13. nedjelja kroz godinu
U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: "Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga." "Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća."
Mt 10, 37-42
A vi, što vi kažete, tko sam ja?
Slavimo blagdan apostolskih prvaka Petra i Pavla. Apostolskih prvaka. Dobro zvuči, zar ne? Ali, što to, zapravo, znači? Apostol. Biti apostol znači biti poslanik Radosne vijesti. Biti glasnik velikoga Kralja. Apostolski prvaci, kojih se spominjemo danas, dobra su prilika da razmislimo o samima sebi upravo kroz prizmu velikoga Kralja!
Niti Petar niti Pavao se ne mogu pohvaliti nekom blistavom prošlošću. Petar, neuki ribar, uvijek glasan (nazvali bismo ga brbljavcem), kukavica koji je tri puta zatajio Isusa. Pavao, farizej, progonitelj kršćana, po svemu sudeći: ubojica. O da, niti jedan niti drugi nemaju razloga biti baš previše ponosni na sebe. Ipak, mi ih slavimo kao APOSTOLSKE PRVAKE! Kako je to moguće? Po čemu se oni razlikuju od ostalih apostola? Ili od bilo koga od nas?
Odgovor dobivamo u Petrovom odgovoru na Isusovo pitanje: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga!“ (Mt 16,16) To je to! Spoznali su da je Isus iz Nazareta Krist, Mesija! Susresti Isusa, Krista, onda, ali i danas, znači postati novi stvor (usp. 2Kor 5,17)! Upravo to se dogodilo i Petru i Pavlu!
Mi, ljudi, skloni smo tražiti isprike, 'izmotavati' se, kako ne bismo morali učiniti nešto za drugoga. Osobito smo kreativni u 'izmotavanju' kada trebamo naći razlog da ne budemo apostoli. Ako ništa drugo 'ne upali', onda počnemo govoriti: „Nisam ja toga dostojan/na! Nisam dovoljno dobra osoba za to!“ Sveti Pavao na sve naše isprike i predrasude daje odličan odgovor: „Bože sačuvaj da bih se čim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista“ (Gal 6,14)! Dakle, nisam ja taj (ili ta) koji svojim trudom ili sposobnostima mogu svjedočiti Evanđelje! Krist je taj koji je svojom smrću i uskrsnućem posvjedočio Božju ljubav i samo On mene može učiniti apostolom!
Pitanje na koje bismo sada trebali dati odgovor je: tko je Isus Krist za mene? Što znam o Njemu? Samo ono što piše u katekizmu i što su mi govorili svećenici i vjeroučitelji? Ili imam iskustvo SUSRETA sa živim, uskrslim Gospodinom?
Ako te ovo pitanje zbunjuje, ako ne znaš kako susresti Krista, vrijeme je da poradiš na svom sakramentalnom životu (da, prvenstveno ispovijed i euharistija! Prvi petak je pred nama!), ali i da počneš čitati poslanice apostola Pavla (ili životopis nekog sveca) kako bi saznao/la gdje se, i kako, on susreo s Kristom. Možda pronađeš put na kojem ga i ti možeš susresti!
Isus ne traži da se odbace otac, majka, žena, dijete pa ni vlastiti život. On samo pokazuje put kako će se dobiti život. Kako napraviti prijatelje? je stranputica. Ljubav se ne može napraviti, isto kao ni osjećaje. Postali smo bolesni da svemu oduzimamo smisao. Samo se smisao čini. Površno! Tamo gdje se smisao čini, nema pravog poslanja. Smisao je onda traženje svojih prednosti.
Isus ne šalje, a da ostaje kod kuće. Njegova poruka je njegov život. Napuštanje sigurnosti roditeljske kuće, odricanje od životnog osiguranja kojeg su tada predstavljali sin i kćerka, ono napuštanje je preduvjet da se dobije život i ljubav obitelji. Isus povezuje svoje poslanje i svoj božanski autoritet uz svoj poziv da se sve ostavi. U njegovoj osobi se nudi Bog kao temelj povjerenja. Strah od gubitka stvara gubitak. Isusova sloboda stvara zajedništvo. Strah pred smrću izaziva smrt.
Vjera s povjerenjem u utjelovljenog Boga otvara život.
Koliki roditelji pokušavaju od svoje djece ukloniti križ, pod jeftinom izlikom da djeca ne trpe kako su trpjeli oni dok su bili mladi i za djecu grade kuće, stanove, kupuju auta. Jednom riječju pokušavaju s njih skinuti križ. A kad ga skinu, onda na to mjesto padne neodgovarajući križ i krah je siguran. Pomoći nositi (biti Šimun Cirenac) da, ali ukloniti križ nikada.
Sada se upitajmo poznam li ja svoj vlastiti križ i kako ga nosim? I ovo pitanje želi pozvati naš veliki ja naprijed, jer naš mali ja se spontano buni protiv križa. Zagorčuje nam život ili bježi u neku vrstu sna ili prividnosti. Dok, naprotiv, veliki ja želi i može u odanosti i ljubavi prihvatiti križ koji nam je dan. To se uči od Isusa i u njegovom nasljedovanju.
I ovdje se pokazuje dubina, ali i ozbiljnost trećeg zahtjeva. «Tko želi svoj život sačuvati, izgubit će ga, a tko svoj život izgubi, zbog mene i mojeg imena, dobit će ga.» Konačno, radi se o pitanju što smo spremni učiniti za vječnost.
TKO VAS PRIMA, MENE PRIMA
Mnogi i premnogi sveci i veliki ljudi posvetili su se i postali doista veliki jednostavnim služenjem čovjeku. Prisjetimo se kako Pavao veli u 2. Poslanici Korinćanima kako će nestati i naše znanje i naše prorokovanje, pa i sama vjera te kako će u vječnosti preostati samo ljubav. Doista, sve što postižemo i sve što jesmo, jednog će dana postati savršeno nebitno. Jedino, apsolutno jedino što ostaje uz nas jesu dobra djela učinjena iz ljubavi. Ponavljamo: dobra djela učinjena čovjeku bez obzira na sve druge okolnosti. Pravo dobro djelo i prava ljubav uvijek su bezuvjetni.
Jer i Bog tako čini. Što bi bilo s nama kad bi Bog nama uzvraćao po našim djelima i po našim zaslugama? Što bi bilo sa svakim od nas kad bi Bog prema nama bio isključivo pravedan, a ne i milosrdan i pun ljubavi? Upravo je nevjerojatno kako to lako i olako zaboravljamo. Toliko primamo, toliko dobivam – besplatno i bez zasluga, a kad ja trebam nekome dobro učiniti onda važem i premjeravam razmišljajući isplati li se i zaslužuje li to taj čovjek.
Kako bi to rado rekli sveci, valja “istrošiti” život čineći dobro. To je najbolji ulog. Jer, kako reče Isus: “Tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga!” Razmislimo: gdje, kada, kome i na koji način bih i ja mogao služiti, da bih bio sličan Bogu koji nas ljubi bezuvjetno i njegovu Sinu koji je za svakog pojedinog od nas umro i uskrsnuo?
Samar
Samar je dio magareće opreme sastavljen od drvenog okvira i platnenih podloga ispunjenih slamom. Ljudi su izradili samare kako bi bolje iskoristili magareću krotkost i snagu. Breme koje magare ne može nositi na golim leđima, uredno složeno na samaru ne predstavlja problem. I premda je samar dodatni tovar, ipak čudesno postaje sredstvo da se ponese daleko veći teret. Tako čarobnu stvar napravio je i Isus kad na nj natovariše drvo križa. Umjesto da ga odbaci s leđa, on ga pretvori u čudesni samar na kojem je ponio teško breme svakog opterećenog života, sve patnje i boli koje pritišću čovjeka. Na samaru svoga svetog križa ponio je sva naša bremena, križeve i patnje, brige i muke, poučavajući i nas da i sami, u posvemašnjoj poniznosti nosimo bremena jedni drugima. A ono što reče o jarmu, kao da reče i o samaru: Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.Pokažimo srčanost noseći ponizno i samozatajno svoju odgovornost pred Bogom.
 |
Milostinja današnje nedjelje „Petrov novčić“ ide za potrebe Sv. Stolice te svjedoči našu povezanost i vjernost s Petrom naših dana i Katoličkom crkvom! Pomalo počinju godišnji odmori stoga potičem da i u tim danima ne zaboravimo Boga kroz svakodnevnu molitvu i nedjeljnu sv. misu.... |
 |
|
 |
 |
 Ozivaju se: Tomislav Slivar, r.15.3.1982., sin +Vjekoslava Slivar i Katarine r. Čajavec, iz Preloga, župa Prelog i Biserka Varović, r.7.2.1987., kći Branka i Vesne r. Zvonarek, župa sv. Đurđ. Vjenčanje je u Sv. Đurđu 12. 7. 2014. |
|