15. nedjelja kroz godinu
U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.« Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče: »Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’« »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«
Lk 10, 25-37
Na pitanje pismoznanca „tko je moj bližnji?“ Isus pripovjeda potresnu prispodobu koja „onom tko ima uši da čuje“ djeluje prilično otrežnjujuće. Dugujemo zahvalnost pismoznancu na ovom pitanju o čijem odgovoru je sigurno dugo, dugo promišljao, vjerojatno do kraja života, i nadamo se da su Isusove riječi u njemu dovele i do obraćenja. Obratimo pažnju na sve aktere u prispodobi.
Razbojnici – razbojništvo predstavlja jedan od najstarijih oblika kriminala u vidu protivpravnog oduzimanju tuđe imovine korištenjem prinude, tj. nasilja. Pretpostavljamo da im se povređeni suprotstavio i da je zbog toga pretučen i „ostavljen polumrtav“. Nasilje danas ne mora biti samo fizičko – moguće je raniti čovjeka i teškom riječju, porukom (elektronskom), pasivnošću ili ne-činjenjem.
Svećenik i levit ne žele prepoznati ni svog sunarodnika niti glas savjesti. Ako bi slušali svoju savjest, ona bi im poručila: „ljubi bližnjeg svog, kao sebe samog“. Analogno tome, svaka osoba u životnoj opasnosti bi se borila za svoj život a ne bi se ponašala po principu „vidje to i zaobiđe“.
Samarijanac je sigurno imao posla u Jeruzalemu, kao i svećenik i levit no za razliku od njih se sažalio – „ne čini drugom ono što ne bi želio da učine tebi“. U tu svoju akciju on ulaže sve svoje – snagu, vrijeme, prvu liječničku pomoć, svog magarca i novčana sredstva – 2 denara što je bila otrpilike trodnevna vojnička plaća. Dirljivo je i obećanje koje daje gostioničaru.
Gostioničar – pretpostavljano da je pristao da njeguje ranjenog čovjeka, za plaću. Ne znamo što se dogodilo kad se Samarijanac vratio i kakav je stav zauzeo.
Čovjek oseća duboku zahvalnost prema Samarijancu jer mu je spasio život. Plemenitost Samarijanca sigurno ostavlja dubok pečat na njega i njegove dalje postupke. Da li je oprostio razbojnicima?
Na pitanje pismoznanca „tko je moj bližnji?“ Isus pripovjeda potresnu prispodobu koja „onom tko ima uši da čuje“ djeluje prilično otrežnjujuće. Dugujemo zahvalnost pismoznancu na ovom pitanju o čijem odgovoru je sigurno dugo, dugo promišljao, vjerojatno do kraja života, i nadamo se da su Isusove riječi u njemu dovele i do obraćenja. Obratimo pažnju na sve aktere u prispodobi.
Razbojnici – razbojništvo predstavlja jedan od najstarijih oblika kriminala u vidu protivpravnog oduzimanju tuđe imovine korištenjem prinude, tj. nasilja. Pretpostavljamo da im se povređeni suprotstavio i da je zbog toga pretučen i „ostavljen polumrtav“. Nasilje danas ne mora biti samo fizičko – moguće je raniti čovjeka i teškom riječju, porukom (elektronskom), pasivnošću ili ne-činjenjem.
Svećenik i levit ne žele prepoznati ni svog sunarodnika niti glas savjesti. Ako bi slušali svoju savjest, ona bi im poručila: „ljubi bližnjeg svog, kao sebe samog“. Analogno tome, svaka osoba u životnoj opasnosti bi se borila za svoj život a ne bi se ponašala po principu „vidje to i zaobiđe“.
Samarijanac je sigurno imao posla u Jeruzalemu, kao i svećenik i levit no za razliku od njih se sažalio – „ne čini drugom ono što ne bi želio da učine tebi“. U tu svoju akciju on ulaže sve svoje – snagu, vrijeme, prvu liječničku pomoć, svog magarca i novčana sredstva – 2 denara što je bila otrpilike trodnevna vojnička plaća. Dirljivo je i obećanje koje daje gostioničaru.
Gostioničar – pretpostavljano da je pristao da njeguje ranjenog čovjeka, za plaću. Ne znamo što se dogodilo kad se Samarijanac vratio i kakav je stav zauzeo.
Čovjek oseća duboku zahvalnost prema Samarijancu jer mu je spasio život. Plemenitost Samarijanca sigurno ostavlja dubok pečat na njega i njegove dalje postupke. Da li je oprostio razbojnicima?
Današnje Evanđelje počinje s pitanjem: "Učitelju, što mi je činiti...?" To je pitanje o mjestu kršćanina u svijetu. Svi mi živimo – bez da smo si toga svjesni – na najrazličitijim područjima od kojih svako ima svoja pravila, zakone i forme. Zbog toga postoji opasnost da i vjera postane samo jedan "dio", tako reći "nedjelne aktivnosti" koje s ostalim područjima života nemaju nikakve veze. Ta na poslu i u slobodno vrijeme vrijede druga pravila.... Ali ne bi smjelo biti nikakvoga jaza između naše vjere i svakodnevnog života. Vjera ima smisla samo onda kada prožima sav naš život, sva njegova područja. Na to nas upućuje već i starozavjetno čitanje: Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. "Zapovijed" – smjerokaz za život koji je Izrael primio od Jahve za svoje spasenje i koji mu pokazuje put ka sretnom životu u zajedništvu s tim Bogom – nije nešto neodrživo ili strano. Jednako vrijedi i za zapovijed ljubavi prema bližnjemu koja mora postati osnovom našeg svakodnevnog djelovanja i koju moramo živjeti s unutrašnjim osvjedočenjem. Najteže u toj zapovijedi nije pitanje tko i gdje je moj bližnji. Problem je u tome što mi svoje bližnje ne primjećujemo ili imamo dobre razloge zašto ljubav prema bližnjemu baš sada nije moguća. Zapovijed ljubavi prema bližnjemu nisu samo pobožne riječi u bogoslužju nego me se osobno tiče. U svemu što doživljavam je Ijubav prema bližnjemu moguća. Bližnjih koji nas trebaju ima dovoljno. Moramo samo naučiti primijetiti ih i postati im bližnji.
 |
Hvala Zlatku Tuksor na odvozu stare šute, žbuke i čišćenja okoliša oko župne crkve u Sv. Đurđu. Hvala i Juri Orloviću na bojanju metalnih dijelova na crkvi! |
 |
|
 Teo Tarandek sin Maria i Aleksandre iz Hrženice, Vinograd 4. |
 |
 |
|