18. nedjelja kroz godinu
U ono vrijeme: Kada mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: „Učitelju, kad si ovamo došao?“ Isus im odgovori: „Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.“ Rekoše mu dakle: „Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?“ Odgovori im Isus: “Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.“ Rekoše mu onda: „Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše mânu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.“ Reče im Isus: „Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.“ Rekoše mu nato: „Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.“ Reče im Isus: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“
Iv 6, 24-35
Vječni život kao i smrtni život traži svoju hranu. Hrana za vječni život je jednostavno Ljubav. Ljubav se svakako ne hrani samo dobro pripravljenom hranom, dobrim vinom i lijepo aranžiranim stolom. Sitost i zadovoljenje tjelesnih potreba ne čini nas boljima čovječnijima. Ne možemo sami zasaditi ni uzgojiti ono što služi našoj potrebi za ljubavlju i sposobnosti da ljubimo, da opraštamo, da drugima želimo dobro bez ostatka. Takva hrana mora nam biti dana odozgor, s neba. To je kruh s neba koji nam Otac daje – govori evanđelist Ivan.
NEDJELJNO EVANĐELJE i NAŠ ŽIVOT
Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.«
Reče im Isus: Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni,
neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.
U događaju dijeljenja kruha Isus je mnoštvu htio vratiti njegovo dostojanstvo i zrelost odraslih ljudi no oni to nisu htjeli prihvatiti. Naprotiv, namjeravali su ga učiniti kraljem. Narod dalje voli podjarmljenost umjesto slobodu na koju ih je Isus pozvao. I zato Isus bježi.
U ovom ulomku mnoštvo je ono koje ga traži. U Ivanovu evanđelju glagol „tražiti“ je uvijek negativnog značenja i pojavljuje se pri hapšenju, bičevanju i Isusovu ubojstvu. Kada ga je to mnoštvo napokon našlo, obraća mu se s „Učitelju“. Rabin – učitelj – je onaj koji poučava Zakon. I daje ne shvaćaju novinu koju im Isus predlaže novi odnos s Bogom koji se više ne temelji na obdržavanju Zakona nego na prihvaćanju Božje ljubavi.
I sada započinje „dijalog gluhih“. Naime, mnoštvo traži kruh samo za sebe a Isus ga poziva da postanu kruh za druge. Evo Isusovih riječi: „tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenje“. Koje to znamenje? Prihvaćanje velikodušnog dara kako bi – kada za to dođe potreba – postali velikodušnim darom za druge. Ili drugim riječima: primiti kruh kako bi postali kruhom za druge.
Isus nastavlja: „nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se“. Dakle, misle samo na sebe. Isus ih upozorava: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni“. Život se sastoji od biološke strane koja ima potrebu za hranom i od one vječne koju – da bi rasla – također treba hraniti.
Isus govori: radite za onu vječnu“ jer „nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac - Bog opečati. To znači da je Isus garancija božanske prisutnosti u rodu ljudskom.
Mnoštvo pita Isusa što trebaju činiti. On im odgovara: „Djelo je Božje“. Jedini put kada se pojavljuje ovaj izraz nalazimo u Starom zavjetu i to u knjizi Izlaska 32,16 u kontekstu ploča saveza. S Isusovom započinje novi savez. Naime, odnos se s Bogom ne temelji više na obdržavanju ploča zakonâ nego na prihvaćanju Isusove ljubavi. A to Isus ovako izriče: „Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao“. No, mnoštvo ne shvaća i pita: „Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo?“ Ovo je tipično religiozno iskustvo: da vidimo znak pa da povjerujemo. Isus to uvijek odbacuje. Ne pokazuje znakove da vide pa da povjeruju nego suprotno: vjeruj i ti sâm ćeš postati znakom za druge kojega će vidjeti i povjerovati.
Blizancima zovemo osobe začete u jednoj trudnoći i rođene iz jednog poroda, pa i onda kad porod ne mora biti istovremen. Njima je svojstvena velika sličnost do mjere da su vrlo često gotovo identični jedan drugome. Sukladno gore rečenome mi kršćani smo istinski blizanci jer smo rođeni iz istog poroda, snagom Boga živoga iz Kristova slavnog uskrsnuća. I mi se odlikujemo iznimnom sličnošću, napose sličnošću Kristu Gospodinu s kojim smo otajstveno srasli po sličnosti smrti njegovoj, pa ćemo srasti i po sličnosti njegovu slavnom uskrsnuću. Upravo po tom daru, kao Kristovi blizanci, u vječnoj slavi Kraljevstva, bit ćemo Bogu slični, jer vidjet ćemo kao što jest.
Bio jednom jedan usisavač prašine - tako počinje jedna moderna priča.
Posjedovao je golemu silu za sve što mu se ispriječilo na putu. Uvlačio je u sebe prljavštinu, komadiće papira i najsitnije djeliće svega što je palo na pod. Kada je on obavio svoju službu, zrak je opet bio čist, sve je opet bilo blistavo i čisto. Kada mu je jednog dana bilo postavljeno pitanje kako uspijeva iz godine u godinu obavljati tu službu, a da ne smalaksa, da ne negoduje ili se umori, odgovorio je na svoj skroman način: ''Moja je tajna posve jednostavna: uvijek se iznova prazniti i stalno ostati priključen na viši strujni krug!'' Kada je neki župnik prolazio i čuo to, pomilovao je blago usisavač po kućištu i odobravajući klimanjem glave rekao: ''Točno. Ti si shvatio. Uvijek iznova moramo odbacivati teret, uklanjati prljavštinu - i uvijek se iznova moramo osvjedočiti da smo priključeni na strujni krug prema gore. Jer bez Onoga tamo gore ne ide naime ništa, ni u jednom ljudskom životu.''
Blaženi Augustin Kažotić
, najuglednija hrvatska osoba 14. stoljeća, blaženik, redovnik dominikanac, zagrebački biskup, začetnik humanizma u sjevernoj Hrvatskoj, govornik i znanstvenik. U svojoj svećeničkoj službi, nikad još ne krstih Augustina! |
IN MEMORIAMVjeroučitelj ZORAN HAVAIĆ, iznenada je umro 25.7.2015. Pokopan je na groblju u Ludbregu. Zoran je rođen 6.2.1973.u Ludbregu kao najstarije dijete, od ukupno njih petero, u obitelji Stjepana i Elizabete. Iskrena sućut i molitva supruzi Gordani i djeci Juditi, Andriji, Petru, Ivanu, Mariji, Moniki i Jakovu, kao i Zoranovim roditeljima i braći s njihovim obiteljima. |
 |
 |
 Vladimir Novak iz Hrženice V. Nazora 8, r .1924. Mir vječni daruj gospodine. |
 |
|