16. nedjelja kroz godinu
U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: "Kraljevstvo je
nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi
ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad
usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: 'Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle
onda kukolj?' On im odgovori: 'Neprijatelj čovjek to učini.' Nato mu sluge
kažu: 'Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?' A on reče: 'Ne! Da
ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje
raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i
svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.'"
Mt 13,24-30
Današnje evanđelje snažno poziva na strpljivost koja dopušta rast, na povjerenje u dobro u čovjeku. Isus kaže da je svaki čovjek i pšenica i kukolj. Često smo slični slugi koji hoće odmah iščupati ono što nas smeta i ljuti. Dobar i mudar gospodar ne slijedi savjet sluge. Tko je fiksiran na kukolj, ne vidi pšenicu.
Nijedan pravi životni problem ne rješava se samo tako da ga se ‘prelomi preko koljena’, i uvijek od nas iziskuje povjerenje i strpljivost. U protivnom, postajemo sudci tuđih života: sudimo druge po našim mjerilima. Bez strpljivosti (koja je uvijek znak ljubavi, jer nedostatak strpljivosti često je nedostatak ljubavi!), preostaje slijepa volja koja sve opustoši u pokušaju da iskorijeni, podijeli, razgraniči, isključi i osudi… Bog dopušta rasti! Zašto bismo mi ljudi drugačije postupali?
"Čista" i "bezgrešna" Crkva: napast tu Crkvu, zajednicu vjernika, pročistiti od sveg "kukolja", nadolazi uvijek iznova već 2000 godina. I sami apostoli su uvijek iznova osjećali tu potrebu ("Gospodine, želiš li, da prizovemo oganj s neba, da ih uništi?" Lk 9,54). Ovu tako praljudsku potrebu pojasniti i kategorizirati, pronalazi svoje mjesto i u današnjem evanđelju. Sluge se nude, iščupati korov, no gospodar dobra je promišljen, on ostavlja oboje rasti do žetve.
Gospodar se posebno brine za žitaricu: dobrom sjemenu želi ostaviti sve mogućnosti za dobar rast i želi spriječiti, da ono greškom bude zajedno s korovom iščupano. Za razliku od svojih slugu ne vidi toliko bujnost korova, koliko nadu, koju male sjemenke žita u sebi nose.
Isto je tako i s našom zajednicom vjernika: od početaka je naša Crkva bila Crkva griješnika i svetaca. Ali gdje prolazi granica? Revni su uvijek bili u napasti i još uvijek su što prije iščupati korov. Naizgled se čini da oni i točno znaju, gdje se korov nalazi. Bog je ipak veći i dobrostiviji. On zna čekati, svakome daje šansu i pušta svakoga ići svoj put do konca. Jer dobro i zlo, istina i zabluda, tako su međusobno isprepleteni. Ne postoji kriva nauka bez istinitih sadržaja, kao što isto tako ne postoji potpuno čisto i istinito vjerovanje. I ono je ponekad prožeto ljudskim propustima i zabludama. Isto je tako u nama samima pomiješano i dobro i zlo i doživotno nam je dan zadatak razlikovati u sebi dobre i loše unutarnje pokrete u sebi. Ono što vrijedi za nas, vrijedi i za cijelu Crkvu, koja se i sastoji od pojedinaca. I ona je na svom putu pozvana, živjeti uvijek iznova u razlikovanju između istinitoga i zablude, između dobra i zla, između žita i korova. No ona nije pozvana, već se sada razviti u savršenu i čistu Crkvu, ona nije pozvana plijeti i uništavati. To je zadaća samoga Boga. Na dan žetve odijelit će žito od korova. Onda ćemo i mi znati, što je žito, a što korov. I možda će iznenađenje biti veoma veliko.
Pustite nek oboje raste!
Pustite nek oboje raste! To je Isusova poruka. A on je doista tako postupao. Nije li Petar izgledao kao kukolj, kao nekorisni korov na njivi Gospodnjoj kad je ono zatajio sve u što je vjerovao, kad je zanijekao Učitelja za kojim je pošao? Nisu li Ivan i Jakov izgledali kao štetni korov kad su ono htjeli biti prvi uz Isusa, unoseći zavist i zlu krv među apostolima? Nije li ono Pavao izgledao kao po život opasni korov kad je progonio kršćane i na sebe navukao krv nevinih ljudi? Pa ipak, Isus je čekao da – njegovom milošću – u tim ljudima ona klica milosti raste do punine. Tako je u njima prava Kristova pšenica zatomila kukolj.
Pustite nek oboje raste! Ima u meni i pšenice i kukolja. Gospodin jednostavno želi meni dati vremena da – njegovom milošću – u meni pšenica izbori pobjedu nad kukoljem.
Pustite nek oboje raste! To je Kristova poruka za mene dok gledam druge ljude. Ne sudim i ne želim suditi. Bog će providjeti da milost bude djelatna u svakom čovjeku. Zato ću moliti Gospodina da i meni dade svoju strpljivost. Poglavito za one koji su mi najbliži. Da budem pun strpljive ljubavi prema mome ocu ili majci za koje mi se čini da u zadnje vrijeme imaju čudne prohtjeve, prema mom djetetu kojemu, po mom mišljenju, u glavi nije ništa doli igra, prema mome bratu za kojeg smatram da hoće da mu cijeli život pomažem, prema mome župniku koji je, koliko mi se vidi, tipičan primjerak devetnaestog stoljeća, prema mom bračnom drugu za kojeg u zadnje vrijeme primjećujem da živi kraj mene, a ne sa mnom, prema mojim kolegama s posla, prema mome šefu…
Božje milosrđe
Stari je kralj običavao razgovarati sa svojim dugogodišnjim prijateljem, starim svećenikom.
Jednog dana reče mu: „Ti kažeš da čovjek koji je stotinu godina činio najgora zlodjela, može doći u nebo ako se pred smrt pokaje i zamoli Boga za oproštenje. Tvrdiš i da čovjek koji je učinio samo jedan veliki grijeh, a ne pokaje se zbog njega, odlazi u pakao. Zar je to pravedno? Zar su stogodišnja zla lakša od jednoga jedinoga?“Stari svećenik se nasmiješi i reče: „Uzmem li jedan ovakav kamenčić i položim ga na površinu jezera, hoće li kamenčić potonuti ili će ploviti?“ „Potonut će“, odgovori kralj. „A uzmem li stotinu velikih kamenova i stavim ih u barku, te barku otisnem na sredinu jezera, hoće li kamenje potonuti ili će plivati?“ „Plivat će“, reče kralj.
„Jesu li onda onih stotinu kamenova i barka lakši od jednog kamenčića?“
Kralj je bio zbunjen i nije znao što bi odgovorio.
Tada mu starac objasni: „Tako je, o kralju, i s ljudima. Kad se čovjek koji je mnogo griješio osloni na Boga, neće pasti u pakao. Naprotiv, čovjek koji je i samo jednom zgriješio, a ne uzda se u Božje milosrđe, propada.“
Svojom žrtvom na križu Isus je otkupio sve naše grijehe. Stoga nemojmo olako shvaćati svoje grijehe jer nas svaki, pa i najmanji grijeh udaljuje od našeg nebeskog Oca. Prepustimo danas svoje živote u Božje ruke i uzdajmo se u neizmjerno Božje milosrđe jer samo tako možemo svojim životom postići vječni život.
 |
Godišnji odmori su u tijeku, stoga potičem da i u tim danima ne zaboravimo Boga kroz svakodnevnu molitvu i nedjeljnu sv. misu.... |
 |
|
 |
 |
 |
|