15. nedjelja kroz godinu
Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama:
"Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk."
"Tko ima uši, neka čuje!"I pristupe učenici pa ga zapitaju: "Zašto im zboriš u prispodobama?" On im odgovori: "Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju." "Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati - i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati - i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim.
A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli."
"Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito - to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje - to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju - to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko."
Mt 13, 1-23 ili: 13, 1-9
Blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju
Danas nam Isus progovara kroz prispodobu o sijaču. Slušajući tu prispodobu redovito razmišljamo o tome kakvo smo mi tlo, odnosno: kako prihvaćamo Božju riječ i donosimo li plod. Svjesni svojih slabosti i grijeha često se toliko zapletemo u razmišljanje o sebi samima i o tome kako bismo trebali popraviti/pognojiti sebe/tlo. Ili, još češće, kako, zapravo, nismo dostojni primati Božju Riječ, zaboravljamo Onoga koji je bitan: Krista!
Stoga danas pred vas stavljam rečenice koje, čitajući ovu prispodobu, često uopće ne doživimo: „A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli.“ (Mt 13,15-17) Što to mi vidimo, i čujemo, pitate se. U poslanici Hebrejima stoji: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu.“ (Heb 1,1-2) Sin, Isus Krist, je posljednja Riječ koja izlazi iz Očevih usta. On je, kroz stari zavjet, pripremao svijet za dolazak svoga Sina. I kada je On, Sin, došao, ispunio je sve što je Otac po prorocima obećao! S Njime je došla punina vremena. S Njime je otvoren put ljubavi i komunikacije između Boga i čovjeka. S Njime „nema više Židov – Grk“ Nema više: rob – slobodnjak. Nema više muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ (Gal 3,28)
Nameću nam se sada dva pitanja: 1. Gdje mi to Njega možemo čuti i vidjeti?, te 2. Kako je moguće da smo svi „Jedan“ kada nas još toooolikeee razlike dijele?
Pogledajte svećenika kako, na početku mise, ljubi oltar i kako, nakon čitanja evanđelja, ljubi knjigu. Na taj način on, u ime svih nas okupljenih, cjeliva Gospodina koji je po svojoj Riječi i u sakramentu euharistije doista među nama prisutan. Dakle, možemo Ga čuti i možemo ga vidjeti! (Problem nastaje u tome što mi često, umjesto da pogledom tražimo Gospodina, gledamo tko je još došao u crkvu i, umjesto da ušima slušamo Gospodina, mi slušamo svježe jutarnje tračeve!) Nije li naša nespremnost da gledamo i slušamo Gospodina upravo uzrokom razdora među nama? Kada bismo Ga slušali ravnali bismo se po Njegovim riječima: „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas“ (Iv 13,34) Kada bismo se međusobno ljubili Njegovom ljubavlju onda bi bogati pomagali siromašne, zdravi bolesne, sretni nesretne i mogli bismo zajednički činiti jedno Tijelo kojemu je Glava Krist (usp. 1Kor 12,12-26). Na taj bismo način zasigurno bili ono plodno tlo, o kojem Isus danas progovara. Ono plodno tlo koje donosi plod: „jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk!“ (Mt 13,8) „TKO IMA UŠI, NEKA ČUJE!“ (r.9)
Ako je među Isusovim slušateljima zemljoradnik, ne bih ga htio pitati što misli o sijaču o kojemu nam govori današnje evanđelje.
Za jednog zemljoradnika, takav sijač nikako nije prihvatljiv. Isus nije imao u planu govoriti o pravom sijanju. On koristi iskustvo slušatelja da im skrene pozornost na posebnost u naviještanju Kraljevstva Božjeg.
Veoma smo brzi mjeriti našim mjerilima Božje djelovanje. Onda bi sijač, kako je ovdje opisan, vrlo brzo izgubio svoj posao. Tako rasipno se ne smije postupati sa sjemenjem. Seljak baca sjeme samo u dobro pripremljenu zemlju, a ne po putu, niti u šikaru, a niti na kamenje.
Za Boga vrijede druga mjerila. On prosipa svoju riječ svuda. Isus govori o svom naviještanju i onome što će njegove učenike čekati u naviještanju. Činite poput mene. Pođite i govorite o kraljevstvu Božjem. Ne razmišljajte o tome da li vaše sjeme dobro klija. Ne govorite samo onima koji vas prihvaćaju i koji vaše riječi rado slušaju i prihvaćaju. Govorite i onima o kojima ne znate da li vaše riječi do njih dolaze i hoće li donijeti ploda. Isus ne postavlja pitanje da li se napor isplati.
Prispodobu o sijaču možemo gledati i ovako. Moja nutrina je to tlo. Ovdje je nešto sasvim tvrdo i pogaženo, drugdje leže gromade kamena pod tankim humusom. Pa i trnovitog područja nalazi se u mojoj nutrini, na mom tlu. I nisam uvijek tako sposoban prihvatiti, poput dobrog tla na kojemu sjeme snažno raste. No, ima kutova koji redovito donose više ili manje plodova, nekad 30terostruko, nekad 60terostruko, a nekad 100struko.
O, kako je dobro da postoji taj sijač! On sije, a da ne računa gdje će se nešto isplatiti, a da i ne misli da je to uzaludna briga. I on sije, ne jednom, nego uvijek.
O, kako je dobro da Bog ne prestaje rasipati svoju dobrotu pa i onda kad, od četiri puta, tri izgledaju uzaludna! On se trudi i brine oko svakog čovjeka i ne prestaje nikada i ne gleda traje li to samo jedan dan ili devedeset godina dok se ne pokaže mladi pupoljak.
Usprkos svega i svih mojih predrasuda prihvaćam ovu usporedbu. I pitam se da li je moguće, s obzirom na Božju strpljivost, utvrditi tko je dobar čovjek? Poruka današnjeg evanđelja ne oslobađa nas pitanja koje je postavila jedna pjesma noćnih čuvara iz 17. st. a glasi: »Naše zvono je tuklo sad četiri, četiri puta je polje zasijano, a tvoje srce o čovječe?»
Vjera je milost
Rast je milost Božja na koju možemo utjecati, ali njome ne možemo vladati, niti je možemo proizvesti. Vjera je dar Božji, vjera je milost, kažu teolozi, čiji rast mi ne držimo u ruci. Vjera nije samo gledanje, nego i povjerenje - i ono mora rasti. Rasti je htjeti, rasti je činiti, rasti je život. Plodnost naše vjere ovisi o mnogim faktorima koje ne držimo u rukama.
U opasnosti smo ako riječ ne uđe u naš život, ako Boga i Njegovo djelovanje izgubimo iz vida:
- zli može sve uništiti, učiniti sjeme neplodnim, pustiti da se sasuši
- ako dozvolimo da se oduševimo, ali nismo stalni
- ako ništa ne možemo podnijeti i već kod prve poteškoće posrnemo i padnemo
- ako izgubimo tlo pod nogama, jer nas je netko podigao na udicu
- ako više povjerenja dajemo ljudima, nego Bogu.
Sijač i njegovo polje predstavljaju sve ono gdje se mučimo, sve moguće činimo, sve stavljamo na kocku, a onda nas uhvati strah...
Pitamo se o učinjenom poslu, ide li sve u redu, odgovara li sve, jesmo li sve pravilno napravili?
I u trećem odlomku ove usporedbe skreće nam se pažnja:
- naša je zadaća sve učiniti, izabrati, razmisliti, uz to ostati i izdržati...
- jednako tako, naša je zadaća da ne učinimo sve ovisnim bilo o nama samima ili o drugim ljudima, ili o nekim vanjskim okolnostima...
Radi se o tome da mi svoje učinimo i pustimo Boga da on učini svoj dio. Da stavimo učinjeno u Božje ruke i da On to donese do punine.
Neka nam jedna kratka pripovijetka pomogne da shvatimo svaki dio svog života i da, uz svo naše djelo, dospijemo do jedne opuštenosti.
Šetač pita pastira: «Kakvo će biti vrijeme danas?» Pastir: »Onakvo kakvo želim.» «Otkuda znate da će biti baš takvo kakvo želite?» «Iskustvo me uči, prijatelju moj, da nije moguće uvijek dobiti ono što želiš. Naučio sam željeti ono što dobijem. Zato sam sasvim siguran da će vrijeme biti onakvo kakvo želim.»
Uvijek se nešto događa, a na nama je željeti sreću ili nesreću.
Božanski pijetao gospođe Zite
Malo nakon što bi njezin pijetao zakukurikao, iza brda, preko sela, bljesnulo bi sunce. Iako je to oduvijek bilo tako — otkad ju pamćenje služi — ipak, zadnjih trideset dana, gospođa Zita je sve potanko bilježila. Sada joj je, na zadnji dan pokusa, takoreći s pravom znanstvenom sigurnošću bilo potvrđeno ono što je već godinama znala: pijetlov pijev uzrok je sunčeva izlaska.
Radovala se što je, tako velikom stvari, doprinosila svijetu, a naravno i selu. Ali gotovo nitko nije obraćao pozornost na nju, a to je gospođi Ziti u dušu nanosilo veliko ogorčenje. Ponašali su se prema njoj kao da je bilo tko drugi u selu — čak i gore od toga, žalostila se često. Odlučila je obračunati se sa suseljanima i u lice im reći istinu.Jedne nedjelje, poslije mise, popela se na kesten pred crkvom i jakim glasom navijestila svima prijetnju:
“Kako ste svi vi ovdje nezahvalnici, koliko god vas u selu ima — a osobito župnik — ja i moja sestra iselit ćemo sutra zauvijek iz sela — a onda ćete već vidjeti svoje!” zagonetno se smješkala gospođa Zita.
Pred crkvom je nastao muk.
“Toliko su oholi ti ljudi”, zaključila je gospođa Zita, vidjevši da svi šute “da će radije ostati bez sunca nego da mole da ostanem.” I dok su pred njom ljudi još uvijek zbunjeni stajali, ona je ponosno otišla kući, uvjerenija u svoju stvar više no ikad prije.
Sutradan je gospođa Zita odselila, ponijevši, naravno, sa sobom i pijetla. Nastanivši se u planinskoj kućici u dalekom kraju prvo jutro, prije zore, izašla je na dvorište. Bila je malčice u strepnji hoće li njen pijetao i ovdje uspjeti uzdignuti sunce svojim pijevom — jer nikad se ne zna. Naćuljenih ušiju u mraku, odjednom je začula prodorni pijetlov pijev. Ubrzo je sunce počelo izvirivati iznad brda. Dušu joj je preplavilo oduševljenje; sada je bila potpuno sigurna: sunce sad izlazi ovdje, a njezino je selo u tami.
‘Pravo im budi, to su i tražili!’
Još i danas gospođa Zita, iako su već od tada prošle mnoge godine, čeka izaslanstvo svog sela koje će je, na čelu s župnikom, doći moliti da se vrati. Zna ona da nitko ne može dugo živjeti u potpunom mraku. Što tako dugo čeka, sasvim joj je razumljivo jer zna da su njezini suseljani veliki tvrdoglavci i nezahvalnici. Ta uvjerila se u to više puta.
Biti čovjek: Ova istovremeno bolna i šaljiva priča razotkriva veliku ljudsku slabost. Svi smo mi često žrtve vlastite ogorčenosti, poput gospođe Zite. Dajemo preveliku važnost samima sebi, ali i očekujemo od drugih da nam potvrde tu važnost. Kako se to obično ne dogodi, pojavi se ogorčenje. Zato često kažemo: — ‘nitko me ne voli, ništa ne vrijedim…’ Stoga dobar dio života trošimo pokušavajući zadobiti ‘ljubav’ i naklonost od ljudi koji nas okružuju. Rado se nalazimo u blizini onih koji nas hvale, prihvaćaju, ‘vole’, — a kao kugu izbjegavamo one druge koji nas ‘ne vole’, a ponekad ih i preziremo i ogovaramo. Ovo: ‘voli me — ne voli me’, je preotelo upravljanje životom iz naših ruku. Znakovito je da Isus savjetuje suprotno našoj praksi: ‘Ljubite svoje ne-prijatelje.’ Hm…!?
Biti kršćanin: Ali ako postoji Bog, onda moja ili tvoja vrijednost ne pridolazi iz priznanja ili pohvale koja dolazi od drugih, niti pridolazi od vrijednosti koju sam sebi ili sama sebi pridaješ, nego dolazi od Boga koji je prisutan u srcu tvoga srca. Ako smo zaista primili Duha Svetoga, ako zaista u nama Duh moli: “Abba — Oče”, ako smo zaista suumrli, suukopani i suuskrsli s Kristom, ako smo zaista krštenjem postali dionici božanske naravi…, onda je potpuno besmisleno, poput gospođe Zite, napuhivati osjećaj vlastite vrijednosti i tražiti od drugih da taj naš osjećaj podrže i potvrde, jer tu ne leži naša vrijednost, sve što imamo i jesmo, nalazi se u Bogu i tome niti možemo sami što dodati, niti nam drugi mogu od toga oduzeti, kako god nas promatrali – cijenili nas ili nas prezirali. Jer Bog je Ljubav.
 |
• Pomalo počinju godišnji odmori stoga potičem da i u tim danima ne zaboravimo Boga kroz svakodnevnu molitvu i nedjeljnu sv. misu.... |
 |
|
 |
 |
 |
|