevima, mojim TATOM?
Sveti Josip- je li to dan očeva!!!

Dan žena je prošao a ja ći malo o očevima, koji iako ne donose novi život u naš svijet ko npr. drage naše mame, ipak priznali mi ili ne njihova uloga u razvoju djeteta je jako velika. Oni predstavljaju autoritet i iako se možda s njima manje slažemo nego s majkama znamo reći "moj ćale je dobar čovjek".

-Moj tata je pravi maneken. Češlja se po tisuću puta dnevno, iako polako sijedi, njegova je kosa njegov ponos. Kosu sam naslijedila po njemu. Tamnu, gustu, otpornu, tešku i bujnu. I ja sam ko Samson kaj se tiče kose..

-Moj tata mi je dao svoj auto da se jednom vozim. Prvi i zadnji put. Idući put ću sjest za volan nakon što si brat i ja sami kupimo auto. Fraza je "kad si kupiš onda se budeš vozila".. Napravit ćemo mu isti prizor što je on svom tati napravio . Kupio je auto sam i onda je tatu dovozio na parking i rekao "sjedi unutra da te malo provozim".!!

-Moj tata nema pojma koliko sam ispita dala i koliko mi ih je ostalo. I svaki puta istu stvar mu objašnjavam. Nagrađuje svaki položen ispit s 100 kn. Simbolika je bitna. Ionako mi je već puno priuštio.

-Moj tata je dok sam bila mala tjerao da pijem mlijeko s kožicom.I ja bi zato u suzama stalno išla u vrtić. Dosjetili smo se zajedno kako procijedit kožice- preko cjediljke!

- Moj tata svaki put kupi mami neku odjeću za rođendan, uopće nije kreativan. A s poklonima koje dobi nije nikad jako oduševljen!        

 -Moj tata je perfekcionist. Sve što zna raditi radi bolje od bilo kojeg majstora!!!

-Moj tata srče juhu, mljacka, cokče, podrigava se.. Bonton za stolom je nula bodova!    

-Moj tata obožava svoju mamu i sestru pa time moju mamu malo i zapostavlja. Nekak se malo situacija popravila od kad smo buraz i ja u Zg-u..Mama i on su sami doma pa se više druže. Hvala Bogu..

-Moj tata je jednom umjesto s autom, došao po mene s 2 bicikla. Kažem ja dečku svom da moram ić doma. I eto moj tata meni dopelja bratov bicikl koji je meni previsok, s štangom ..a ja sam bila u haljini.. Zašto je doma auto ostao?? Pa tatek se htio malo "prepelati" biciklom..

-Moj tata je morao prebrodit i to da se njegova mama udala nakon smrti njegova oca.

-Moj tata nema svog tatu više. Deda je umro od infarkta u godinama u kojima je moj tata sad. I panično se toga boji. Jako živčani kad nas nanjuši da smrdimo po dimu.

 -Ja sam se rasplakala pišući o svom tati. Koliko ima mana, toliko si i mislim da i nije loš. Ipak moja mama veli da smo isti-ja i moj tata! Ko bi rekao!   
-Moj tata ne voli moju baku. Ni moja baka njega

ŽENA – GLEDA Božje i čovjekovo lice
Ženstvenost je vrsnost žene.

Stvoritelj je čovjeka načinio kao muško i žensko, na svoju sliku. Kao što otac i sin ne mogu zamijeniti svoje uloge, sin ne može postati otac, ni otac sin, tako ni žena ne može postati muškarac, ni muškarac žena. Nije na nama da se trudimo od karanfila napraviti kukuruz, nego razviti kukuruz na sve moguće načine. Nije na nama da pokušavamo od patke načiniti magarca, niti od teleta gusku, nego da pomognemo kako bi od teleta postala dobra krava, od mlade guske dobra guska, kako bi magarac dobro nosio svoj tovar i patka bila na ponos domaćicama.
Tako je i s ljudima. Nije na nama da od muškarca pokušavamo napraviti dobru ženu, niti od žene umjetnog muškarca, nego dopustiti da se svatko što bolje razvija.
Biti muškarac nije nimalo savršenije od biti žena, ali ni biti žena nije ni uzvišenije ni vrednije nego biti muškarac. Oni su jednaki, oni su jednako čovjek, oni su zajedno slika Božja. Izigravanje muškarca na račun žene i obratno samo je odugovlačenje ljubavi, potpunog rješenja, sloge, povjerenja, poštivanja, jednakosti u ljubavi.

Ženstvena je ona žena koji voli biti žena. To je ona koja je spoznala svoju vrijednost, darove koje joj je Bog dao kao djevojci, ženi, supruzi, majci. Ženstvena postaje žena onog časa kada u sebi spozna vječno žensko, kad u sebi upozna Ženu pisanu velikim slovom. Žena, u bilo kojoj ulozi, jednako je važna, ako je ženstvena. I zato ne treba izigravati sebe kao neudanu na račun udane, ženu udanu na račun majke, ženu zaposlenu na račun nezaposlene. To su različite uloge, ali je žena u sebi uvijek ista, silovita u svojoj ljepoti i draži, dragocjena u nježnosti, toplini i sigurnosti svoje osobnosti i subjektivnosti, neizreciva u intuiciji, pronicanju i ljubavi.
Žena je, na neki način, čitavo čovječanstvo. Ona u sebi nosi sve ono što je čovjek. Zato ona može roditi novog čovjeka. Ona u sebi ima sve ono što je ljudsko, ona ljubi i poznaje čovjeka u njegovoj duši, ona razumije, hrani, odgaja i razvija čovjeka u njegovoj osobnosti i intimi. Žena, to je druga strana života, ona koju ne iscrpljuje muškarac. Žena, to je procvalost proljeća, to je rascvali pupoljak, rascvjetala trešnja, plavetnilo sunčanog neba, nedohvatljivost horizonata, neiscrpivost draži, to je čežnja koju ništa ne može zadovoljiti ni iscrpiti.

Ženstvena žena vjeruje, ona se nada, ona prašta, ona poduzima sve kako bi drugoga obranila. Ona je čestita, ona ne ogovara druge, ona pokušava ispričati prijateljice, ona okuplja druge u svoj dom, štiti sirote, pomaže neuke i siromašne. Ženstvena žena puno moli i puno radi, uči i šuti. Ona je zagledana u Božje lice i s njega crpi snagu da ostane vjerna sebi, da drži život u svojim rukama, da ne obeščasti ljepotu svoga tijela i čeznutljivost svoje duše. Ona je vjerna i ozbiljna, ne dopušta da itko razori ogradu njezine duše, njezinog braka i obitelji. Ona zna držati na udaljenosti svakoga, tko želi provaliti u intimu njezina doma. Ona je muževljeva čežnja i ona je blagoslov domovine. Ona moli i radi, ona se oslanja na Boga i dopušta da se njezina djeca i obitelj naslone na nju.

SVAKI DAN u Hrvatskoj namjernim pobačajem ubije se oko 60 zdrave začete djece!

Marta, Marija i pokojni Lazar

Suparništvo između braće i sestara - izmiču kontroli!? Izbor je Isus

10 NAJVAŽNIJIH SAVJETA

1. Sukobi između braće i sestara su prirodan i sastavni dio odrastanja.
2. Sukobi imaju svrhu, kad se djeca svađaju ona uče pregovarati, dijeliti s drugima, suočavati se s osjećajima zavisti i srdžbe i uče razgovorom rješavati probleme.
3. Budite uzor svojoj djeci.Djeca se uče ponašati promatrajući život oko sebe
4. Njegujte obiteljska pravila koja naglašavaju pažljivost i poštovanje. Pravila daju smjernice vašoj djeci da izaberu najbolji način ponašanja.
5. Pohvalite dobro ponašanje! Kad se djeca odnose jedno prema drugom s poštovanjem i pokažu da se vole dajte im do znanja koliko to cijenite.
6. Obratite pozornost na to oko čega se vaša djeca svađaju.
7. Ne miješajte se u njihove svađe! Ako roditelj uvijek intervenira čim se pojave znaci sukoba, djeca neće naučiti samostalno rješavati probleme.
8. Neke svađe između braće i sestara ne mogu se lako riješiti, a ponekad ćete morati intervenirati kako biste riješili neki trajni sukob.
9. Ako vas djeca ne slušaju, nemojte se prepirati i nemojte ih moliti da udovolje vašim molbama. Ostanite čvrsti. Mirno kažite što od njih očekujte i prema potrebi, ponovite to još jednom.
10. Poslušajte što muči vašu djecu. Ponekad će možda morati iznijeti svoje nesuglasice i u prijateljskom i obzirnom ozračju obiteljskog sastanka

Kako mi kao roditelji možemo svojim riječima i postupcima pozitivno (i negativno) utjecati na život svoje djece?

DIJETE KOJE DOŽIVLJAVA KRITIZIRANJE, UČI OSUĐIVATI
DIJETE KOJE DOŽIVLJAVA NEPRIJATELJSKO PONAŠANJE, UČI SE SVAĐATI
AKO SE DIJETE ISMIJAVA ONO UČI BITI POVUČENO
DIJETE KOJE DOŽIVLJAVA OSRAMOĆIVANJE UČI SE STIDJETI SAMOG SEBE
DIJETE KOJE DOŽIVLJAVA TOLERANCIJ UČI BITI STRPLJIVO
AKO SE DIJETE OHRABRUJE, ONO SE UČI SAMOPOUZDANJU I SIGURNOSTI
AKO DIJETE DOŽIVLJAVA POHVALU, ONO ZNADE PRIMJETIT I CJENIT DOBRO
DIJETE KOJE DOŽIVLJAVA POŠTENJE, UČI SE BITI PRAVEDNO
AKO DIJETE ŽIVI SA SIGURNOŠĆU ONO SE UČI POVJERENJU
AKO DIJETE DOŽIVLJAVA ODOBRENJA, ONO UČI BITI ZADOVOLJNO S SOBOM
AKO DIJETE ŽIVI SA PRIHVAĆANJEM I PRIJATELJSTVOM, ONO UČI PRONALAZITI LJUBAV U SVIJETU.

Dva brata

Živjela dva brata. Jedan je bio oženjen, a drugi neoženjen. Zajedno su obrađivali polja i želi plodove, koje bi onda dijelili popola.
Jedne jeseni nakon žetve spavali su obojica kraj svojih hrpa pšenice.

Oko ponoći probudi se neoženjeni brat i počne razmišljati ''OVO NIJE PRAVEDNO. BRAT I JA SMO PODIJELILI POPOLA UROD NAŠIH POLJA. MOJA HRPA JEDNAKA JE NJEGOVOJ. ON, MEĐUTIM, IMA ŽENU I DJECU. MORA IH SVE PREHRANITI.'' I on uze vreću žita i prenese na bratovu hrpu.

Malo iza toga probudi se i oženjeni brat i promisli ''MOJ BRAT JE SAM. TKO ĆE GA NJEGOVATI U STAROSTI AKO NE BUDE IMAO ČIME PLATITI POMOĆNICU… JA IMAM ŽENU I DJECU I NJIHOVU POMOĆ, A ON NIKOGA. MOJ BRAT TREBA VIŠE ŽITA I NIJE PRAVEDNO ŠTO SMO POPOLA PODIJELILI.'' Uzme vreću i prenese je na bratovu stranu.

Ujutro, kad su ustali, ustanove, na svoje iznenađenje, da su obje hrpe jednake.

Slijedeće noći dogodi se isto. No, dok je mlađi brat nosio vreću, odjednom se nasred puta sudari sa starijim bratom natovarenim vrećom. Iznenađeni zagledaju se jedan u drugoga, skoče u zagrljaj i zaplaču. U taj čas začuju Božji glas ''OVO MI JE MJESTO DRAGO, TU ŽELIM BORAVITI S LJUDIMA.''

Crkva je mjesto gdje Bog boravi s ljudima. To je prostor u kojem ljudi praštaju i ljube jedan drugoga odazivajući se Isusovoj zapovijedi ljubavi. Zato Bog prebiva s njima i u njima, jer Bog je Ljubav.

Pet stvari u životu koje se ne mogu vratiti

Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebala dugo čekati, odlučila je kupiti knjigu kako bi joj vrijeme brže prošlo. Uz knjigu kupila je i paketić keksa. Sjela je u VIP čekaonicu kako je nitko ne bi uznemiravao. Kraj nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je čitao novine. Kad je ona počela uzimati kekse i gospodin je uzeo jedan. Ona se šokirala, ali ništa nije rekla i nastavila je citati knjigu. U sebi je pomislila: ma gledaj ti ovo, da samo imam malo vise hrabrosti, do sada bih ga već udarila... Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirajući se ni na što, uzimao je isto tako jedan. Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli: baš me zanima što će sada napraviti!!!  Čovjek uzme posljednji i podijeli ga na dvoje!
Ovo je zaista previše, pomisli djevojka, šokirana uzme svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice. Kada se osjećala malo bolje, nakon sto ju je prošla ljutnja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neugodne događaje. Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci u nju. U tom trenutku ugleda paketić keksa još uvijek netaknut.  Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez šokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, kojoj su bili povrijeđeni ponos i osjećaji.
ZAKLJUCAK: Koliko puta u našem životu ćemo ili smo pojeli tuđi keks, a da to nikad nećemo ili nismo ni saznali?  Prije nego što se dođe do brzopletog zaključka i prije nego što se počne misliti lose, GLEDAJ sa pažnjom detalje, vrlo često situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
U životu postoji 5 stvari koje se ne mogu vratiti:
- Kamen kada je bačen;
- Riječ nakon što je rečena;
- Mogućnost nakon što je izgubljena;
- Vrijeme kada je prošlo;
- Ljubav za koju se NE BORI.

Imali li sveti muževa u današnjim obiteljima?
ili barem onih koji bi to htjeli biti?

Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika veliki papa Pio XII.
Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan "koji si je svijet rada izabrao kao svoj praznik".

Godine 1889. takozvana Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva.

Iste godine papa Leon XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries te u njoj "radnike i sve ljude skromnih životnih prilika 'upućuje na sv. Josipa' kao uzor i primjer za nasljedovanje".

Kako spojiti Dan molitve
za duhovnih zvanja i Majčin dan?

Svećeničkoj majci u počast

Već prvi mrak je skrivao zidine samostana. Na visočini alpskoj, gdje bjesni vjetar ljut. U samostan su stigla dva putnika prozebla, jer bura im i studen zapriječili daljnji put.  S gostoljubljem ih prior u toplu vodi izbu, i sjedoše svi sretni uz blistav vatre sjaj. U razgovor se dadu. O gorju, snijegu, vjetru, a katkad spomenu dragi rodni kraj. Spomenuše i majku. Tad nakašlja se prior i glednuv ih u oči izusti skromnu riječ:O braćo, čujte priču o majci svećeničkoj,  što se zbi– ima tome mnogo ljeta već."
"O rado!" – kliknu oba, a prior počne priču: - I nekako je tiše sad zvonio mu glas – "Življaše udova jedna s jedincem malenim sinom. Ja ih dobro poznavao, ko što sad gledam vas. Kućica zemljice malo, cijeli im bio imutak. Ali u domu, veselje punjaše svaki kut, jer iz majčina srca strujio ljubavi dašak, zgrtajući samo cvijeće na proljetni sinčića put.
Miso je svaka te žene kod djeteta stajala njena, za njega moleći vruće probdjela mnogu je noć. Kad li na veliku radost dječak joj jednog dana izjavi, da bi na službu Gospodnju želio poć. Majka ga u grad odvede daleko od rodog sela. Smjesti ga ondje u školu ni ne misleći koliki trud jadnicu još čeka, dok sinak joj dođe do cilja. Ljubav je presilna bila prožela njezinu grud.
Vrati se u selo sama. Teški su nastali dani. Gladna je radila mučno skucka da krvavi groš. Žuljeve brojila nje. Ko crv se mučila, trla, al joj je uvijek trebalo novaca još!
Tada se dosjeti srce – dosjetljiva ljubav je prava! Majka ko žrtva se dadne, da svećenik bude joj sin: Iznajmi čovjeku nekome ljubljenu kućicu rodnu, njivice ono komadić i maleni vrtić njim.Ona pak ode u službu k bogatu gavanu jednom, svinje da hrani mu, perad i poslove radi sve. Sinku je novac slala, pisala, pisala često, ali o svom životu nije mu nikad, ne! Katkad u grad je došla, pohodila svoje dijete, koje je raslo i cvalo ko veseo poljski cvijet. Pred Bogom suzama vrelim molila milost je željenu, da joj to dijete bude svećenik jednom svet.
Dječak je rastao i cvao, mladić se razvio iz njeg, koji je želio vruće svećenik Božji bit. Učio on je već svetu nauku Božanske Riječi, kad li ga zahvati napast. Još čuva ga molitve štit.
Ali je đavao pleo zamke od blistave svile, navale spremao žešće, slikao sjajnije sne! Svijet ga je zamamno zvao – i podlegne nesretni mladić. Ostavi zvanje i nadu, i majčine želje sve!
Jednoga zimskoga dana u selo je išao svoje. Majci da iskaže osobno odluku srca svog. Znao je da teško će joj biti, al kako, to nije znao, jer je sve njezino srce poznavao tek svevišnji Bog. Mladić za njezinu žrtvu i napore nije znao. Bila je mećava silna, vjetar je vijao snijeg, studeno brijao lice i mamio suze na oči. Kad je prešao mladić pred pred sobom posljednji brijeg. Kad je već bio blizu do sela prispio prozeblih uda. Najednoć začuje mukli hropavi, očajni "Joj!" Naprijed jurnu – gle pred njim u snijegu ležaše žena. Stislo je grabovo drvo pod teret teški svoj. Mladić joj priskoči spremno,digne je brzo iz snijega. Velik je imala rubac, on nije poznavao nje. Samilost dirnu ga nježna, kad ju je vidio takvu, kako pod teretom silnim snaga joj gine, mre. " Zašto se sirota, ženo, mučite teretom takvim?" "Ah ništa, sve je to zato, da svećenik bude mi sin". Zadrhta mladić po tijelu pred očima magla mu dođe, srce ga bolno zazebe: "Da svećenik bude mi sin".
Pogleda jače ženu: bila je njegova mati, ali ga znala nije jer studen ju svladala bje. Služeći gavanu, drva iz šume mu nosila sada, te joj je zima i studen skršila udove sve. " Majko, krikne sad mladić, zar ti si to, ljubljena majko!" Suze mu grunuše gorke, lomila njegova se grud. Tisnuo majku je na srce i noseći je tako u selo jurio je snježnom poljanom, jurio, Bože, ko lud.
Više je spasio nije. Umrla je još te noći. Ali je saznao za svu njezinu brigu i jad. "Majko, o patnice moja, svećenik Božji ću biti!" Reče i s odlukom tvrdom natrag se vrati u grad.
Posto je svećenik kasnije, sretan u svom zvanju. Majka doživjela nije mlade mu mise čar, ali kroz čitavi život njezina blažena duša sipala na njeg iz raja je ljubavni žar.
Tu spusti prior glavu, a suze bljesnu dvije, i padnu iz oka na tle ko svjetla zrnca dva. Iz grudi muklo, tiho, ko tužba samog sebe tad jurne uzdah teški:" Taj mladić bijah ja!" A putnika dva šute, ganućem obuzeta, i sve je tako tiho u tihoj izbi toj.
O majko svećenička, tu svaku suzu tvoju platit će, platit će tebi u nebu Gospod tvoj!

Samo da se javim

    Svećenik o podne došao u crkvu. Zaustavi se kod oltara da vidi tko je došao moliti. Upravo onda su se stražnja vrata otvorila, čovjek je došao niz prolaz. Svećenik se namrštio s obzirom da je vidio da se čovjek nije brijao neko vrijeme. Njegova košulja je bila nekako otrcana, njegov kaput je bio pohaban. Čovjek je kleknuo i sagnuo glavu. Tada je ustao i otišao.
U danima koji su uslijedili, svaki dan u podne dolazi ovaj čovjek i klekne samo za trenutak. U naručju mu je bila posuda s ručkom pa je svećeniku porasla sumnja. Od pljačke mu je bio glavni strah. Odlučio je zaustaviti čovjeka i pitati ga što radiš ovdje?
Starac je rekao, da radi niz cestu. Ručak mu je bio pola sata. Vrijeme ručka je bilo vrijeme njegove molitve da pronađe snagu i moć. "Vidite, ja ostajem samo trenutak. Budući da je tvornica tako daleko kada kleknem ovdje govorim Gospodinu, nešto kao da mu kažem: "SAMO SAM DOŠAO DA TI KAŽEM, GOSPODINE, KAKO SAM SRETAN OTKAD SMO NAŠLI JEDAN DRUGOGA ZA PRIJATELJA I DA SI UZEO MOJE GRIJEHE. NE ZNAM PUNO O TOME KAKO MOLITI, ALI MISLIM SVAKI DAN NA TEBE. ZATO, ISUSE, OVO JE ĐUREK KOJI TI SE JAVLJA DANAS."
Svećenik se osjećao postiđeno. Rekao je Đureku da je sve u redu i da je dobrodošao, da dođe i pomoli se u bilo koje vrijeme. Vrijeme je za ići, Đurek se nasmiješio i kaže "Hvala."
Svećenik klekne pred oltarom. On nikad ne bi to učinio prije. Njegovo se hladno srce otopi, ugrijano ljubavlju, i susreo se s Isusom tamo. Dok su suze tekle, on u svom srcu, ponovi staru Đurekovu molitvu: "SAMO SAM DOŠAO DA TI KAŽEM, GOSPODINE, KAKO SAM SRETAN OTKAD SMO NAŠLI JEDAN DRUGOGA ZA PRIJATELJA I DA SI UZEO MOJE GRIJEHE. NE ZNAM PUNO O TOME KAKO MOLITI, ALI MISLIM SVAKI DAN NA TEBE. ZATO, ISUSE, OVO SAM JA KOJI TI SE JAVLJAM DANAS."
Iza podne jednog dana, svećenik je primijetio da stari Đurek nije došao. Budući da je više dana prošlo bez Đureka, on se malo zabrinuo. U tvornici se raspitao o njemu. Čuo je da je bio bolestan. Bolničko osoblje je bilo zabrinuto, ali on bi im donio radost.
Tjedan u kojem je Đurek bio s njima, donio je promjene na odjelu. Njegov smijeh i radost bili su zarazni. Promijenjeni ljudi, bili su njegova nagrada.
Glavna sestra nije mogla razumjeti zašto je Đurek bio toliko sretan kad nije bilo ni cvijeća, ni poziva. Ni posjetitelje nije imao. Svećenik je ostao uz njegov krevet. Izrazio je sestri brigu: Nema prijatelja koji bi došli pokazati da im je stalo. Dodala je sestra: nema se kamo ni vratiti.
Gledajući iznenađeno, stari Đurek je rekao sa dopadljivim osmijehom: "Medicinska sestra je u krivu, ona nije mogla znati, da je On ovdje sve vrijeme. Svaki dan u podne On je ovdje. Dragi prijatelj moj, vidite! On sjedi desno dolje, uzima moje ruke, nagne se preko i kaže mi: "SAMO SAM DOŠAO DA TI KAŽEM, ĐUREK, KAKO SAM SRETAN OTKAD SMO NAŠLI JEDAN DRUGOGA ZA PRIJATELJA I DA SAM UZEO TVOJE GRIJEHE. UVIJEK VOLIM ČUTI TVOJE MOLITVE. JA MISLIM SVAKI DAN NA TEBE. ZATO, ĐUREK, OVO JE ISUS KOJI TI SE JAVLJA DANAS."

U GODINI OBITELJI neka te taj Isus blagoslovi. Ispričaj to starijim muževima. Neka te Bog drži u dlanu svoje ruke i anđeli bdiju nad tobom. Muževi molite zajedno sa svojim ženama. Nemojte im se rugati ako one mole. Ako odlaze u crkvu, ne dobacujte im da idu radi župnika u crkvu ili radi toga i toga. Probajte i vi imati ono što one imaju. 
Dakle, PRIJATELJU, to sam JA! "Samo  ti se javljam danas!"

Upomoć, moje dijete je gay

Čistoća i homoseksualnost

Koliko ste puta, kad ste čekali svoju bebu i pitali su vas "što biste radije" ili " da li je curica ili dečko", odgovorili, "Nema veze, glavno da je živo i zdravo"

Iz Katekizam katoličke crkve.
O čistoći i homoseksualnosti

Homoseksualnost označava odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo različitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama. Njezino psihičko postanje ostaje velikim dijelom neprotumačivo. Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su "čini homoseksualni u sebi neuredni." Protive se naravnom zakonu. Oni spolni cin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni.

Kršćansko ćudoređe se „protivi novopoganskom“ shvaćanju homoseksualnosti.

Kad su Hrvati počeli stvarati svoje znanstveno nazivlje, oni su etiku i moral(ku) preveli riječju ćudoređe. Hrvatsko je korijenje očevidno: ćud i red. (Dakle "ćud" ne "čudo". Ono "o" u sredini je upalo u ćudoređe zbog eufonije.) Da se ljudska ćud ne bi pretvorila u ćudlji-vost, trebalo ju je stalno stavljati u red. Uređivanje ćudi je ćud(o)ređe i potpuno odgovara pojmovima etike i moralke.

Uništene obitelji, abortusi, AIDS,
pornografija, spolna zlostavljanja,
pedofilija, homoseksualni "brakovi" – nalazimo se usred duboke krize spolnosti.
Postoji li izlaz? Za doba poput ovoga dan nam je papa Ivan Pavao II. i njegova "teologija tijela", tj. njegov nauk o tijelu i ljudskoj spolnosti.  Christopher West, u knjizi - teologiji tijela Ivana Pavla II. na jednostavan i svakome razumljiv način nudi sažetak Papina učenja o spolnosti.

Teologija tijela za početnike istražuje duboku povezanost između spolnosti i najdubljih pitanja ljudske egzistencije, obrađujući ključne teme: Što je smisao života?  Zašto nas je Bog stvorio kao muško i žensko i koja je svrha spolnosti?  Kako možemo postići istinsku sreću na zemlji?  Koja je uloga braka i spolnosti u braku?  Kako možemo iskusiti ljubav za kojom čeznemo u dubini svojih srca?  Svojim sadržajem i jednostavnim pristupom ova će knjiga biti od koristi svima koje žele upoznati dostojanstvo i narav ljudske spolnosti.

*S koje bi strane ograde u subotu bio Isus? A s koje svećenici i farizeji?, piše u Slobodnoj Dalmaciji  Jurica Pavičić. BEZOBRAZNO JE TO PITANJE. ISUS BI OČOTAO BUKVICU SVIMA, I JEDNIMA I DRUGIMA  A SVAKAO I NOVINARIMA.

SVETI MATEJ apostol
evanđelist, kršćanski svetac, pisac Evanđelja po Mateju, propovjednik

Evanđeoski tekstovi i Djela apostolska navode Mateja na svim popisima dvanaestorice Isusovih učenika.
Prema evanđeljima, bio je carinik, sakupljač poreza na putu koji je, kod Kafarnauma prelazio iz Galileje u Siriju, te je pripadao skupini ljudi, koji su bili neomiljeni i često korumpirani, te od ostalih Židova smatrani i obredno nečistima.
Promijenio se, nakon što ga je osobno Isus posjetio i blagovao u njegovoj kući. Spremno se odazvao pozivu, da slijedi Isusa, a prije no što je to učinio, priredio je svečanu gozbu za rođake i prijatelje. Kasnije je taj događaj opisao u svom Evanđelju po Mateju. Od 954. godine njegove se relikvije nalaze u Salernu, u Italiji, a oko 1080. g. položene su u crkvu podignutu njemu u čast, koju je osobno posvetio papa sv. Grgur VII. Uz njega na slikama, često je anđeo koji drži pero. Zaštitnik je grada Salerna i Triera (Njemačka), carinika, poreznika, bankara, zaštitara, brokera, računovođa i knjižničara.

PRVAŠIČI– sedam godina poslije!

Pustite dječicu neka dolaze k meni i ne priječite im jer takvih je Kraljevstvo Božje

Prošlo je već punih 7 godina od kada je naš župnik Vlado krstio 50-ak male dječice koja su ove godine po prvi puta sjela u svoje školske klupe i time se obvezala na izvršavanje svojih đačkih briga i zadaća.
Da bi proslavili taj mali jubilej sedmogodišnjeg zajedničkog rasta, okupili smo se u dvorani župnog ureda.
Do sada su dječica rasla u krugu svojih obitelji i najmilijih, a župnik u krugu cijele naše župne zajednice. Prema svim građanskim i crkvenim zakonima djeca u dobi od 7 godina dođu do upotrebe razuma, te su time sposobni razvijati i širiti svoje sposobnosti. Na tom zajedničkom sastanku, djeca su zajedno sa svojim župnikom donijela vrlo važnu odluku- a to je da će i dalje služiti Kristu, rasti u slobodi djece Božje, posjećivati i sudjelovati u nedjeljnoj Euharistiji, pomagati župniku, moliti i biti na ponos svojim roditeljima i župnoj zajednici.
Na taj način će polako rasti u znanju i svojoj vjeri koju su primili na sakramentu krštenja. Djeca su dobila poster na kojemu se nalaze životopisi svetaca kroz cijelu liturgijsku godinu, počastili se bombonima i obećali da će se više puta naći sa svojim župnikom, koji će ih rado primiti, porazgovarati s njima, moliti ali i igrati.
Hvala na još jednoj lijepoj gesti i primjeru, koji će zasigurno uroditi plodom i pozvati „malene k Isusu“!
Kršteni godine: 2004.-40 / 2005.-57 / 2011.-27

MOJA STAROST i dani mladosti moje obitelji!

Čovjek, star 92 godine, omalen, ponosnog držanja, dobro obučen i uredno obrijan, koji ustaje svako jutro u  šest, uredno počešljane kose, seli danas u starački dom.
Njegova 70-godišnja supruga je nedavno umrla i zato mora i on seliti.
Nakon strpljivog čekanja od nekoliko sati, osmjehnu se prijateljski, kad mu javiše da je njegova soba pripremljena. Dok se u svojim kolicima lagano kreće prema liftu, opisujem mu malu sobu sa platnom ispred prozora, koje predstavlja zavjesu.  “To je veoma lijepo”, kaže on entuzijazmom osmogodišnjeg dječaka, kome su upravo poklonili psića.
“Gospodine Ivane, pa još niste ni vidjeli sobu.”
“To nema nikakve veze”, veli on. “Sreća je nešto, što biraš unaprijed.
Da li je moja soba lijepa, ne zavisi od namještaja ili dekoracije. To zavisi ponajprije od toga kako ja opažam stvari.”
“Ja sam u svojoj glavi već odlučio da je moja soba lijepa. To je odluka, koju donosim svaki dan kad se probudim.”  Ja sam biram hoću li ostati cijeli dan u krevetu i brojati dijelove tijela, s kojima imam problema, ili ću ustati i zahvaliti nebu za one dijelove, koji me još uvijek služe. Svaki dan je poklon za sebe i dokle god mogu otvoriti oči, upirem svoj pogled u novi dan i sjećam se sretnih momenata iz svog života. Starost je kao račun u banci, uzimaš sa njega onoliko koliko ti je potrebno. Dakle, moj savjet ti je da na svoj račun sreće stavljaš što više možeš.
“Hvala ti na suradnji i prilogu na mom računu.
Da bi bio sretan upamti slijedeća prosta pravila!
1. Oslobodi srce mržnje.
2. Oslobodi glavu briga.
3. Živi jednostavno.
4. Pružaj puno.
5. Ne očekuj previše

Pismo jedne majke drugoj majci – stvaran događaj

Prigodom blagdana Svih Svetih donosim članak o besprizornom potiranju istine naših medija. Ovakvo gaženje temeljnih vrednota teško bi se drugačije moglo opisat doli opsjednutošću, možda čak i - metafizičkim Zlom. Molimo za njih...
Draga gospođo, Vidjela sam vaš energični protest pred televizijskim kamerama protiv premještanja vašega sina iz zatvora u Osijeku u zatvor u Lepoglavi. Čula sam kako se žalite na veliku udaljenost i financijske poteškoće koje će vas ubuduće odvajati od vašeg sina i da mu ne ćete moći često dolaziti u posjetu. Vidjela sam također svu medijsku buku koju su podigli novinari i TV reporteri da bi vam pomogli. Spominjali su i druge majke koje se nalaze u istom položaju kao i vi i pozivali su različite udruge za zaštitu ljudskih prava da vam pomognu.
Ja sam također majka i mogu razumjeti vaš protest i nezadovoljstvo. Želim se pridružiti vašoj borbi, jer kao što ćete vidjeti, postoji isto tako velika udaljenost koja me razdvaja od mojega sina. I ja radim i malo zarađujem, i u istim sam financijskim poteškoćama, da bih ga posjećivala. S mnogo žrtve, mogu ga posjećivati samo nedjeljom, jer sve ostale dane radim, pa i subotom, da bih prehranila porodicu i svoju djecu. Posjetit ću ga slijedeće nedjelje. Možda još niste shvatili da sam ja majka sina kojega je vaš sin okrutno ubio na benzinskoj stanici gdje je radio u noćnoj smjeni da bi zaradio za svoje studije i pomogao porodici. Dok vi budete grlili i ljubili svojega sina, ja ću položiti nekoliko cvjetova i upaliti svijeću na njegovom skromnom grobu na gradskom groblju. Ah, skoro sam zaboravila ! Meni će oduzeti dio od moje skromne plaće da plate novi madrac vašem sinu, jer je iz protesta spalio dva prethodna madraca u zatvoru, u kojem ispašta okrutno ubojstvo koje je počinio zbog nekoliko tisuća kuna.
Da završim, još uvijek kao majka, molim sve da proslijede ovo moje pismo, kolikogod bilo intimno. Možda ćemo uspjeti zaustaviti ovo izvrtanje ljudskih vrijednosti. Ljudska prava bi trebala vrijediti samo za prave ljude.

POLITIČAR U IZBORU VJEČNOSTI

Političar smrtno nastrada u prometnoj nesreći. Duša mu krene put neba i sretne se sa svetim Petrom.  - Dobro došao na nebesa - reče sveti Petar. Vidjet ćemo hoćeš li otići u Raj ili Pakao.  - Samo ti mene pusti u Raj, neće biti problema.
... - Pustio bih te, ali moram se pridržavati procedure. Propis je takav da moraš proživjeti jedan dan u Paklu, jedan dan u Raju. Poslije toga ćeš sam odlučiti.   - Dobro - reče političar.
Sveti Petar ga otprati do lifta koji se spuštao dolje, dolje, dolje, sve do Pakla. Vrata lifta se otvore i poslanik se nađe usred pažljivo njegovanog terena za golf. U blizini su bile klupske prostorije, a ispred njih veliki broj njegovih prijatelja i političara sa kojima je često surađivao. Svi su bili razdragani i sretni, obučeni u lijepa večernja odijela. Prilazili su da ga pozdrave, oživljavajući uspomene na vremena kada su se zajedno družili na račun poreskih obveznika. Poslije su uživali u jastogu i kavijaru i ispijanju šampanjca.
No, dan je završio i svi su došli da ga isprate. Mahali su mu dok se lift polako penjao, penjao, i penjao naviše gdje ga je čekao sveti Petar i poslao u Raj. Iduća 24 sata bio je u društvu veselih duša, premještajući se s oblaka na oblak, svirajući harfu i pjevajući. I ovo vrijeme brzo je prošlo tako da se ponovo našao pred svetim Petrom.
- Dobro, proveo si jedan dan u Paklu i jedan dan u Raju. Sada izaberi svoju vječnost.  Političar malo razmisli pa odgovori:  - Raj nije loš, ali mislim da će mi bolje biti u Paklu.
Sveti Petar ga bez riječi otprati do lifta i pošalje dolje, dolje i dolje, sve do Pakla. Vrata lifta se otvore i on se nađe usred zapuštene poljane prepune raznih otpadaka i smeća. U toj prljavštini vidio je svoje prijatelje kako sakupljaju otpad u crne vreće i čekaju da nešto siđe odozgo.
- Ne razumijem - zajeca on. Prekjučer sam bio ovdje, tu je bilo igralište za golf i klupske prostorije gdje smo se gostili jastogom i kavijarom, pili šampanjac, igrali i ludo se zabavljali. Sada je tu  pustinja prepuna otpadaka i prljavštine, a moji prijatelji izgledaju tako jadno. Što se to dogodilo?  Đavo mu stavi ruku na rame, nasmiješi se i pogleda ga ispod obrva, pa kaže:  - Sinoć i preksinoć smo imali predizborne skupove... A danas... danas si glasovao.       

Želja za gledanjem Boga
ZA NAŠE MUŽEVE, RADNIKE, SPORTAŠE, PRIVATNIKE

 

Jadni čovječe, otmi se sad malko svojim poslovima, sakrij se malo od burnih misli svojih. Odloži sada tegobne brige i odgodi mučna naprezanja svoja. Posveti malo vremena Bogu, i otpočini malko u njemu.  Uđi u sobu svoje duše; odstrani sve osim Boga, i onoga što bi ti moglo pomoći da ga tražiš; zatvori vrata i traži ga. Reci sada, cijelo srce moje, reci sada Bogu: Tražim lice tvoje; lice tvoje, Gospodine, ja tražim.
Deder sada ti, Gospodine Bože moj, nauči srce moje gdje i kako da te traži, gdje i kako da te nade.
Gospodine, ako nisi tu, gdje da te odsutna tražim? Ako si pak svagdje, zašto te ne vidim nazočna? No zacijelo ti prebivaš u nedostupnu svjetlu. A gdje je to svjetlo nedostupno, ili kako ću doći do svjetla nedostupnoga? I tko će me povesti, i uvesti u nj, da te vidim u njemu? I konačno, po kojim znacima, po kojemu licu da te tražim? Nikada te nisam vidio, Gospodine Bože moj; ne poznam tvojega lica.
Što da učini, previšnji Gospodine, što da učini taj tvoj daleki izgnanik? Što da učini tvoj sluga, žudan ljubavi tvoje a bačen daleko od tvojega lica? Živo želi da te vidi a odveć mu je daleko tvoje lice. Želi da ti pristupi, a tvoje je boravište nedostupno. Htio bi da te nađe, a ne zna tvoje mjesto, Trudi se da te traži, a ne poznaje tvoga lica.
Gospodine, ti si moj Bog, ti si moj Gospodin, a nikada te nisam vidio. Ti si me stvorio i obnovio, i sva si dobra moja ti meni udijelio, a još te ne poznam. Konačno, stvoren sam da tebe gledam, a još nisam učinio to za što sam stvoren.
A ti, o Gospodine, dokle ćeš? Dokle ćeš nas, Gospodine, zaboravljati, dokle ćeš odvraćati lice svoje od nas? Kada ćeš se obazreti i uslišati nas? Kada nam osvijetliti oči, i pokazati nam lice svoje? Kada ćeš nam vratiti sebe?
Pogledaj, Gospodine, usliši, osvijetli nas, pokaži nam sebe. Vrati nam sebe, da nam bude dobro, jer bez tebe nam je tako zlo. Smiluj se našim naporima i nastojanjima za tobom, jer bez tebe nismo nizašto.       Nauči me tražiti tebe, i pokaži mi se kad te tražim; jer te ni tražiti ne mogu ako me ne poučiš, a ni naći ako se ne pokažeš. Daj da te tražim želeći i želim tražeći, daj da te nađem ljubeći i ljubim nalazeći.              Sv. Anselmo

NEĆEMO SE VIŠE ODMETNUTI OD TEBE GOSPODINE.        
POŽIVI NAS A MI ĆEMO ZAZIVATI IME TVOJE.

Posljednja vožnja taksijem

Radio sam kako taksist prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je posve bila u mraku, osim jednog svjetla s prozora u prizemlju. Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zatrubili samo jednom ili dvaput, pričekali minutu i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su ovisili o taksijima kao njihovom jedinom prijevoznom sredstvu. Ako u zraku ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti netko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam.

Pa sam otišao do vrata i pokucao. „Samo trenutak“, rekao je krhki, stariji glas. Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila nakon duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao netko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer. Stan je izgledao kao da nitko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U kutu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.

„Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta“, rekla je. Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Primila me je pod ruku i hodali smo polako prema rubu pločnika. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost. „Ma, nema na čemu“, rekao sam joj. „Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci“. „Oh, Vi ste tako dobar dečko“, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: „Bismo li se mogli provesti kroz centar grada“? „To nije najkraći put“, brzo sam joj odgovorio. „Nema veze“, rekla je. „Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.“ Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale. „Nemam više nikog od obitelji“, nastavila je. „Liječnici kažu da neću još dugo.“ Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. „Kojim putem biste željeli ići“, upitao sam. Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operator dizala. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica. Ponekad bi me zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa. Kad se prva zraka sunca počela pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla: „Umorna sam. Krenimo sada.“ U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala. To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva teklića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima. „Koliko Vam dugujem“, upitala je, otvarajući torbicu. „Ništa“, odgovorio sam.

„Od nečeg morate živjeti“, odgovorila mi je. „Ima i drugih putnika.“ Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio sam je. Čvrsto se držala za mene. „Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće“, rekla je. „Hvala Vam.“ Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk svršetka života.
U toj smjeni nisam više vozio ni jednog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Što bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog tko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Što bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zatrubio jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenutci nas često uhvate nespremne – prekrasno zapakirani u ono što bi neki nazvali nevažnim.

Kent Nerburn (istinita priča)

Isusov rođendan

Kao što znaš, ponovno se približava dan mojega rođendana. Vjerujem da će se i ove godine po cijelom svijetu priređivati slavlje tome u čast.
Vidim da ljudi puno kupuju. Na radiju, televiziji i u novinama ni o čemu drugom se niti ne govori, nego samo o tome, koliko još dana nedostaje do moga rođendana.
Ugodno je znati, da neki ljudi barem jedan dan u godini, misle na mene.
Kao što znaš, rođendan su mi počeli slaviti prije mnogo godina. U početku je izgledalo da razumiju i zahvaljuju na onomu što sam učinio za njih. Ali, danas je malo onih koji razumiju što slave. Ljudi se okupljaju i slave, ali ne znaju o čemu se radi.
Sjećam se, prošle godine kada je stigao moj rođendan, ljudi su naveliko slavili u moju čast. Stolovi su bili puni, sve okićeno, puno poklona...ali znaš jednu stvar? Mene nisu pozvali. Slavlje je bilo upriličeno u moju čast, ali kad je došao taj dan, mene su ostavili vani, vrata su za me bila zatvorena... makar sam žarko želio slaviti s njima...
Istinu govoreći, nisam se iznenadio, jer u zadnje vrijeme mnogi mi zatvaraju vrata. Kako me nisu pozvali, bez buke i smetnje, ušao sam tiho i sjeo u jedan kut. Svi su nazdravljali i veselili se. U jednom trenutku unutra je ušao jedan starac, duge bijele brade, obučen u crveno. Izgledao je malo pripit. Umorno je sjeo na fotelju, i svi su potrčali k njemu, veseleći se, kao da je veselje priređeno njemu u čast.
Točno u 24 sata, svi su počeli nazdravljati, grliti se i čestitati. Ja sam, također, ispružio ruke, očekujući da će me netko zagrliti... Ali nitko me nije zagrlio.
Počeli su jedni drugima davati poklone. Približio sam se da vidim, da slučajno nemaju kakav poklon i za mene. Ali, za mene nije bilo ništa.
Kako bi se ti osjećao, kad bi na tvoj rođendan, jedni druge darivali, a tebi ne bi dali ništa? Shvatio sam da sam suvišan na ovom rođendanu, stoga iziđoh bez buke i za sobom zatvorih vrata.
Svake godine je sve gore. Ljudi se samo sjećaju hrane, poklona i slavlja a mene se nitko ne sjeća.
Želio bih da mi dopustiš da ovaj Božić uđem u tvoj život, da shvatiš da sam prije 2000 godina došao u ovaj svijet i da sam dao soj život na križu i za tebe. Danas jedino što želim jest, da to vjeruješ cijelim srcem.
Nešto ću ti reći: mislio sam, kako me mnogi ne pozvaše na svoje slavlje, učinit ću sam svoje veličanstveno slavlje, kakvo još nikad nije viđeno. Priređujem sve što je za to potrebno; šaljem mnoge pozivnice, među kojima je jedna posebna i za tebe. Želio bih znati, hoćeš li sudjelovati, da mogu za tebe rezervirati mjesto i napisati tvoje ime ne mojoj velikoj listi uzvanika. Vani će ostati svi oni koji se ne odazovu mom pozivu.
Pripremi se jer u dan kad se najmanje nadaš slavit ću svoje velebno slavlje.

p.s. znaj da te neizmjerno volim.

Isus Krist, rođen na Božić u Betlehemu

Apel trgovcima i poslodavcima:
Ne dajte prodavačima da rade za Božić!

Sindikat trgovine Hrvatske pozvao je ovih dana poslodavce da radnicima zaposlenim u trgovini omoguće neradne božićne blagdane, a rad na Badnjak ograniče do 13 sati.

Sindikat u priopćenju podsjeća poslodavce u trgovini da je Božić blagdan obitelji te da i njihovi radnici imaju obitelji s kojima žele blagovati, radovati se i očekivati. – I vaši radnici žele s obitelji i prijateljima ići na polnoćku, omogućite im to, poručuje sindikat. Stoga traži da Božić, 25. prosinca, i Sv. Stjepan, 26. prosinca, budu neradni dani, a rad na Badnjak, 24. prosinca, bude organiziran do 13 sati.

---

BADNJA VEČER JEDNE KUHARICE

„Kuharu! Hoće li već to jelo!?“ Poviče konobar otvorivši vrata kuhinje. Brzo punim jušnike, trpam kruh u košaricu i jurim prema pultu za izdavanje jela. Na štednjaku krčka neka smrdljiva ribetina koju su proglasili domaćom iako ne pliva Jadranom. Već više od godinu dana svi kukaju zbog recesije, na tisuće radnika je ostalo bez posla, a gladan narod nasrnuo na restorane kao da je sutra Smak svijeta, a ne kršćanski blagdan Božić.

U sudoperu me čeka gomila prljavih tanjura i ostalog suđa. Posla ima za više radnika, ali su ostali dobili slobodan dan. Mene su ostavili samu, tobože, ja to stignem, ja to mogu sve sama oprati, očistiti… ma, čas posla. Konobar opet dolazi pitati koliko ima porcija koje ribe, zvala je jedna obitelj, došli bi na večeru. Ma, neka samo dođu, brzo! Brzo!

Kanta za smeće je prepuna, treba je odvući do kontejnera. Sretno sam prošla pola puta kad, evo novih gostiju! Izlaze iz automobila sa širokim osmijesima. „Dobra večer! Kakva sreća što ste još otvoreni! Došli su nam prijatelji iz Njemačke, po cijelom gradu svi rade skraćeno.“ Službeno se osmjehujem, a istodobno u sebi preklinjem. Dok su tražili otvoreni restoran, mogli su sami nešto skuhati i pojesti! „A sutra? Radite li za Božić?“ Najradije bih im prosula smeće po glavama.

U kuhinji me čeka zabrinuti konobar i gomila novog prljavog suđa. Iz sale dopire pjesma. Na smrt sam umorna, a konobar trlja ruke zbog dobrih napojnica. Ja ne dobivam ništa, meni je plaća dovoljna – ako se to što mi kaplje iz mjeseca u mjesec može tako nazvati. Možda još stignem, uspijem s obitelji provesti koji trenutak ove Badnje večeri… kad se konobar oglasi, došli su na večeru oni gosti koji su malo prije zvali, pa da i mi zaključamo.
Prošla je Badnja večer. I Božić je tu. Gosti teturaju van, srdačno se pozdravljaju od osoblja hvaleći našu tradicionalnu kuhinju.
Skidam klompe i bacam za njima.
„Ti si poludjela! Što bi se dogodilo da si ih pogodila?!“ Ništa. Tradicija.

Završavamo godinu obitelji!
Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!

Htjeli mi to ili ne, ali obitelj je temeljna jedinica ljudskog društva. Čovjeku nije svojstveno biti jedinka, već član zajednice! Ne poštujući svoje roditelje, ne poštujemo ni Boga koji nam je dao te roditelje. Jer nismo se mi sami "rodili" i zato imamo obvezu poštivati roditeljsku i Božju životvornu ulogu.
Jamčim da ćete se sjetiti ove priče o Drvenoj zdjeli i sutra, i za tjedan dana, za mjesec dana, za godinu dana.

Krhki starac je otišao živjeti sa svojim sinom, snahom i četverogodišnjim unukom. Starčeve su ruke drhtale, vid mu je bio zamućen, a korak mu je posrtao. Obitelj je blagovala zajedno za stolom. No staračke drhtave ruke i gubitak vida bile su razlogom poteškoća za vrijeme jela... Zrna graška su pala sa žlice na pod. Kad je uzeo čašu, mlijeko se prolilo po stolnjaku. Nered je ljutio sina i snahu. "Moramo nešto učiniti s ocem," rekao je sin. Dosta mi je ovog prolijevanja mlijeka, bučnog jedenja, i hrane po podu." Stoga su muž i žena postavili mali stol u kutu. Tu je djed jeo sam dok je ostatak obitelji uživao u večeri.

Nakon što je djed polupao tanjur ili dva, hrana mu je posluživana u drvenoj zdjeli. Kada bi obitelj pogledala u smjeru djeda, ponekad je bila suza u njegovom oku dok je sjedio sam. Još uvijek su jedine riječi koje su imali za njega bile oštre opomene kada bi mu pao tanjur ili je prosuo hranu.

Sve je to četverogodišnjak promatrao u tišini.
Jednom prije večere, otac je primijetio da se njegov sin igra s komadićima drva na podu. Upitao je dijete slatko, "Što radiš?“ Isto tako slatko dječak je odgovorio: "Oh, izrađujem zdjelice za tebe i mamu iz kojih ćete jesti kada ja odrastem.“ Četverogodišnjak se nasmiješio i otišao natrag na posao.

Ove riječi su tako pogodile roditelje da su ostali bez teksta. Suze su počele potocima teći niz njihove obraze... Iako nisu izgovorili niti jednu riječ, znali su što moraju učiniti. Tu je večer muž uhvatio djedovu ruku i nježno ga doveo natrag za obiteljski stol. Sve ostale dane jeo je svaki obrok s obitelji. A iz nekog razloga, činilo se da ni muž ni žena nisu brinuli kada je pala vilica, kada se mlijeko prolilo, ili se stolnjak zaprljao.