14. nedjelja kroz godinu
U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: „Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama?
Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?“ I sablažnjavahu se o njega.
A Isus im govoraše: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.“ I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.
Mk 6,1-6
Bog nam dolazi u Isusu Nazarećaninu. Blago onom koji se nad njim ne sablazni. Bog za ljude radi po ljudima. Božji putovi su za ljude čudni. Pazimo da ga ne prezremo, ne odbacimo ako nam dođe u takvom svećeniku, biskupu, papi, kakvoga nismo očekivali. Ili ako svećeniku ili biskupu, dođe po „običnom“ vjerniku. Ili ako dođe u „prosjaku“ na vratima. Ili u susjedu „bolesniku.“ Bog često nastupa po mjeri čovjekovoj, ali nije ga uvijek lako prepoznati. I često ga je, u takvu njegovu postupku, lako odbaciti. Naše srce treba ga prepoznati i prerušena!
Kad je Isus počeo javno naučavati, hodati od sela do sela, od grada do grada navješćujući svima Radosnu vijest o Božjem kraljevstvu, odmah je na početku sakupio oko sebe skupinu vjernih i odanih ljudi. Kasnije je između njih izabrao dvanaest apostola. Nije ih vodio sa sobom da ga brane od napadaja, nije ih vodio da mu plješću i odobravaju, nego da dobro slušaju što on govori, pa da mogu kasnije tumačiti narodu njegovu nauku.
Tako je radio Isus, tako je radio i Otac Nebeski u Starom Zavjetu.
Od navjestitelja se traži da naviješta iz dubine svojeg uvjerenja, iz svoje osobne vjere, traži se da mu je Radosna vijest važnija od svagdanjeg kruha. Zar takav nije bio Isus Krist? Kaže: ptice imaju gnijezda, a sin čovječji nema gdje bi glavu svoju sklonio. Isus nije kukao nad svojim neimanjem, već je naglasio svoju slobodu. On je bio potpuno slobodan i potpuno za sve. Apostol nije apostol radi hrane i novca, on je od svega slobodan. Svaka vezanost uvjetuje 'propovjednika' u iznošenju poziva i zahtjeva Evanđelja. Učenik je onaj koji se pouzdaje u Boga i budućnost. On neće ostati sam niti na smetlištu. Uvijek će biti onih kojima je Riječ Božja pala u srce, pa će udijeliti sklonište navjestiteljima. To se iskustveno pokazalo istinitim u vrijeme dok je Crkva progonjena i kad su joj sve oduzeli.
Kada je dovoljno pripravio svoje učenike apostole na misiju koju im je namijenio, On ih šalje po dvojicu u sela i gradove da ljudima tumače njegovu nauku. Šalje ih po dvojicu. Zašto? Ne da jedan drugoga nadzire i špijunira, nego da jedan drugome pomaže. Prije samoga puta, Isus im daje upute kako da se ponašaju u svom djelovanju: ničim se ne opterećivati, njegovati pouzdanje u Boga, imati na srcu samo Kraljevstvo Božje. Isus je htio da budu slobodni od zemaljskih briga kako bi mogli oduševljeno obavljati svoj poziv i poslanje. Takvi će onda biti uvjerljivi kad budu propovijedali. Čovjek je uvjerljiv kad ono što propovijeda i živi. Tada je pravi svjedok, a Bog želi svjedoke jer samo svjedoci uspješno šire njegovo Kraljevstvo u ljudska srca.
U našim razmišljanjima o današnjim prorocima, prva misao koja nam padne na pamet, jesu svećenici koji se na jedan profesionalni način bave propovijedanjem Riječi Božje. U redu. No, da li je Isus tako zamislio? Isus pred svoje uzašašće Ocu osniva Crkvu da ona nastavi njegovo djelo spasenja ljudskog roda, on Crkvi daje zadaću da njegovu Radosnu Vijest pronesi do svakog čovjek. Time Crkva dobiva misijsku zadaću propovijedanja. Crkva nije misijska samo time što od vremena do vremena šalje svoje misionare po svem svijetu.
NAJDRAŽI GOST
Dok je Isus živio na zemlji mnogi ga nisu prepoznali kao Spasitelja jer su drugačije zamišljali Boga. Zato mu nisu vjerovali i nisu mu dopustili da uđe u njihove živote. Isus i danas kuca na vrata našeg srca i želi ući u naš život. Vrata srca otvaraju se iznutra vjerom i povjerenjem u Boga, a Isusa se prepoznaje po svakoj riječi i djelu koja su kao njegova. On nas uči da u drugim ljudima prepoznajemo njegov duh, duh mira i ljubavi. I pomaže nam da se po našoj ljubavi i dobroti može prepoznati Duh Božji u ovome svijetu.
Čuješ li Isusovo kucanje u svome srcu?
Dopuštaš li Isusu da uđe u tvoj život?
Proročka uloga bila je nezahvalna s obzirom da je trebao govoriti onima koji nisu bili spremni slušati. Još je gore ako je bio iz njihove sredine - jedan od njih. To se dogodilo i samom Isusu koji je došao u svoj zavičaj s učenicima. Ni njegova mudrost koju su imali priliku čuti, niti silna djela o kojima je glas dopro do njih nisu bili presudni, jer im je smetalo što mu poznaju roditelje i rodbinu. Jednostavno, bio je previše običan, jedan od njih i što bi im on to mogao novo poručiti? Stoga im Isus govori da je 'prorok bez časti jedino u svom zavičaju'.
Niti mi nismo ništa bolji kada se radi o proročkim porukama koje nam Gospodin šalje po našim suvremenicima. On nam prilazi na jednostavan ljudski način. Kao što je to lijepo rekao sv. Augustin: ''Bog je u Bibliji ljudima govorio na ljudski način.'' A mi smo spremniji prihvatiti Božju poruku kroz neobično. Božja riječ koju svake nedjelje slušamo i o kojoj bismo trebali uz pomoć svećenikovog ili biskupovog tumačenja razmišljati i usvojiti, teško se probija do našeg srca.
Međutim, kad se radi o nekim tobožnjim privatnim porukama ili čudesima, postanemo odjednom nevjerojatno prijemčivi. Mnogi naši vjernici, koji su hladni kad je u pitanju nedjeljno bogoslužje, ali brzo načule uši kada je riječ o nečem ''nadnaravnom''. Umjesto uobičajenog, svagdašnjeg hoda putem vjere i vršenja svojih dužnosti privlačnija im je neka nova duhovna senzacija. Duhovni mjehurići od sapunice, slama koja tek plane i ugasi se.
Vjernička nevjera
Isus je došao uništiti djela đavolska. I, dok jedni nemaju takvo povjerenje u Isusa, a drugi ne vjeruju u đavla i smatraju bezazlenim traženje zaštite ondje gdje je ne bi trebalo tražiti, đavao bez velikih poteškoća radi svoj posao
Iskustvo uči, da smo mi ljudi skloni brzom preuzimanju različitih moda. Čak se i ne pitajući, je li to dobro ili korisno. Vidjevši kako se oblači tamo netko u Americi, na primjer, u nekoliko mjeseci isti odjevni predmet postane, osobito među mlađima, „in“ i odjednom ga svi moraju imati. Mladi u New Yorku masovno hodaju sa slušalicama u ušima, naravno, i naši moraju odmah tako hodati. Netko u dalekoj „civilizaciji“ spusti hlače skroz do koljena, razveže tenisice, okrene šiltericu naopako, naravski i neupitno je da i mi moramo slijediti njihov svijetli primjer. I tako dalje i tako dalje. No, nije svako kopiranje bezazleno, nije svaka moda samo „stvar mode“. Progovorit ću o modi koja je uzela maha u nas, čini mi se u nekoliko posljednjih godina, iako se slično događalo mnogo, mnogo prije, kao što otkrivamo, još i u vrijeme Starog zavjeta. Već sam nekoliko puta, na samom obredu krštenja, primijetio da bebe oko ruku nose- crvene vrpce. Ispočetka nisam obraćao pažnju na to, ali u posljednjih sam nekoliko mjeseci vidio već četiri malene bebe, kako nose istu narukvicu. Zapanjio sam se činjenicom, da te narukvice (najčešće zlatna, s mini komadićima crvenog polu-dragog kamenja, nanizanih u gustom nizu) sada naveliko proizvode i prodaju u zlatarnicama, a uvriježio se običaj da ih se daruje novorođenčadi, ili odmah nakon rođenja ili kod krštenja! Netko mi reče, da je crvena narukvica postao tako široko primjenjivan običaj, da ga redovito, bez imalo razmišljanja, kupuju i daruju kumovi za krštenje djeteta. Istraživao sam…
I doznao, da su crveni končić u prošlim vremenima seoske babe-vračare stavljale dječici oko ruku ili nogu, da ih „štite od uroka“. Sjetih se, da sam i u svojoj rodbini jednom vidio isto, na ručici jedne daljnje nećakinje. Crveni je konac zamijenila, dakle, narukvica. Ali poruka ostaje ista: praznovjerni strah od „uroka“. I to kod katolika. Katoličkih roditelja i kumova. Prestrašno je to uvođenje u svijet magije i strahova i vračarstva onih najmanjih. Nedavno sam bio gost u jednoj dragoj obitelji, posjetivši tek rođenu djevojčicu. Na zapešću je imala zavezanu crvenu narukvicu. Razgovor je tekao ovako, s odgovorima uvažene gospođe svekrve: „Što je ovo?“ zapitao sam ja, praveći se da ne znam. „To je protiv uroka, velečasni“ odgovori svekrva. „Kakvih uroka? Tko bi želio zlo ovom nevinom biću?“ zapitao sam i dodao: „Zar ne znate da mi kršćani možemo djetetu staviti križić oko vrata ili medaljicu Majke Božje?“ Dobih ekspresan odgovor: „Ima i to, ali narukvica mora ostati. Zlu ne trebalo.“ I prešao sam na kobase s ajvarom, jer sveta je i neupitna, nepobitna i izvan svake sumnje riječ svekrve, a htio sam izaći živ iz kuće. Dakle, evo zla: nosit će znak Krista raspetoga, ali i ono, što Ga je razapelo – ljudska nevjera, praznovjerje, glupost. Baš krasno. No to nije nimalo bezazleno. Evo što kaže Božja riječ, pa si mi mislimo: „Sine čovječji, okreni lice protiv kćeri svoga naroda… Ovako govori Gospodin: JAO ONIMA KOJI VEZU POVEZE ZA SVAČIJE RUKE… DA ULOVE DUŠE!…
Evo me protiv vaših poveza kojima lovite duše kao ptice! Rastrgat ću sve to na vašim rukama i oslobodit ću duše koje time hvatate!… Oslobodit ću narod svoj iz vaših ruku…“ (Ezekijel 13, 18 itd.) Reći ću ovdje i sada sasvim otvoreno, s autoritetom svećenika, pa makar me nitko ne shvaćao ozbiljno niti poslušao, baš me briga, ja ne želim čuti pred Licem Božjim ukor, jer nisam govorio. Vezanje crvene vrpce, narukvice ili sličnoga oko ručica nevine dječice je praznovjerje i idolopoklonstvo i ne samo da crvena trakica ne može i neće „štititi od uroka“ nego će umanjiti istinsku vjeru, sablazniti prave vjernike, uvesti u krug vračanja i gatanja, prizvati zle duhove, umanjiti uzvišenost križa, osmiješiti prakticiranje vjeroispovijesti, narušiti obiteljske odnose, unijeti nerazumne i neopravdane strahove, probuditi sumnjičavosti, odvući od sudjelovanja u životu Crkve, zasjeniti važnost sakramentalnog života, dati ružno svjedočanstvo drugima, pobuditi nesuvisla pitanja u dušama ostale malene djece, a moguće su i teže posljedice. Zašto? Jer crvena narukvica nema sama po sebi ama baš nikakvu moć; njezina je moć u VJERI koju ljudi, zaluđeni modom, stavljaju u nju. A to je idolopoklonstvo, koje se, kako piše u Pismu na mnogim mjestima, Gospodinu gadi. Zar nije čovjek nerazuman ako uistinu vjeruje, da običan komadić špagice, konca ili niz kamenčića, može nekoga spasiti od zle kobi? Po čemu ta boja i taj materijal može biti djelotvoran? Očito je, po ničemu. A ljudi i dalje vjeruju… Na propast prave vjere. Eto što predlažem; odmah skinuti te vračarije, blagoslivljati svoje dijete, učiti ga moliti, s njime redovito dolaziti na bogoslužja, upozoravati da zlo rađa zlim a dobro dobrim, pokazivati na križ Krista Jaganjca i na Njegovo slavno uskrsnuće. Izbaciti iz srca sulude strahove od nekakvih uroka. Jer, kada zaista dođu životne nevolje i padovi i krize (a tko ih nema?!), đavao će vrlo lukavo skrenuti naše oči s križa na narukvicu. A ako to uspije, onda će krug biti zatvoren i začaran, baš kao narukvica. Ne daj Bože. Pustimo dječicu da rastu u milosti, ne u praznovjerjima „odraslih“.
Autor: o. Marko Glogović
 |
 |
 Patricija Kovačić iz Prilesa 54, kćerka Kovačić Gorana i Kuzman Marine. |
 Ivan Kočiš r.1941. iz Hrženice, Mihanovićeva 1. Mir mu vječni. |
 |
|