18. nedjelja kroz godinu
Kad je Isus to čuo, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike. Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: "Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane." A Isus im reče: "Ne treba da idu, dajte im vi jesti." Oni mu kažu: "Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe." A on će im: "Donesite mi ih ovamo." I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi. On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.
Mt 14,13-21
Jedan od najčešćih životnih strahova jest strah za materijalno, strah da nećemo imati dovoljno, strah od siromaštva. Dok se bojimo materijalnog osiromašenja i oskudice, ne bismo smjeli izgubiti iz vida još jednu vrstu siromaštva: duhovno siromaštvo. Što znači biti duhovno siromašan? Čovjek je duhovno siromašan kada ne shvaća nadnaravnu dimenziju ljudskog života. Duhovna sljepoća. Sužena svijest. Sreća osjetilâ. Zaborav vječnosti. Prizemnost. Ideja da je Boga iluzija, za naivne, neuke. Na zemlji smo slučajno. Malo zdravlja, sreće, užitka, i to je to...
Dok razmišljamo o duhovnom siromaštvu, nikako ne smijemo zaboraviti i na stvarno, materijalno siromaštvo tolikih ljudi u svijetu. Isus učenicima kaže: ‘Dajte im vi jesti!’ Božje ruke dijele svako dobro preko ljudskih ruku. Pomanjkanje kruha najčešće je znak pomanjkanja čovječnosti. “Možda smo mi ovdje previše zaokupljeni svojim problemima: krizom, skupoćom, padom standarda, pa i ne mislimo da bismo mogli pomoći drugima (nego da drugi moraju pomagati nama?). A možda nam je baš zato tako teško što previše mislimo samo na sebe. Kad bismo mislili šire, možda bismo lakše našli rješenja i za sebe i za druge…”.
Kad su apostoli vidjeli onoliko mnoštvo gladnih zdvojno su rekli: “Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.” Rekoše da nemaju ništa. Kako ništa? A pet kruhova? A dvije ribe? Zar to nije već nešto? I doista. Isus mirno uzima ono malo što su oni imali i čini čudo. Od toga malo nasitilo se više tisuća ljudi.
Rekao bih da je čudo dvostruko. U prvom redu čudo je očigledno: umnažanje hrane. No, drugo mi čudo izgleda ljepše. Naime, zar nije Isus mogao od kamenja načiniti kruh, a od pijeska ribice? Zar nije mogao učiniti da im daždi mana s neba? Isus se odlučuje na nešto što je prelijepo: uzima od učenika ono malo što su oni imali i tu malenu količinu umnaža. Eto takav je Bog. Želi suradnju s čovjekom, makar je čovjekov udio neznatan. No Bogu je vrijedan.
To Bog čini kroz cijelu povijest spasenja, to čini i danas. Bog je mogao sve sam učiniti, može on to i danas.Isus povjerava naviještanje evanđelja apostolima, svoju Crkvu – vođenu Duhom Svetim – Krist na neki način povjerava ljudima, više ili manje vjernima, više ili manje svetima.
No, uvijek iznova ljudi s nevjericom gledaju na Božje naume. Tako Jeremija govori da je dijete i da ne umije govoriti, Mojsije se tuži kako nije rječit, Petar govori Isusu da ide od njega jer je on, Petar, grešan čovjek. Tako i ja danas velim kako “nemam ništa”, kako od mene nikad ništa neće postati.
A Isus nam govori dvije stvari. Prvo. Ne mogu reći da ništa nemam i da ništa ne vrijedim. Jer, Bog me je stvorio na svoju sliku, a Kristovom smrću i uskrsnućem uzdignut sam na dostojanstvo Božjeg djeteta. Tijelo je moje hram Duha Svetoga. Na meni je krsna milost i sva Božja ljubav. Je li to malo? Drugo. Koliko god moje ljudske sile bile malene, nestalne i nedostatne, Isus traži od mene ono malo koliko imam, a on će umnožiti. Nisu li toliki velikani uložili svoje obične ljudske sposobnosti, a Bog je po njima učinio velike stvari? Tako je bilo sa svim apostolima, sa svim misionarima i propovjednicima.
Posve određeno. Danas od mene Bog traži da budem njegova riječ u ovome svijetu, da budem njegova milosrdna ruka među svojom braćom i sestrama, poziva me da budem znak njegova praštanja i pomirenja time što ću i ja poraditi na pomirenju i opraštanju među svojom braćom i sestrama. Neću valjda i ja reći da “ništa nemam”?
 |
Godišnji odmori su u tijeku, stoga potičem da i u tim danima ne zaboravimo Boga kroz svakodnevnu molitvu i nedjeljnu sv. misu.... Prošle nedjelje lijepo smo proslavili Anino na Strugi, ali i zahvalili na 30 godina izgradnje tamošnje kapele te na 40 godina svećeništva bivšeg župnika vlč. Pavla Markača. Zahvaljujem svima napose vlč. Pavlu Markaču na predvođenju misnog slavlja, a osobito svim Stružanima na organiziranju slavlja, bilo je doista lijepo. Hvala od srca!!! Sastanak članova župnog Karitasa bit će u utorak u 20 sati! |
 |
 |
 |
 |
|