19. nedjelja kroz godinu
Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. Lađa se već mnogo stadija bila otišla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici, ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«
Mt 14,22-33
Uziđe na goru, nasamo, da se pomoli
Kad čitamo evanđelje o Isusovu hodu po vodi najčešće se pitamo o razlogu Petrove, a zatim i naše, nevjere. Često previdimo upravo ovu uvodnu rečenicu: „Uziđe na goru, nasamo, da se pomoli...“ (Mt 14,23)
Nakon što je nahranio mnoštvo Isus ne likuje, ne uživa u novopečenoj slavi, ne hrani svoju oholost i samoljublje. On se povlači u samoću i provodi vrijeme sa svojim Ocem. Govori mu, vjerojatno, o doživljaju hranjenja mnoštva, o osjećajima koji su prostrujali Njegovim bićem, o zbunjujućoj reakciji mnoštva koje ga je htjelo učiniti kraljem, o učenicima za koje nije siguran jesu li išta naučili, zahvaljuje Ocu što je na Njemu pokazao svoju moć i slavu, sigurno Ga moli za novu snagu i ljubav…
Upravo svojim primjerom Isus nas uči koliko je važna povezanost s Ocem u svakom trenutku našega života. Većina se nas, „vjernika“, okreće molitvi u teškim trenucima svoga života; u bolesti, u neimaštini, ako nam netko nanosi nepravdu (a mi mu ne možemo vratiti), uglavnom onda kada shvatimo da smo nemoćni i da naše snage nisu dovoljne. Ali u trenucima harmonije i sreće nastojimo izbjegavati Boga jer se bojimo da bi On mogao zatražiti da se nečega odreknemo. Strah nas je Božjih „zahtjeva“, zapovijedi i pravila. Nadamo se da će nas Bog ostavit na miru jer nam je dobro upravo ovako kako se sada osjećamo! A Isus nas uči: povjerite svoje života u Očeve ruke! „Bog je ljubav“ (1Iv 4,8), a ljubav „ne traži svoje“ (1Kor 13,5) nego se uvijek brine za dobro i radost drugoga. Isus je, evo, mogao uživati u trenucima harmonije i (samo)zadovoljstva, ali ima potrebu sve, pa čak i svoju radost, povjeriti u Očeve ruke. A kako mu Otac uzvraća? Još više ga ispunja svojim ljubavlju i mirom, čini ga još većim i jačim, daje mu vlast nad svime, daje mu čak sposobnost da hoda po vodi! Ono što nitko prije, niti poslije, Njega nije mogao. Isus sve može jer se potpuno predaje u Očeve ruke! I kada je radostan i kada mu je teško (sjetimo se krvavog znoja u Maslinskom vrtu), i kada ga žele učiniti kraljem i kada su Ga najbliži izdali, Isus se potpuno predaje Očevoj volji jer zna da „Bogu ništa nije nemoguće“ (Lk 1,37)! Vrijeme je godišnjih odmora. Svjedoci smo duhovne, gospodarske, klimatske i svih drugih kriza koje nas pritišću sa svih strana. Uzmimo si vremena, povucimo se u osamu i razgovarajmo s Ocem. Iznesimo pred Njega sav svoj život! Sve uspone i padove, sve vrline i mane, sve naše radosti i tuge, sve one divne (ali i one manje divne) ljude koje susrećemo na svom putu. Položimo sve u ruke našeg Stvoritelja koji je Ljubav. I pokažimo Mu svoju vjernost ponavljajući Isusove riječi: „Ali ne moja volja, nego Tvoja neka bude!“ (Lk 22,42)
Spas u životnoj nevolji
Što tu može biti spas? Što može ponovno dati tlo pod nogama?
To je vjera da je Isus, Gospodin, ovdje pa i onda kad izgleda da ga nema. Ovaj spas, ova istina bi nam, na prvi pogled, mogla izgledati nevjerojatna. I tako je čak opisana u evanđelju. Učenici vide Isusa, spasitelja, koji dolazi po jezeru. No, oni misle da je to neka utvara, nevjerojatno im to sve izgleda. Ne mogu shvatiti, niti vjerovati. Oni više ne računaju na tu mogućnost u svom strahu i nevolji.
Zar se i nama ne događa isto ili slično? Da u sumnjama ne pokušavamo ispravno vjerovati da je uz nas netko tko nam želi pomoći?
Zar ne držimo vjeru ponekad kao nekakvu „kemiju", nekakvu utvaru i ne želimo se tu nikako povjeravati? A može nas potaknuti ono kako u evanđelju ide dalje. „Tu je spasitelj Isus „ Ne plašite se, ja sam!", govori Isus učenicima. Hoćemo li i opet dobiti čvrsto tlo pod nogama, ovisit će o tome kako mu se povjerimo. Vjera u Isusa tjera sve strahove. Da, vjera u njega daruje snagu da opstanemo u onome što izgleda nepremostivo, da nađemo izlaz i put koji, možda, na početku, izgleda neprohodnim.
Vjera i povjerenje o kojima nam govori današnje evanđelje, žele nas potaknuti da ne rezigniramo na našim životnim putovanjima, nego da uvijek, s povjerenjem, gledamo prema ruci Spasiteljevoj i da se nje držimo i da je hvatamo.
 |
U danima godišnjih odmora ne zaboravimo Boga kroz svakodnevnu molitvu i nedjeljnu sv. misu.... |
 |
|
 |
 |
 |
|