19. kroz godinu
Židovi nato mrmljahu protiv njega što je rekao: "Ja sam kruh koji je sišao s neba." Govorahu: "Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: 'Sišao sam s neba?'" Isus im odvrati: "Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta."
Iv 6, 41-51
A Ilija ode dan hoda u pustinju; sjede ondje pod smreku, zaželje umrijeti i reče: "Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih." Zatim leže i zaspa. Ali gle, anđeo ga taknu i reče mu: "Ustani i jedi."
iz Prve knjige o kraljevima
Kad je i svecu svega dosta!
Danas u čitanju susrećem Iliju, jednog od najvećih starozavjetnih proroka, u trenutku krize. On, koji se Božjom snagom tako hrabro borio za čistoću vjere, a protiv štovatelja lažnih bogova, te izborio sam protiv "četiri stotine i pedeset Baalovih proroka" (1 Kr 18,22), nema više volje ni za životom, a kamoli za daljnjom borbom. Otvoreno kaže Bogu da mu je svega dosta i priznaje svoju ljudsku slabost: "nisam bolji od otaca svojih" - čovjek sam kao i svaki drugi. Bez obzira na veličinu Božjih darova i snagu kojom Bog djeluje u meni, i ja ostajem čovjek kao i svi drugi. To nužno znači podložnost ljudskoj slabosti, krizama, klonuću. Možda mislim da uvijek moram biti "na visini" i da ne smijem pokazati svoju slabost? Naprotiv, ovaj mi odlomak pokazuje da i najveći ljudi doživljavaju trenutke krize, trenutke u kojima im se čini da ne mogu - i, što je još gore, ne žele - dalje. Gubitak motivacije, želje za životom, velika je napast i protiv nje se teško boriti samo ljudskim snagama.
Ilija je odustao od života. Legao je pod smreku i zaspao - znak potpunoga klonuća. Ali prije toga je ipak, posljednjim snagama, zavapio Bogu. Požalio mu se na svoje stanje, otvorio mu je srce. Zato smijem u njegovu lijeganju pod smreku i padanju u san pročitati ne samo klonuće, nego i potpuno predanje u Božje ruke. Kao da je rekao: "Bože, takva i takva situacija, ja više ovako ne mogu, a ti dalje radi što hoćeš".
I Bog ne dopušta Iliji da potpuno potone u svome samosažaljenju i očaju. Šalje mu u pomoć svoga anđela koji mu donosi hranu i piće.
SVETI LOVRO, đakon i mučenik († 258.)
Lovro je bio učenik pape Siksta II., koji ga je zbog njegovih mladenačkih vrlina, a osobito nevinosti, ljubio kao što otac ljubi najboljega sina te ga, unatoč mladoj dobi, uvrstio među sedmoricu uglednih rimskih đakona. Štoviše, stavio ga je kao protođakona svima na čelo. Iskazavši mu tako veliko povjerenje, Papa mu je prorekao da ga čeka teška borba za vjeru u Krista. A to je nešto što mlado idealno srce samo poželjeti može. Papa mu je doslovno rekao: "Mene Gospodin štedi jer sam slab starac, no tebi je odredio slavnu pobjedu." Nakon tih utješnih i ohrabrujućih riječi Papa je rekao đakonu Lovri neka povjereno mu crkveno blago podijeli siromasima. On je to poslušao te pošao u Hipolitovu kuću, u kojoj je bila ubožnica za siromahe što ih je već prije pomagao. Sve im je podijelio. Stoga je mogao za vrijeme Valerijanova progonstva, kad ga je sudac istražitelj upitao za blago Crkve, uprti prst u siromahe te reći: "Evo blaga Crkve!" Na to je bio mučen, izbičevan te na roštilju spaljen. Nalazeći se na tom užarenom strašnom mučilu, dobacio je okrutnom tiraninu: "Na jednoj sam strani pečen, okreni me na drugu!" Mučeništvo se sv. Lovre prema pouzdanim pisanim izvorima zbilo 10. kolovoza 258.
Velika Gospa
Uznesnje Marijino i današnji svijet
U drugoj polovici ljeta slavimo blagdan za kojega bi bilo vrlo zanimljivo utvrditi koliko katolika doista zna što slavimo. Blagdan je to kojega popularno nazivamo 'Velika Gospa'. Većina jako dobro zna da se imenica Gospa odnosi na Mariju, Isusovu majku. Ali kako objasniti što znači ono 'velika'. I onda uzmemo katolički kalendar i otkrijemo da se blagdan zapravo zove: Uznesenje Marijino na nebo. Au, a što to znači? Aktiviramo neka znanja i sjetimo se, kad čovjek umre, tijelo pokopamo, a vjerujemo, duša susreće lice Božje i razumije ide li u raj, čistilište ili pakao. Ako je tako, a što je onda tu tako važno? Znamo da je Marija bila dobra i sigurni smo da joj je duša u nebu. Pa što, valjda je i mnogim drugima koji su bili vjerni Bogu. E, a onda saznamo da nas Crkva uči kako je Marija, dušom i tijelom, uznesena na nebo. Tijelom? A mi bili uvjereni da je tijelo ono nešto materijalno, određeno za propast. Pa kad, mi stariji, pogledamo na kioske, TV i tko zna gdje, onda zaključimo: «Sve će to crvi pojest!». I što je na kraju taj blagdan, nešto što je vrijedilo za tamo neke ili nešto što govori i nama, danas?!Pokušajmo malo razmisliti ima li nečega što bismo mogli razumjeti, sebe obogatiti i razveseliti. Nosi li istina o Marijinom uznesenju na nebo dušom i tijelom neku poruku za naš hod ovom zemljom, smrt na njoj, a onda i susret s Gospodinom? Jer, sve to pripada zajedno i sve nas to čeka. A i još nešto.
Marija je dala tijelo Sinu Božjemu. Svaka Isusova stanica, sve tjelesno, dobio je od nje. Ona je tim tijelom molila, radovala se i plakala, milovala i odgajala svoga sina, kuhala, prala, spremala i pomagala. Tim je tijelom dobro činila. Duša bez tijela to ne može. I ako duša naginje ka dobru, tijelo je ono koje to dobro čini. Ako duša prianja uz Boga, tijelo je ono po kojemu se to stvarno događa. Zato nas Crkva uči da je čovjekovo tijelo hram Duha Svetoga. Ne samo Marijino. Ona je potpuno ostvarila tu istinu, ona ju je živjela, dan za danom. U djetinjstvu, mladosti, materinstvu, svemu.
Naša su tijela hramovi. Od krštenja. U njima prebiva Bog ako ga sami ne istjeramo. Je li nam ikada palo na pamet stati pred ogledalo i tako razmišljati? Jesmo li ikada pogledali u drugu osobu, dobro pogledali njegovo ili njezino tijelo i pomislili: 'Gle hrama u kojemu prebiva Bog'?
Sumnjam da jesmo. A bilo bi dobro i korisno za svakoga od nas. Jer hram je lijep i dostojanstven i svet zbog Božjeg boravišta, a tek onda zbog onoga kako je uređen. Toliki, ili je bolje reći, tolike se danas muče zbog izgleda svoga tijela. Užasno ih brine što ono tako jasno pokazuje propadljivost, na svaki način bi željeli zadržati trenutak punoga sjaja. Kako gledamo na svoje, tako i na tuđe tijelo. Često trenutačni sjaj tako okupira da hram počinjemo pretvarati u boga. Tako umjesto da vidimo čovjeka koji jest duša i tijelo, mi ga svodimo samo na tijelo. A onda i to tijelo više nije netko, postaje nam nešto. Nešto je predmet koji ima svoju korisnost. Kada od predmeta nema više koristi, slomi se, potroši, izobliči, bacamo ga. Tako počinjemo postupati i s tijelom. Tu više ne vidimo osobu, vidimo samo predmet i razmišljamo kako tim predmetom ostvariti čim veću dobit, profit. Predmetom – tijelom (čovjekom) ostvariti predmet – novac.
Razmišljajući o tijelu, razmišljamo o propadljivosti, prolaznosti. Gledamo kako starimo, dobijamo bore i trbuhe, hvataju nas ove i one boleštine. Padamo u napast vjerovati da je samo duša određena za vječnost. A ipak, Vjerovanje nas uči: «…vjerujem u uskrsnuće tijela…» Kako to čudno zvuči! Ono što vidimo da propada, određeno je za vječnost. Ne znamo kako će to biti, izgledati. Ali vjerom znamo da će to biti o sudnjemu danu. Naša će tijela podijeliti onu vječnost koju duša upoznaje osobnim susretom, oči u oči, sa sucem svakoga od nas, Kristom Gospodinom. Jer tijelo je ostvarivalo naume duše, dobre i zle. U vječnosti, ostvarivat će naume našeg konačnog izbora – dobra ili zla.
Vjerujemo: naša će tijela ostvarivati radost i užitak Božje blizine ili užas i patnju Božje daljine koju smo sami izabrali.
Ne zaboravimo: tijela su naša hram Duha Svetoga, u vječnosti ostvarenog u potpunosti, u čemu Marija već živi, ili razoreni hramovi istjeranoga Boga.
Izbor je naš!
 |
|
 |
|
 . |
 |
|