11. nedjelja kroz godinu
U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu:
»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.« I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«
Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.
Mk 4, 26-34
Samo Bogu
Za posvećenje vremena potrebno je vrijeme posvećeno SAMO Bogu. Zato postoji vrijeme molitve.
Za posvećenje prostora potreban je prostor posvećen SAMO Bogu. Zato postoje crkve.
Za posvećenje čovječanstva potrebni su ljudi posvećeni SAMO Bogu. Zato Bog poziva one koje odabere da mu budu potpuno darovani i da budu Njegov znak među ljudima s kojima žive.
Bog poziva. Od Abrahama do današnjih dana. On ima svoje razloge, njegov izbor nama je neshvatljiv - radilo se o nama ili o drugima. Ne postoji pravilo po kojem Bog izabire osobe. Samo jedno znamo - Njegov izbor je izbor velike ljubavi i velikog dara - i za pozvanu osobu i za ljude s kojima se susreće.
Ali ostvarenje jednog duhovnog zvanja ne zavisi samo o Božjem izboru. Bog želi s čovjekom surađivati, a ne njime manipulirati. Zato traži slobodan odgovor na sve svoje pozive - slobodno prihvaćanje ili odbijanje.
Jednom je jedna grupa muškaraca raspravljala na temu kako izgleda najljepša žena na svijetu. Jedan je volio plameno-crne, kao ugalj oči, s vatrenim pogledom. Drugi je volio sivo-plave oči, beskrajno duboke, kao nebo. Trećem su, pak, najdraže bile one sa smeđima očima, tople i nasmijane! A za kosu, jedan je govorio da su ljepše žene s kraćom kosom, a drugi je tvrdio s dužom. Jedni su se oduševljavali onima s visokim i veličanstvenim držanjem, a drugi radije manjim, nježnijim i elegantnijim figurama. I svaki od njih je mislio da su njegovo mišljenje i opis najtočniji i nije prestajao uvjeravati one druge u ispravnost svog suda. Vidjevši da tako nikada neće stići do zajedničke suglasnosti, napokon se dogovoriše da odu do jednog mudrog čovjeka i čuju njegovo mišljenje i da ga prihvate kao mjerodavno.
"Počeli smo raspravljati", rekoše mu, "i nismo se nikako uspjeli razumjeti. Kaži nam ti, mudri čovječe, koja žena je najljepša žena na svijetu?" Dugo je starac gledao u bijele vrhove dalekih planina, povremeno se neprimjetno osmjehujući i naposljetku odgovori s ove tri riječi: "Ona koju voliš!" |
 |
|
 . |
 |
 Ivan Vidić iz Nina i Sanja Benc iz Struge 23. |
|