12. nedjelja kroz godinu
U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Ne bojte se ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati.
Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.
Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle!
Vrijedniji ste nego mnogo vrabaca.
Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.«
Mt 10,26-33
Što nam ovo evanđelje ima reći o Bogu i svijetu jest da je Božja blizina ona koja može biti temelj našega povjerenja. To nije povjerenje da će sve dobro završiti, da će na svakom koncu biti jedan happy end. To nije povjerenje da neće biti tako bolno pa ni onda kad prestane djelovati svako sredstvo za umirenje. Vrabac pada, ali ne pada bez Boga. A onda koliko više ti, čovječe, koji si mnogo vrjedniji od vrapca?
Bog je uvijek na našoj strani. No, Bog nas ne prisiljava. To mi čak ne možemo ni predstaviti, što znači biti nekom sa strane, a da na sebe i ne mislimo. U najboljem slučaju postoje trenuci kad na sebe zaboravimo, časovi kad skoro instinktivno nastupamo za druge. Inače, naše predanje u ljubavi je uvijek izmiješano s brigom za naš život. To ne treba biti shvaćeno kao prigovor, nego kao činjenica. I u najpovjerljivijoj blizini prema drugome smo u vlastitoj koži.
Krist svojima nije obećao slavan i moćan život. On im nije ostavio iluziju, kako se trebaju samo pojaviti, da sve oduševe i osvoje snagom svoje ličnosti. Oni ih puno više jasno konfrontira s činjenicom, kako će ih patnja i progonstvo pratiti na njihovu cijelom putu. Ako je Evanđelje zaista moć, koja ustaje protiv svakoga zla i premošćuje ga, onda nećemo moći izbjeći križu, kako i na Isusovu primjeru vidimo. Ako ne prođemo kroz križ, nema nam ni uskrsnuća ni slave. Slabi kompromisi i prilagođavanje političkoj i privrednoj sili lako se očituju u gubljenju vitalnosti i snazi Evanđelja.
Ipak usred teškoća, polemika i progonstava, Isusovi učenici nisu prepušteni sami sebi. Oni uvijek mogu graditi na Isusovoj potpori i njegovu prisustvu. "Ne bojte se!" Ako je ono što činimo nošeno evanyeoskim duhom, onda mu je zagarantiran i uspjeh, uprkos svim poteškoćama.
Od Boga nas mogu rastaviti samo naši osobni grijesi – nitko drugi, koji se možda bori protiv našeg tijela ili naših misli. Ono naime što čini našu bit, pripada Bogu, koji kao otac brižno bdije nad svakim od svojih stvorenja. Jednoć je mučeništvo bio skoro liturgijski čin. Mučenici prilaze lomači kao oltaru. Preslušavanja su za njih bila prilika ispovijediti svoju vjeru, prije žrtve. Na taj način mučenici potpomažu proširenje radosne vijesti. Danas se mučenici ne pokazuju tako spektakularno. Mučenici današnjice su sakriveni u zatvorima i logorima, iz kojih premnogo puta nikad više i ne izlaze. Moderna tehnika mučenja uništava često tijelo i duh i iznuđa "spontana priznanja". No Bog ne ostavlja ni te tolike anonimne mučenike. Na kraju će sam Krist ustati za svoje pred svojim Ocem.
 |
 |
|
 |
 Ana Debelec r. 1940. iz Hrženice, Ludbreška 17. Mir vječni. |
 |
|