17. nedjelja kroz godinu
Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« On im reče: »Kad molite, govorite: Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!« I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ’Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ’Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem…’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se. A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«
Lk 11, 1-13
Zbog njegove bezočnosti
Predočimo si novorođenče, dijete staro tek mjesec ili dva. Gladno je, vruće mu je ili ga treba presvući. Što čini? Plače iz petnih žila. Bez obzira je li to dan ili večer, jutro ili gluha noć. Ne zanima ga je li majka umorna ili bolesna, ima li ona briga i kako se ona osjeća. Njemu je nešto potrebno i ono glasno plače. Jasno je da je u ovom slučaju upravo plač nužan za preživljavanje. To je, naime, jedini način na koji tako maleno dijete može izraziti ono što želi. Ili nešto starija djeca ponovit će bezbroj puta: „Žedan sam!“ dok ne dobije vode. Ne obaziru se koliko je to drugom ugodno ili neugodno. Sjetimo se, nadalje, onog slijepca Bartimeja. Kad je čuo da Isus prolazi počeo je iz svega glasa vikati: „Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!“ I što su ga drugi više ušutkivali, on je to glasnije vikao. I dozvao je Isusa.
I progledao. Rekli bismo, da je Bartimej bio fin i uglađen, tko zna kako bi prošao! Ali on se nije dao smesti i uspio je.
O tome Isus danas govori (Lk 11, 1-13). Valja uporno i ustrajno moliti. Isus pripovijeda kako neki čovjek u gluho doba noći uznemiruje susjeda lupajući mu na vrata i moleći ga kruha za svoga gosta. Isus svoju prispodobu ovako zaključuje: „Ako i ne ustane te mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dat će mu sve što god treba zbog njegove bezočnosti.“ Eto, to je ta riječ: „bezočnost“. U cijelom Novom zavjetu pojavljuje se samo ovdje. Istražio sam malo značenje te riječi. Neki za nju uzimaju riječi koje označavaju upornost ili drskost, međutim doslovno je značenje bestidnost, odnosno bezobraznost, bezobzirnost, ili, kako u nas stoji bezočnost. Onaj koji u gluho doba noći kuca na tuđa vrata, nema ni stida ni obzira. Ne razmišlja koliko je neugodan i neuglađen,
njemu je na pameti samo njegova potreba.
Zašto nas Isus poučava da budemo „bez stida“? Jednostavno.
U čemu je ljudska nesreća? Kao prvo u tome što čovjek misli da može sam, što misli da je samodostatan. Baš kao i prvi ljudi koji su sami htjeli biti bogovima.
Nadalje, čovjekovo prokletstvo može biti Judin stav koji nakon grijeha i ludosti koju je počinio i ne pomišlja da bi ga Isus opet mogao prihvatiti kao svoga učenika. Vidjeli smo danas kako Abraham „pregovara“ s Bogom (Post 18, 20-32). „Mnogo može žarka molitva pravednika“, uči nas Pismo. I ne umarajmo se. Kad vidimo da nas Bog ne uslišava u onome što i kako smo mi zamislili, pomislimo da za to mogu biti dva razloga: ili Bog smatra da sada u ovom trenutku za nas to nije najbolje, ili Bog jednostavno želi da nastavimo moliti, to jest da njega, Boga, nastavimo danomice tražiti.
Kao odgovor na molbu učenika "Gospodine, nauči nas moliti kao što je Ivan naučio moliti svoje učenike" Isus najprije daje kao odgovor "Oče naš". Formulacije i postanak te molitve izrasli su iz Isusova života, mišljenja i moljenja, te izriču njegovo iskustvo Boga. Nazivom "Oče naš", dragi Oče, Isus i nama daje udioništvo u njegovu intimnom odnosu s Bogom. On je naš otac, a ne moj otac – to znači da smo svi mi sinovi i kćeri njegova dragog oca. Naziv "otac" nalazi se u Starom zavjetnu vrlo rijetko i označava Boga ne samo u njegovom uzvišenom autoritetu, nego upravo njegovo (majčinsko) milosrđe. Doduše, taj naziv nije ušao u židovsku molitvenu literaturu, jer je za Židove bilo nemoguće obraćati se Bogu tako prisnim nazivom. Budući da u predaji uvijek susrećemo taj Isusov naziv za Boga, možemo tvrditi da su riječi "Abba, dragi oče" vlastite Isusove riječi. Ali Isus osjeća da molitvene poteškoće njegovih učenika zadiru mnogo dublje. Unutarnji stav molitve mora se nanovo oblikovati. Isus želi da molitelj Boga shvati ozbiljno, barem toliko ozbiljno kao vlastitog prijatelja. On smije i treba tražiti, moliti, kucati, sve smjeti izreći i sve očekivati.
 |
Obitelj Josipa i Marijete Štabi zahvaljuje - prigodom pogreba mame Danice. Hvala župnom zboru Sv. Juraja, KUD-u Sloga Karlovec, rodbini i svima ostalima prisutnima na molitvama prigodom posljednjeg ispraćaja. Kao župnik zahvaljujem posmrtno Danici kao članici župnog zbora. Za potrebe crkve, obitelj pokojne Danice daruje 600 kn. |
 |
|
 Ivona Bahat, kćerka Davorke i Maria iz Sv. Đurđa, Lj. Gaja 26 |
 |
 |
|