14. kroz godinu
I otišavši odande, dođe u svoj zavičaj.A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama? I sablažnjavahu se o njega. A Isus im govoraše: Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.
I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.
Mk 6, 1-6
Isusovi slušatelji u nazaretskoj sinagogi nisu se dali iznenaditi. Mogao je Isus njima pričati što je htio, oni su ga već otprije poznavali. Radije su pristali uz svoje predrasude o Isusu, negoli što su dozvolili da ih Isus nečim novim iznenadi.
Ta on više nije bio onaj mali od deset-dvanaest godina. Pred njima je bio čovjek u svojim tridesetima. Ali u njihovim glavama on je ostao mali seoski dečko. I zato im nije išlo u glavu kako on to sada može s takvim autoritetom o Božjim stvarima govoriti, a znaju da nikakve škole nije izučio. Ili je lud, il' se pravi lud – ali njih ne će napraviti ludima. I sablažnjavahu se o njega. Problem nije u Isusu. Problem je bio u njima. Zato im se Isus čudio. A i nama je kao onovremenim Isusovim slušateljima, ipak lakše ništa ne mijenjati u životu, bez napora promjene potvrditi svoje predrasude i o Isusu i o životu. Ne želimo se mijenjati, a želimo da nam bude bolje, uopće ne računamo na Gospodina Boga. I ne trebamo se čuditi, niti Isusa kriviti što nam je ovako kako nam je . Problem nije u Isusu . Problem je u nama.
Sv. Ćiril i Metod, suzaštitnici Europe
Apostolskim pismom Magnifici eventus Ivana XXIII. od 11. svibnja 1963. otvara se niz papinskih dokumenata koji spominju apostolat dvojice svetaca među slavenskim narodima. Ivan XXIII., spominjući i sjećajući se njihova dolaska u Veliku Moravsku, naglašava važnost njihove misije za jedinstvo kršćana, s velikom željom i nastojanjem oko ponovnog sjedinjenja s istočnjacima što su rastavljeni od Katoličke crkve. Leonard Boyle pronašao je relikvije sv. Ćirila, izgubljene g. 1779., nakon sekularizacije bazilike Sv. Klementa u Rimu. Pavao VI. ih je svečano vratio u nju 17. studenoga 1963., a česticu od njih poslao je grčko-pravoslavnom metropolitu u Solun, u rodni grad sv. Ćirila i Metodija. Godine 1969., prigodom 1.100. obljetnice smrti sv. Ćirila, Pavao VI. je objavio apostolsko pismo Antiquae nobilitatis, upravljeno biskupima i vjernicima tadašnje Čehoslovačke. Ivan Pavao II. od početka svog pontifikata davao je sve veće značenje Sv. Braći ne samo zbog njihova djela u Crkvi i za Crkvu, nego i za čitavu Europu.
Sveti Benedikt
iz ljubavi prema Bogu povukao se u samoću, u špilju. Tamo je boravio tri godine. Božja je volja bila za njega da u tišini sazrijeva. Nakon nekoliko godina organizirao je veliku zajednicu redovnika, nad kojom je upravljao i bio joj duhovni vođa. Ta je zajednica željela živjeti onako kako su živjeli prvi Kristovi svjedoci - apostoli.
Osim benediktinskog ideala "moli i radi" ("ora et labora") sveti je Benedikt ukazivao na važnost poslušnosti i poniznosti. Ono najbitnije da bi se činila Božja volja za svetog Benedikta je - poniznost. U proslovu slavnog Benediktovog pravila zapisano je da onaj tko želi posjedovati istinski i vječni život, mora suspregnuti svoj jezik oda zla i svoja usta od prijevarnih riječi. Neka čini dobro, a kloni se zla, neka traži mir i ide za njim.
 |
|
 |
|
 |
 |
|