19. nedjelja kroz godinu
U ono vrijeme:
Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao:
„Ja sam kruh koji je sišao s neba.“
Govorahu: „Nije li to Isus, sin Josipov?
Ne poznajemo li mu oca i majku?
Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’“Isus im odvrati: „Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.
Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni.
Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao.
Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.“
Iv 6, 41-51
Isus nas hrani svojim tijelom i poji svojom krvlju, za život vječni. Što se krije u tom sitnom komadiću kruha i kapljici vina? To je sveta Pričest, najveći dar Božji! Svi su ostali darovi Božji njegova stvorenja, a u svetoj Pričesti daruje nam se sam Bog Stvoritelj. Od toga dara nema i ne može biti većega ni na nebu ni na zemlji! Budimo zahvalni na tom prevelikom daru! Često ulazimo rado u naše crkve i pohodimo Isusa svog najboljeg Prijatelja, svoga Boga i Spasitelja. Tu tražimo snagu za daljnje putovanje kroz pustinju života.
NEDJELJNO EVANĐELJE i NAŠ ŽIVOT
Evo gromovitog i snažnog čovjeka u trenucima shrvanosti. Veliki prorok Ilija oboren je na tlo. Kako se to njemu dogodilo? Biblija naime pripovijeda kako je Ilija bio neustrašiv. Govorio je i protiv kralja i protiv svih koji su išli krivim putem. Plivao je protiv struje. Duboko uvjeren u ispravnost Božjeg poziva, izgledalo je da se ničega ne boji, da mu je snaga neiscrpna. I onda u jednoj dramatičnoj zgodi kao jedini od Jahvinih proroka on daje pobiti više od 400 krivobožačkih svećenika. Ali, ovo što se dogodilo nakon toga iscrpilo ga je. Više nije mogao. Mora bježati da bi spasio goli život. Odlazi u drugo kraljevstvo, povlači se u pustinju. Sâm. Duboko razočaran sabire svoj život i razmišlja: Dakle, nije bilo koristi. Nije „bolji do otaca svojih“.
Posve slomljen, Ilija pada u dubok san. I gle! Onda kad je mislio da je sve gotovo, kad je položio oružje, kad je posvema klonuo, dolazi Božji zahvat. U beživotnoj, neplodnoj i suhoj pustinji gle - pečen kruh i vrč vode. Jeo je i pio i okrijepio se. Prikupio snage, pa opet zaspao. Ali to nije sve. Anđeo ga budi i opet mu daje da se okrijepi. Opet je jeo i pio i zadobio čudesnu, nevjerojatnu snagu: hodio je 40 dana sve do Horeba.
Kako nam ovo zvuči poznato! Ima razdoblja u našem životu kad se i mi tako osjećamo. Trudili smo se činiti dobro. Ustrajavali smo u dobru i onda kad su toliki propuštali dobro činiti i onda kad su drugi zlo činili. Srcem i dušom smo bili za nešto što smo vidjeli da je pravedno. I što se događa? Ljudi ne vrednuju naše zalaganje, naša dobra djela. Ne primjećuju. Poneki ismijavaju, pa se tako nađe i netko tko je spreman zbog toga nas i progoniti! I onda - svakome se od nas to barem jedanput dogodilo u životu - nađemo se u pustinji. Shrvani, napušteni, zdvojni, sa strašnim osjećajem samoće i zapuštenosti. Toliko budemo zaokupljeni svojom tjeskobom da u tim trenucima i ne razmišljamo da je i to dio života, da se to događalo i svim prorocima, da se u takvoj muci našao i Isus kad je zaplakao nad Jeruzalemom, kad je kriknuo: „Eli, Eli!“
Bog nije dopustio da Iliju shrva tjeskoba. Bog nas nikad ne kuša preko mjere. Dani tjeskobe ne mogu ići u nedogled, kako reče Isus: „Kad se ne bi skratili dani oni, nitko se ne bi spasio“ (Mt 24,22). Doista, što mi znademo o Božjoj snazi? Toliko smo puta bez vjere. Mislimo kako sve ovisi samo o našim silama. Onda nas Bog pusti da dođemo do zida, do spoznaje vlastite nemoći. I onda? Kad smo bez snage, kad mislimo da je sve gotovo, kad mislimo da više ne možemo ustrajati na putu dobra, kad mislimo da, eto, opet zlo pobjeđuje i da se ne isplati ići za istinom - evo Božjeg zahvata. Čudesna Božja snaga u nama djeluje! Sjetimo se kako bi se apostoli snebivali kad bi Isus nešto zahtjevno postavio. A Isus bi kratko odgovorio:Ljudima je nemoguće, ali ne i Bogu. Bogu je sve moguće! Ne zaboravimo. Nismo sami. Bog je uz nas. On nas hrani kruhom jakih. Neće dopustiti da nas životne teškoće razbiju - poteru - polome.
San o Isusu, njegovoj majci Mariji
i dugoj i neravnoj cesti u nebo
Vidio sam dugu cestu koja se odvajala od zemlje i dizala u zrak gubeći se daleko u oblacima na nebu. Nije to bila ravna cesta, dapače bila je puna prepreka, iznenađenja, puna hrđavih čavala, staklenih krhotina, te oštra i šiljata kamenja. Ljudi su bosi hodali cestom. Krvarili su jer su im čavli ranjavali noge, no nisu odustajali.
Željeli su doći u nebo. Svaki korak im je nanosio bol, pa su polako odmicali. U snu vidjeh i Isusa kako prolazi. I On bijaše bos, hodao je polako ali odlučno. Njegove noge nisu krvarile. Isus je brzo napredovao i prvi stigao u nebo, te sjeo na zlatno prijestolje. Odozgo je promatrao ljude kako se tegobno uspinju. Pogledom i gestama hrabrio ih je da ustraju. Odmah nakon njega stigla je njegova majka Marija.Marija je hodala brže nego Isus. Znate zašto? Stajala je u Isusove stope, tako je brzo stigla do Isusova prijestolja, te sjela u veliki naslonjač pored njegova trona.
Marija je također počela hrabriti one koji su se penjali i pozivala ih da slijede Isusove stope kao što je i sama činila.
Mudri su je ljudi poslušali i tako brže hodali. Ostali su se tužili na rane, često se zaustavljali, ponekad i odustajali zbog iznemoglosti, te se svladani tugom zaustavljali na rubu ceste.
Jednoga je jutra profesor kardiologije doveo studente u anatomski laboratorij na sveučilištu. Promatrajući ljudske organe, ugledali su neobično veliko srce. Profesor upita studente čije bi to srce moglo biti, misleći pritom na bolest koja je prouzročila smrt.
“Ja znam”, rekao je jedan mladić vrlo ozbiljno.
“Bilo je to srce neke majke.”
Bruno Ferrero
 |
|
 |
 Janja Bračko kći Dejana i Štefice iz Struge 75 |
 |
 Ozivaju se Siniša Bradarić r.1982. iz Luke 21 i Emina Hajduk Vucković r.1978. iz Hrastovskog. Vjenčanje je 12.9.15. u Ludbregu. Ozivaju se Mario Tarandek r.1990. iz Hrženice Vinogradska 4 i Aleksandra Busija r.1988. iz Ludbrega. Vjenčanje je 11.9.2015. u Ludbregu. |
|