5. korizmena nedjelja
U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: “Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?” To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sâm – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: “Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?” Ona reče: “Nitko, Gospodine.” Reče joj Isus: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.”
Iv 8,1-11
„Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju".
Ova rečenica postavlja cijelo sudište u pitanje. Ako je tako, onda samo onaj koji je bez grijeha može učiniti prvi potez kazne. Time pada svaka shema osude. Oni koji se nešto razumiju u pravo, starješine, prvi napuštaju mjesto kazne. Ovo temeljno postavljanje u pitanje biti suda - pa i za naše vrijeme -se baš puno ne uzima u obzir kod tumačenja perikope. Često puta je kazna zapravo osveta. Često puta je to strah da će čovjek kojega se ne ukloni i dalje činiti zlodjela. Kada se reformirala ideja o kaznama, 70 - tih godina prošlog stoljeća, onda se prestalo gledati na osvetu i kaznu, a više se gledala kazna kao uvođenje (prilagođavanje) počinitelja u društvo - to se tada nazivalo resocijalizacija. U tom smislu se nalazi rečenica koju je Isus rekao ženi: „Idi i ne griješi više." To se može i ovako reći: Idi i ne gubi iz očiju svog cilja, životnog cilja na koji si pozvan. Ako se ufaš na to uputiti, onda učini. Da li bi se udaljili od evanđelja ako bismo govorili u smislu resocijalizacije?
Već smo duboko zakoračili u korizmeno vrijeme. Što nam Gospodin želi poručiti ove nedjelje? Na što nas On to poziva? U prvom nam čitanju prorok Izaija donosi sliku povratka Izraelskog naroda iz izgnanstva u Babilonu. Gospodin poručuje svome narodu: "Ne spominjite se onog što je bilo, nit mislite na ono što je prošlo. Evo činim nešto novo." Nakon što se narod pokajao za svoje grijehe, te iz sveg srca vapio za izbavljenje, Svemogući Gospodin oprašta grijehe svome narodu, izbavlja ih i daje im nadu obećavajući bolju budućnost.
Za sv. Pavla - kako doznajemo iz odlomka poslanice Filipljanima, današnjeg drugog čitanja - najvažnije je ono što je naprijed, ono što tek dolazi. Pavao, koji je bio progonitelj kršćana, nakon što je doživio obraćenje, svim srcem hita širiti Radosnu vijest.
Zgoda o preljubnici današnjeg evanđelja, također nam kazuje kako će se Gospodin smilovati svakom grešniku koji se skrušeno pokaje za svoje grijehe i odluči napraviti preokret u svome životu.
Bračna vrijednost je bila kod Židova velika vrednota. Osigurali su je strogim propisom, kako čitamo u Evanđelju. Isus je od strane pismoznanaca i farizeja bio stavljen pred gotov čin - trebao se izjasniti po pitanju kazne za javnu grešnicu. Ako se prikloni njihovom razmišljanju i odluči po pravu zakona, koji jasno govori o sankcijama preljubnika, proglasit će ga ubojicom čovjeka. Odluči li pak rehabilitirati ju, reći će mu da ne poštuje zakone!. I sada Isus uzima "time out"; želi im reći da je situacija doista delikatna i da treba ozbiljno promisliti što učiniti, pa se saginje i šara po pijesku promišljajući i važući. - Tko je od vas bez grijeha - rekao im je - neka prvi baci kamen na nju! Nakon toga saginje se i nastavlja pisati - ali svi su se razišli i nitko se nije nabacio na nju! I možemo si zamisliti koja je bila njezina radost, kada je shvatila da je spašena od sigurne smrtne kazne! Isus je iznenadio tužitelje ove jadnice, jer ih je prisilio, da vide i svoje grijehe, a ne samo njezin. Iznenadio je i grešnicu, jer je nije osudio - kako je očekivala - nego joj je otvorio vrata budućnosti. Dok su tužitelji tražili njezinu smrt, držeći u rukama ubojito kamenje, Isus je gledao u zemlju i pisao po njoj - gledao je u "njihove duše" i čitao njihove grijehe. A jer su navaljivali, dozvolio je, da na nju baci kamen onaj, koji nema grijeha. Rezultat nam je poznat.
Isusov odgovor je i poziv i opomena: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen." Njegov odgovor postiže pun pogodak: ženi je pružena mogućnost da se popravi, a pismoznance i farizeje poziva da promisle o sebi i postanu svjesni svoje vlastite grešnosti. Govori ženi: "Idi i od sada više nemoj griješiti". Ne prihvaća i ne opravdava njezin grijeh, poziva je na promjenu, obraćenje i prihvaća je kao izgubljenu ovcu u svoje stado. Ne osuđujući i ne bacajući kamen, Isus pokazuje da je moguće opraštanje i pomirenje. I nas poziva da u našim međusobnim odnosima postupamo isto tako. Nažalost, mi često uzimamo kamenje svojih grijeha i druge njima kamenujemo. Svoje grijehe želimo opravdati i relativizirati napadajući i ističući grijehe drugih.
Živimo u vremenu kada su predbračni i vanbračni odnosi vrlo prisutni u životu današnjeg čovjeka. Mnogi se opravdavaju govoreći da to i drugi čine, te tako zlo smatraju dobrim, a dobro zlim ili pak zastarjelim! Pitamo se: Hoće li Predobri Bog odbaciti šestu zapovijed ("ne sagriješi bludno") samo zato što je taj grijeh danas jako rasprostranjen? Ili je netko možda mišljenja da Božje zapovijedi danas više ne vrijede? Danas se ipak može čuti da se ispovijeda taj grijeh, ali se pitamo: Je li se oni, koji ispovijedaju taj grijeh, stvarno i kaju za taj grijeh? Je li njima doista žao što su time uvrijedili Boga, najveće i najmilije Dobro? Nije li tu samo riječ o sramu zbog svećenika pred kojim se priznaje taj grijeh, a ustvari se radi o velikoj želji da se taj grijeh opet počini? Izgovoreno kajanje u okviru ispovijedi tada biva samo formalnost, jer "tako nalaže Crkva", a od stvarnog kajanja nema ni traga! Ne poigrava li se tu sa Bogom?!
Ako dalje razmišljamo o zgodi iz današnjeg evanđelja, nameće nam se pitanje, što bi učinio Isus, da su farizeji ponovno doveli ženu pred Njega i rekli: Zadnji puta si oprostio, rekao si, neka ne griješi više, ali smo je ponovno zatekli… Što bi Isus danas savjetovao ženi, koja se žali, da dolazi njezin muž od večeri u večer kući iz gostionice, ili čak od druge žene.. Što bi odgovorio predstavnicima vlasti, koji su uhvatili u krađi već pet puta kažnjenog zločinca? Ženo, ti trpiš uz muža, razumijem tvoju bol, ali nisi li i ti sama nešto kriva da je takav? - Predstavnici vlasti, u redu je, da progonite kriminal, ali gledajte, da vaše ruke budu čiste. Zla se nećemo riješiti, ako budemo jedan na drugoga bacali kamenje. Prije će ponestati kamenja nego uzroka, da se njime nabacujemo. Put iz zla je u tome, da svatko počne najprije od sebe odstranjivati grijeh. Zlobom u srcu ne možemo graditi Božje kraljevstvo.
NEKE ZABLUDE O SVETOJ ISPOVIJEDI
Kako pristupam sakramentu pomirenja?
1.Ispovijed mi nije potrebna, Bog čuje moje kajanje i kod kuće.
Ova zabluda najčešće služi kao opravdanje onima koji ne idu u crkvu, a pogotovo na ispovijed. To je pokušaj smirivanja savjesti. Ova tvrdnja nije posve netočna jer važi za sve lakše grijehe za koje nije potrebno ići na ispovijed. Oproštenje lakših grijeha može se od Boga dobiti i osobnim kajanjem ili kajanjem na početku svete mise. Naravno, kajanje mora biti izrečeno iskreno. Uvijek moramo imati na umu da je Isus stvorio sakrament pomirenja. (Iv 20, 22 – 23). Naime, osim svakodnevnih ružnih sitnica (laki grijesi), postoje i teški grijesi koji zahtijevaju ispovijed jer nas odvajaju od Boga i Crkve. Učinivši teški grijeh, nije dovoljno u svojoj se sobi pokajati – i nikom ništa. Treba uspostaviti pokidane veze i s Bogom i s Crkvom. Teški grijeh ne odvaja nas samo od Božje ljubavi, nego nas čini nedostojnim članovima Isusove Crkve, odvaja nas od Crkve koja je zajednica onih koji pripadaju Bogu. Dakle, od Boga nas odvajaju teška grešna djela, bez obzira što se riječima Boga nisam odrekao. Zato što je prekid tako velik i ozbiljan, potrebno je kroz sakrament ispovijedi ponovno zadobiti milost Božju.
2. Svećenik je grešnik kao i ja, on nema pravo znati moje grijehe.
Prva tvrdnja je točna: svećenik je grešnik. To ni jedan svećenik neće zanijekati. No, i apostoli su griješili pa je Isus upravo njima, ljudskim grješnim bićima, povjerio zadaću pomirenja grešnika s Bogom. Ne zbog njihovih zasluga, nego im je Krist dao dar.
3. Ja nemam razloga ići na ispovijed: grešniji su oni koji idu u crkvu.
Već kad kažeš ovu rečenicu sagriješio si jer oholost i omalovažavanje drugih je grijeh! Sv. Ivan je napisao: «Tko kaže da nema grijeha, lažac je!» Ako netko misli da je grijeh samo ako nekoga ubijem, opljačkam ili mu zapalim kuću, onda se grdno vara. A što na radnom mjestu stalno nešto potkradam? A što novac trošim kartanjima umjesto da ih uložim u svoju djecu i obitelj? A što psovkom uvrijedim Boga, bračnog druga i djecu? A što mjesecima nisam bio kod starih roditelja? A što ne razgovaram s roditeljima, bratom ili sestrom zbog kuće, njive, novca? A što svojim opijanjem malo-malo vrijeđam svoju obitelj i rasipam zarađeni novac? A što uvijek imam vremena s društvom na pivo, ribolov, sport, a već davno nisam pošteno razgovarao sa svojim djetetom ili bračnim drugom? Možemo nabrajati u nedogled!
Zar to nisu veoma loše stvari? Bog kaže da jesu! Mi koji idemo u crkvu nismo idealni, grešnici smo, svjesni smo toga i upravo zato osjećamo potrebu ne samo popraviti nepravdu nanesenu bližnjemu i grijehe izbjegavati, nego se nastojimo s Bogom izmiriti i zamoliti da nam oprosti na onaj način kako je on po Isusu odredio – kroz sakrament ispovijedi.
Već sama činjenica da ne idem na Misu je grijeh kojeg ponavljam svake nedjelje. Da nisam ništa drugo sagriješio, imao bih razloga nakon par mjeseci ili čak godina otići na ispovijed!
4. «Bog je dobar, baš on gleda na moje grijehe!»
Također pokušaj da se smiri savjest i da se grijesi umanje do te mjere da izgledaju zanemarivo. To je također i poigravanje Bogom i njegovom ljubavlju! Bog je ljubav, dobrota i praštanje, to je velika istina. No, u Bibliji također piše i da grijesi vrijeđaju Boga, da izazivaju krivicu pred Bogom. Isus je rekao da sve što učinimo bližnjemu, činimo istovremeno i Bogu. Ne smijemo u Bibliji birati samo ono što nama odgovara i čime ćemo umanjiti svoju odgovornost pred Bogom. Treba pošteno pročitati i sve ono što se odnosi na Božju srdžbu, Božju povrijeđenost našim grijesima i Božju kaznu. I to je također Božja riječ kao i ona koja govori o Božjoj dobroti! U Bibliji piše: «Ne reci: ‘Veliko je milosrđe njegovo, oprostit će mi mnoge moje grijehe’ jer je s njime milosrđe i gnjev te na grešnike pada srdžba njegova. (Sir 5,)
5. «Ima vremena: molit ću se i za grijehe kajati kad ostarim.
Još jedna zabluda i zavaravanje samog sebe. Pa zar tolike iznenadne smrti, pogibije i nesreće nisu dovoljna opomena!? U Bibliji piše: «Ne oklijevaj vratiti se njemu i ne odgađaj iz dana u dan jer će iznenada njegov gnjev planuti i u čas osvetni ti ćeš propasti.» (Sir 5,7). A prije toga je napisano: «Ne reci: ‘Griješio sam, pa što!’ jer Gospod umije čekati. Ne uzdaj se toliko u oproštenje da gomilaš grijeh na grijeh.»
6. «Ne vrijedi se ispovijedati kad ću opet sagriješiti.»
Ispovijed i ne postoji da bi nam omogućila nastaviti nesmetano dalje griješiti. Ona je sredstvo u borbi s vlastitom grešnošću koje smo svjesni! Smiješno bi bilo reći: neću piti lijekove jer ću se jednom opet razboliti. Odlazak na ispovijed je znak:
1) da se nismo pomirili s vlastitom grešnošću kao s nečim normalnim,
2) da nismo ravnodušni prema grijehu i da ga ne opravdavamo,
3) da smo svjesni kako je Božji put bolji od Sotoninog
4) da grešnost ne smatramo nečim nepopravljivim
5) da vjerujemo u mogućnost popravka i da ga želimo.
 |
KORIZMENA ISPOVIJEDJučer, 12.3. u župnoj crkvi Svetog Juraja u Sv Đurđu, slavio se sakrament izmirenja čovjeka s Bogom i čovjeka s čovjekom. Dužnost nam je od vremena do vremena zastati i ispitati se gdje smo, kako smo živjeli u skladu s Kristovom zapovijedi ljubavi. Na ispovijed ne idemo tek radi nekog duševnog olakšanja nego iz vjere da je Bog ljubav i milosrđe, pa ako nas svatko odbaci, on nas neće odbaciti. Prihvaća nas onakve kakvi jesmo, ali nam pruža ruku milosrdnicu. Zato je to sakrament pouzdanja i očitovanja naše vjere u milosrđe i spasenje Boga našega. Tko želi živjeti s Bogom, uviđa da za njega ne postoji zaključak, nego treba uvijek iznova počinjati, kao što počinje svaki novi dan. U Crkvi su ispovijedali svećenika ludbreškog dekanata, a okupio se i znatan broj vjernika. |
 |
|
 |
 |
 |
|