17. nedjelja kroz godinu
Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: "Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike." On im reče: "Kad molite, govorite: 'Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!'" I reče im: "Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: 'Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!' A onaj mu iznutra odgovori: 'Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem...' Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti." "I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se." "A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!"
Lk 11,1-13
Molitva je put na kojem Bog otkriva što jesmo i kuda idemo i prati nas na tom putu, sjedinjujući nas sa postupnim odlaskom sa ovog svijeta.
Kao i svake nedjelje tako i ove nedjeljna čitanja donose nam jednu temu o kojoj nam valja progovoriti nekoliko riječi i rečenica. Tema današnjih čitanja i današnje nedjelje jest molitva! Svi smo učili na vjeronauku daje molitva razgovor s Bogom, razgovor s onim koji nas je iz nesebične ljubavi stvorio i darovao u život. Svi dobro znamo da bi molitva trebala biti istinski razgovor s Bogom, a ne samo prebacivanje riječi preko usta tako da često i ne mislimo što molimo, kako se molimo i komu se molimo. Poznato nam je iz povijesti da iskrena molitva može puno toga učiniti i promijeniti nabolje, kako u osobnom tako i u zajedničkom životu.
Zgodno je rečeno daje molitva zapravo disanje vjere. Ako je to tako, onda je ona najbolji pokazatelj stanja naše vjere. Drugim riječima, svaka kriza molitve očituje krizu naše vjere i zato prema toj krizi ne možemo biti ravnodušni.
Krize molitve mogu imati različite uzroke. Prve ozbiljne krize javljaju se u vrijeme odrastanja, kada mladi čovjek mijenja svoju sliku o Bogu. U toj krizi ili će uspjeti pročistiti i transformirati jedno i drugo, ili će oboje nestati. Tu treba tražiti odgovor na pitanje zašto nakon krizme mnogih krizmanika više nema u crkvi. Tu više nije dosta te mlade ljude samo podsjećati na postojeće molitvene tekstove, njima su potrebna zdrava molitvena iskustva odraslih. Potrebni su im uvjerljivi primjeri molitelja.
Zamoliti ? Imaš li snage zamoliti ?
Na vrata zakucati ?Ako treba i lupati ?
Vjeruješ li da ćeš kucanjem na vrata zakucati na Božja Vrata ?
Vjeruješ li da će ti Bog otvoriti ?
Otključati svoja Vrata ?
Svoga Kraljevstva ?
Vrata Svoje Volje ? Po svetosti Svoga Imena ?
Jesi li spreman, jesi li spremna i ti dati ono što tražiš od Boga ?
Ako ne isto, onda svoje najmilije ?
Svoju riječ, povjerenje, pouzdanje, sebe.
Otvoriti Bogu vrata svoga života i odgovoriti na kucanje ljudi ?
Kao odgovor na molbu učenika "Gospodine, nauči nas moliti kao što je Ivan naučio moliti svoje učenike" Isus najprije daje kao odgovor "Oče naš". Formulacije i postanak te molitve izrasli su iz Isusova života, mišljenja i moljenja, te izriču njegovo iskustvo Boga. Nazivom "Oče naš", dragi Oče, Isus i nama daje udioništvo u njegovu intimnom odnosu s Bogom. On je naš otac, a ne moj otac – to znači da smo svi mi sinovi i kćeri njegova dragog oca. Naziv "otac" nalazi se u Starom zavjetnu vrlo rijetko i označava Boga ne samo u njegovom uzvišenom autoritetu, nego upravo njegovo (majčinsko) milosrđe. Doduše, taj naziv nije ušao u židovsku molitvenu literaturu, jer je za Židove bilo nemoguće obraćati se Bogu tako prisnim nazivom. Budući da u predaji uvijek susrećemo taj Isusov naziv za Boga, možemo tvrditi da su riječi "Abba, dragi oče" vlastite Isusove riječi. Ali Isus osjeća da molitvene poteškoće njegovih učenika zadiru mnogo dublje. Unutarnji stav molitve mora se nanovo oblikovati. Isus želi da molitelj Boga shvati ozbiljno, barem toliko ozbiljno kao vlastitog prijatelja. On smije i treba tražiti, moliti, kucati, sve smjeti izreći i sve očekivati.
Molitva
Molitva je sredstvo komunikacije s Bogom. Ona je druženje s Bogom i intimni razgovor s njime u kojemu on sam govori našem srcu.
Taj naš razgovor s Bogom treba biti: ozbiljan, redovit, mudar, s pouzdanjem, s ljubavlju i s nadom. Treba postati razmatranje Boga, hvaljenje Boga jer je on Stvoritelj i Otac.
Bogu možemo reći sve što nam se nalazi u srcu u svakom trenutku i situaciji: od naših briga, muka, ovisnosti, do naših želja, makar i onih najmanjih.
Na ovaj način ćemo uočiti kakvom nam Bog ljubavlju i kako nam smilovanjem lakša teret Križa kojeg nosimo. To je moguće tek kada mu povjerimo sve u molitvi s istinskim pouzdanjem i nadom.
Kada se potpuno povjerimo Bogu, On nam otkriva svoju volju, plan koji Bog ima za svakoga od nas: "Oče,... ne moja volja, nego tvoja neka bude!." (Lk 22,42)
Vrlo je važno vjerovati u njegovu pomoć, biti svjestan da On sluša svaku našu riječ i vjerovati da On može sve učiniti: "Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se." (Mt 7,7-8)
Moliti treba srcem, a ne samo riječima, nastojeći razumjeti značenje onoga što govorimo i to onda živimo. Naša molitva treba biti molitva nade, ljubavi i vjere prema Onomu koji nas je stvorio i koji je dao svoj život da nas otkupi od grijeha.
U svakoj molitvi ne smijemo nikada zaboraviti zahvaliti Bogu: njegova velikodušnost je neizmjerna i bez njega nismo ništa.
KNI
Sv. Joakim i Ana, roditelji BDM
Sv. Joakim bijaše veoma bogatu čovjeku, ali koji je bio i pobožan i dobar pa je prihode svojih dobara dijelio u dvoje: jedan je dio davao narodu, a drugi prinosio kao žrtvu Gospodinu za otpuštenje svojih grijeha. Kad se jednog dana nalazio u hramu, prinoseći svoju žrtvu, nagovorio ga je neki Ruben, predbacujući mu nevrijednost zbog koje sa svojom Anom nema djece. U Izraelu, naime, nijedan pravednik nije ostao bez potomaka. To je Joakima veoma pogodilo u srce pa se za četrdeset dana povukao u pustinju posteći i moleći kako bi od Gospodina isprosio potomka.U međuvremenu je i Ana vapila Gospodinu moleći za plodnost svoga krila. U to joj se ukazao Božji anđeo i navijestio da će dobiti dijete. O toj je stvari po anđelu bio obaviješten i Joakim te pozvan da se iz pustinje vrati kući. Joakim je poslušao te u zahvalu prinio Gospodinu za žrtvu deset jaganjaca. Bogato je nadario i svećenika i narod. Ana je u velikoj starosti rodila kćerku i dala joj ime Marija. U trećoj godini roditelji su je prikazali Gospodinu. Protoevanđelje Jakovljevo ne spominje ime mjesta Marijina rođenja.
 |
|
 |
|
 Ivan Gizdavec r.2013. sin Dalibora i Dijane iz Karlovca Glavna 18. |
 Katarina Benc r.1945. iz Karlovca Lug 8 . |
 Varović Vedrana i Miroslav Marčec Ozivaju se Marijan Vručina r.1984. iz Hrženice Br Radića 14 i Milena Uranić r.1991. iz Velikog Lovrečana, Župa Križovljan. Vjenčanje je u Sv. Đurđu 10.8. Ženidbenu zapreku javite župniku. |
 |
|