13. nedjelja kroz godinu
Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga." "Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku.
Mt 10,37-42
Današnje nas nedjeljno Evanđelje konfrontira sa jednim teškim Isusovim zahtjevom: tko ne ostavi sve zbog njega – Krista, nije njega dostojan.
S pomiješanim osjećajima pristupamo tome zahtjevu. Zar to nije tvrdokornost i nemilosrđe bez mjere – zapustiti odnos prema ocu, majci, djeci, braći, prijateljima, sve što nam je drago i vrijedno? To jedan Bog, koji je Bog – ljubav, ne može misliti.
To od nas Bog u tom smislu i ne traži. Ipak on zahtijeva, razriješiti okove, zapustiti svaku vezu, koja koči i smeta našoj navezanosti na njega. Isusa možemo slijediti samo sa svojom cijelom osobom. Ne možemo rezervirati jedan dio za njega, jedan za naše sasvim ljudske odnose. To nasljedovanje ne znači postati stranac svijetu i nije s druge strane rezrvirano tek redovnicima. Sasvim suprotno, ono sakriva u sebi goleme mogućnosti, iz te isključive vezanosti na Isusa, zaživjeti život u ljudskoj punini.
Pripadamo li Isusu, živimo li od njegove Radosne vijesti, naše ljudske veze poprimaju sasvim drugu dimenziju, jedno drugo značenje. Tek tada možemo susretati naše roditelje, bračnog sudruga, djecu, braću u jednoj do sada nepoznatoj slobodi i pustiti ih naći i ići njihov put u slobodi, koja uključuje međusobnu ljubav i pažnju. Iz te slobode, koja uvijek sa sobom donosi pravu ljubav, služimo Kristu, ako se On po nama objavljuje.
Jedan drugi važan aspekt tog odricanja je uska isprepletenost života i smrti. Usred života smo obuhvaćeni smrću, jer toliki rastanci, koje u životu uvijek iznova iskusujemo, uvijek znače i jedan djelić umiranja. Istovremeno pak i jednu novu mogućnost i time jedan djelić uskrsnuća. Izrdržimo li ta mnoga mala umiranja u našem životu, njih pretrpimo i ne pobjegnemo pred njima, i zadnja i konačna nam smrt neće više biti strana, niti nas strašiti. Dočekat ćemo je sa sviješću, kako nas iza nje očekuje zadnje i veliko uskrsnuće i vječni život u Božjoj ljubavi.
IVAN KRSTITELJ I KOMARNICA
Prema Novom zavjetu, njegovi roditelji, Zaharija i Elizabeta, dugo nisu mogli imati djece i kada im se rodio sin, zavladala je velika radost. Održana je posebna svečanost, na kojoj mu je trebalo nadjenuti ime. Okupili su se prijatelji i rođaci, koji su došli izdaleka. Htjeli su da se zove Zaharija po ocu, ali s tim se nije složila Elizabeta. Rekla je da će se zvati Ivan što znači „Gospodin je milostiv“ (heb. Johanan). Prijatelji i rođaci su pitali Zahariju, za mišljenje. On se složio s time da se zove Ivan. Budući da Zaharija dotad nije mogao govoriti, tada mu se vratio glas. Počeo je zahvaljivati Bogu i slaviti ga zbog njegove dobrote: „I ti ćeš biti poseban. Ići ćeš pred Božjim izabranikom. Nosit ćeš poruku Božje ljubavi i opraštanja njegovu narodu.»
Ivan je otišao od kuće, živio je u pustinji blizu rijeke Jordana. Nosio je odijelo od devine dlake opasano kožnim pojasom. Jeo je pustinjsku hranu - divlji med i skakavce. Propovijedao je blizinu kraljevstva Božjeg i pozivao svoje sunarodnjake na obraćenje, a mnogi su se kajali za svoje grijehe i dali da ih Ivan krsti.
Evanđelja pripovijedaju i da je Isus došao k Ivanu, te od njega zatražio krštenje. Ivan je na njegovo inzistiranje to i učinio, a za krštenja, kako propovijeda biblijski tekst, spustio se nad Isusa Duh Sveti u obliku goluba i Božji glas je progovorio: “Ti si Sin moj ljubljeni. U tebi mi sva milina.
Proštenje je misno slavlje vezano za crkvu i crkvene blagdane, može se definirati kao okupljanje vjernika, puka uz crkvenu proslavu. U selima je i danas ostao jedan od najvažnijih događaja u godini. Okupljeni vjernici zadržavaju se nakon mise ispred crkve u razgovoru i zabavi.
U kalendarima postoji cijeli niz svetaca koji se zajednički slave ili zazivaju. Navest ću samo neke: Šimun i Juda, Fabijan i Sebastijan, Ivan i Pavao, Kuzma i Damjan, Gervazije i Protazije, Ćiril i Metodije, Henrik i Kunigunda. Različiti su razlozi da su ti sveti skupa: bračna veza, bratstvo po krvi, zajednička smrt ili zajednički grob. Zanimljivo je da se iz apostolskog zbora braća zajedno ne slave: Petar i Andrija, Ivan i Jakov. Oni se slave posve odijeljeno. Ali se zato zajednički slave i često zazivaju kao apostolski prvaci sveti Petar i Pavao. Oni su se u životu rijetko susretali, ali ih je zajednička mučenička smrt zauvijek sjedinila. O njihovu životu najviše znamo iz novozavjetnih spisa.
 |
Proslava Tijelova23.6. u župnoj crkvi u večernjim satima slavismo misu a potom imasmo i tijelovsku procesiju s nakanom da proslavimo ovu veliku svetkovinu. U propovijedi župnik reče da je hodočašće jedan hod prema svetom mjestu a tijelovska procesija da je hod s Kristom po našim ulicama. Taj hod je ponosan hod, svečana su tu odjela, vidi se ne često viđena pokaznica sa Presvetim Oltarskim sakramentom i da je to želja Crkve. Nažalost ili mnogi župnici ili mnogi župljani u pojedinim župama pridonijeli su da se takvi sveti čini dokinu. Hvala svima koji su imali udjela u organizaciji proslave, zvonarima djelatnicima karitasa, pjevačima i našoj limenoj glazbi, vatrogascima i lovcima koji su sa barjacima i svečanim uniformama uveličali blagdan tijelova. Nakon božjeg djela, zajedno smo sjeli za stol i pojeli finog srnećeg gulaša (Novak Stjepan ga je skuhal) i popili što smo imali, pa uz pjesmu završismo dan Bogom dan.Hvala vatrogascima, lovcima i župniku na čašćenju. Mnogi taj dan počiniše smrtni grijeh- ne slaveć zapovijedani blagdan |
 |
|
 |
|
 Sabol Goran iz Hrženice i Lana Juričan iz Hrženice Saša Špoljarić iz Sv Đurđa i Kristina Klekar |
 |
|