20. nedjelja kroz godinu
U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: "Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!" Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: "Udovolji joj jer viče za nama." On odgovori: "Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova." Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: "Gospodine, pomozi mi!" On odgovori: "Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima." A ona će: "Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!" Tada joj Isus reče: "O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš." I ozdravi joj kći toga časa.
Mt 15, 21-28
Velika je vjera tvoja…
„Kći mi je teško opsjednuta…“ (Mt 15,22)
Živimo u vremenu, u svijetu, u društvu u kojem su sve općeljudske vrijednosti izgubile svoj smisao i značenje. Živimo u dobu u kojem je sve dozvoljeno. Sve. Osim tradicionalnih i vjerskih načela koja zahtijevaju život i ponašanje u skladu s deset Božjih zapovijedi. Živimo u dobu nalik Noinom (ne podsjećaju li vas sve ove kiše na Nou???), u dobu kada narod pije, bludniči i provodi se, a šačica pravovjernih je podvrgnuta izrugivanju i omalovažavanju. Slično je, možda, bilo i u Isusovo vrijeme. Bilo je to vrijeme kada su „pravovjerni“ Židovi uzeli 10 Božjih zapovijedi i prerekli ih u 613 strogih propisa. Bilo je to vrijeme kada su se ljudi molili na trgovima, pokrivajući glavu platnenim šalovima s resicama na krajevima, dužina kojih je otkrivala tko je veći i bolji molitelj. Zato Isus, s očitom ironijom, govori: „Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova“ (r.24). Ali ova žena, strankinja, je očajna. Kći joj je opsjednuta! Kći! Možda jedinica. Ma da je ne znam koja u nizu! Gore od bolesti djeteta je jedino kada vidiš da ti dijete opsjedaju sile zla (droga, alkohol, depresija, loše društvo…), a ti mu ne možeš pomoći! Daješ sve od sebe, ali sve što činiš kao da ima suprotan efekt! Pitaš se: kako je to moguće??? Gdje griješim??? Što da učinim???
Potrebno je, poput ove žene, vapiti iz dubine srca: „Smiluj mi se, Gospodine!“ Potrebno je svoje dijete, svako svoje dijete i svako svoje djelovanje, u potpunosti predati u ruke Onoga koji je stvorio Nebo i Zemlju i sve što je na njoj! Zar može On, koji je i zadnju kap svoje krvi prolio za naše spasenje, On čijoj je Majci mač boli probo srce, On koji je milosrđe i ljubav, zar može odbiti iskrenu majčinsku molitvu punu ljubavi, topline i nježnosti? Pa čak i onda kada je naizgled okrenuo leđa, oči njegova Srca duboko prodiru u naše misli, riječi i djela. On „čita“ s kolikom ljubavi i vjerom mu prilazimo. On nas uči da je vjera potpuno i bezrezervno predanje u Njegove ruke. On nas podsjeća da oni koji se u potpunosti predaju volji Očevoj mogu i po vodi hodati (sjetimo se prošlotjednog evanđelja)! „Neka ti bude kako želiš!“ (r.28) Ne podsjećaju li vas ove riječi na riječi Majke, čiji smo blagdan neki dan proslavili? „Neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1,38)
Evo, Gospodine, sve što mislim, sve što činim, sve što jesam, sve što si mi darovao, sve predajem u Tvoje ruke! Ti si me iz ljubavi za Ljubav stvorio i Ti mi možeš najbolje pokazati kako da tu Ljubav ostvarim na mjestu i u vremenu u kojem si mi dao postojati! Tebi neka je hvala i čast i slava u vjekove!
Kako vlastitu molitvu oživjeti?
Današnji evanđeoski odlomak poučan je za temu molitve. Isus jasno kaže: “Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!” (Mt 7,7). Možda nitko nije tako dobro shvatio ove Isusove riječi kao žena Kanaanka. Malo je stranica u evanđelju koje se tako često ponavljaju u našemu svakidašnjemu životu. Zato je ova žena simbol svih onih koji vjeruju da ne postoje zatvorena vrata. Nije se umorila, nije pustila Isusa na miru. Bog dakle sluša i onda kada nam se čini da uopće ne sluša. “Neće li Bog – nadoda Isus – obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu?” (Lk 18,6)
Kako vlastitu molitvu oživjeti? Kako je ispuniti srčanim i iskrenim predanjem žene Kanaanke? Naše su molitve snažne kada u svakidašnjemu životu ostvarujemo ono za što molimo. Ako se, primjerice, molimo za zdravlje, trudimo se misliti u svojoj svakidašnjici na zdravlje a ne na bolest. Ako se molimo za mir i slogu, moramo nastojati u svom bližnjemu gledati ono što je dobro. Ispravno moliti znači ispravno živjeti. Kako izgleda naša svakidašnjica? O čemu razgovaramo? Ogovaramo li? Jesmo li zavidni? Jesmo li pesimistični? Trošimo li uludo vrijeme na ispraznosti ovoga svijeta ili na duhovni napredak? Ako je tako, tada molitva nema učinka u našoj nutrini. Ona u konačnici ostaje bez plodova. To nije molitva koja se živi!
Netko reče da Bog na molitve odgovara na jedan od tri načina: a) Da. b) Ne još. c) Imam za tebe nešto bolje. Kod istinske vjere ostaje uvijek određena napetost između ljudskih želja i Božje volje. Takva molitva ne pretpostavlja neznanje Boga (jer ‹zna vaš Otac da vam je sve to potrebno!›) ili želju da se izmijeni Božja volja, već čovjekovo neznanje o Njegovoj volji u svojoj konkretnosti, i s druge strane, svijest da je Božja volja dobrohotna prema nama.
Molitva je vjera na djelu. A bezuvjetna vjera uvijek dolazi prije iskustva. Najprije valja probuditi vjeru, pa će čovjek zatim dobiti i dovoljno ‘znakova na putu’. Molitva je najradikalniji oblik vjere, odnosno poniznosti pred Bogom. Takva vjera ima oči koje u svakom događaju života umiju vidjeti mnogo više od onoga što bi čovjek htio odmah i neposredno razumjeti. Prava vjera ima samo jednu brigu: da sve ono što nam se čini da posjedujemo stavimo u Ruke koje su mnogo sigurnije od naših. Ako u svom srcu nosimo takvu vjeru, tada će nam Bog otkriti da je ono što nam svakodnevno prelazi preko ruku dostatno za naš život.
Kada je vjera velika
Isus odgovori ženi: „Ženo, velika je tvoja vjera. Neka ti bude kako si željela.» I od tog časa ozdravi njezina kćerka. (Mt 15, 28)
U čemu se dakle, sastoji 'velika vjera'? Ona se sastoji u tome da prihvatimo neuhvatljivost Božje ljubavi te napetost koja tu postoji. Ali i sam nastojati, uz rizik da se ljudski osjećamo potpuno odbačenima, imati povjerenja da će Božje zanimanje iznaći putove koji su sasvim drukčiji nego što mi planiramo, zato nama malo razumljivi, ali za nas najbolji.
Priča o vjeri
Profesor: Ti si kršćanin, zar ne?
Student: Da, gospodine
Profesor: Znači, vjeruješ u Boga?
Student: Naravno.
Profesor: Je li Bog dobar?
Student: Da.
Profesor: Je li Bog moćan?
Student: Da.
Profesor: Moj brat je umro od raka iako se molio Bogu da ga izliječi. Većina nas pomogla bi onima koji su bolesni. No, Bog nije. Kako je onda dobar?
(Student nije ništa odgovorio.)
Profesor: Nemaš odgovor, zar ne? Počnimo onda iznova, mladiću. Je li Bog dobar?
Student: Da.
Profesor: Je li sotona dobar?
Student: Ne.
Profesor: Odakle dolazi sotona?
Student: Od... Boga...
Profesor: Tako je. Pa, reci mi postoji li zlo u svijetu?
Student: Da.
Profesor: Zlo je posvuda, zar ne? I Bog je sve stvorio. Točno?
Student: Da.
Profesor: Onda, tko je stvorio zlo?
(Student nije odgovorio.)
Profesor: Postoji li bolest? Nemoral? Mržnja? Ružnoća? Sve te užasne stvari postoje u svijetu, zar ne?
Student: Da.
Profesor: Pa, tko ih je stvorio?
(Student nije odgovorio.)
Profesor: Znanost kaže da imamo pet osjetila s kojima promatramo i doživljavamo svijet oko sebe. Reci mi, jesi li ikad vidio Boga?
Student: Nisam.
Profesor: Jesi li Ga ikad čuo?
Student: Nisam.
Profesor: Jesi li ikad dotaknuo Boga, okusio Ga, namirisao? Jesi li na ikoji način osjetio Boga?
Student: Ne, nisam.
Profesor: A ipak vjeruješ u Njega?
Student: Da.
Profesor: Pa, prema svim empirijskim i znanstvenim pokazateljima, Bog ne postoji. Što kažeš na to?
Student: Ništa. Samo vjerujem.
Profesor: Da, vjera. To je problem koji muči znanost.
Student: Profesore, postoji li toplina?
Profesor: Da.
Student: A postoji li hladnoća?
Profesor: Da.
Student: Ne, ne postoji.
(Svi u predavaonici su na ovo utihnuli.)
Student: Profesore, postoji puno oblika topline, vrućina, supervrućina, mega vrućina, bijela vrućina, mala vrućina ili ne vrućina. No, ne postoji hladnoća. Možemo izmjeriti do 458 stupnjeva ispod nule, no dalje od toga ne jer ne postoji hladnoća. Hladnoća je samo riječ kojom opisujemo nedostatak topline. Hladnoću ne možemo izmjeriti. Vrućina je energija. Hladnoća nije nešto suprotno od vrućine, već njezino odsustvo.
Student: A, što je s tamom? Postoji li tama?
Profesor: Da. Što bi bila noć bez tame?
Student: Ponovno ste u krivu. Tama je odsustvo nečega. Možete imati prigušeno svjetlo, normalno svjetlo, jako svjetlo, blještajuće svjetlo. Ali ako nemate svjetla, onda nemate ništa i to onda nazivamo tamom, zar ne? Zapravo, mraka nema. Kad bi postojao, mogli bi ga učiniti mračnijim, zar ne?
Profesor: Što hoćeš reći, mladiću?
Student: Vaša filozofska premisa je netočna.
Profesor: Kako? Možeš li objasniti?
Student: Pa, vi krećete s premisom dualnosti.Tvrdite da postoji život i da postoji smrt, da postoji dobar Bog i loš Bog. Mislite da je koncept Boga nešto konačno, nešto mjerljivo. Ali, znanost nikad ne može izmjeriti misao. Poznaje elektricitet i magnetizam, ali ih nikad nismo vidjeli, a još manje potpuno razumjeli. Promatrati smrt kao suprotnost životu, značilo bi zanemariti činjenicu da smrt ne može postojati sama za sebe. Smrt nije suprotna životu, već odsustvo života. Recite mi, profesore, učite li svoje studente da su ljudi nastali od majmuna?
Profesor: Ako misliš na teoriju evolucije, da.
Student: Jeste li ikad vidjeli evoluciju na vlastite oči?
(Profesor se nasmijao i odmahnuo glavom, shvaćajući na što student cilja.)
Student: Budući da nitko nije vidio sam proces evolucije na djelu, ne možemo zaključiti da onda i postoji. Znači li to da Vi podučavate o svojem mišljenju? Niste li onda propovjednik, a ne znanstvenik?
Student: Je li itko od vas u predavaonici vidio profesorov mozak?
(Svi su nasmijali.)
Student: Je li itko ovdje vidio profesorov mozak, dotaknuo ga, namirisao? Čuo? Nitko. Znači, po svim empirijskim i znanstvenim pokazateljima, Vi nemate mozak. Pa, kako ćemo onda vjerovati Vašim predavanjima?
(Prostorija je utihnula. Profesor je promtrao studenta.)
Profesor: Pa, čini se, mladiću, da ćeš mi morati vjerovati.
Student: Upravo tako! Veza između čovjeka i Boga je vjera. To je ono što pokreće sve stvari.
(Student je bio Einstein.)
Čudesna snaga molitve
Ovu istinitu životnu priču ispripovjedio je liječnik koji je radio u Africi.
Jedne noći sam naporno radio kako bih pomogao majci u trudovima; ali bez obzira na sve što smo učinili, ona je umrla, ostavljajući za sobom sićušno, prerano rođeno dijete i uplakanu dvogodišnju kćerkicu. Bilo bi teško održati bebu na životu jer nismo imali inkubator (nismo imali struje za pokretanje inkubatora). Također nismo imali nikakve posebne odjele u kojima bi ih mogli smjestiti.Iako smo živjeli na ekvatoru, noći su često prilično hladne s podmuklim propuhom. Jedna studentica primalja je potražila kutiju koju smo koristili za takve bebe i vatu u koju bi beba bila omotana. Druga je otišla naložiti vatru i napuniti termofor vrućom vodom. Ubrzo se vratila uznemirena i rekla da je prilikom punjenja termofora isti puknuo (guma lako nestaje u tropskim klimama).
‘A to je bio naš zadnji termofor!’ povikala je. Baš kao što na Zapadu nije dobro plakati nad prolivenim mlijekom, u središnjoj Africi bi se moglo smatrati da nije dobro plakati zbog puknutog termofora.Oni ne rastu na drveću, a ne postoje drogerije uzduž šumskih puteva u kojima bi se mogli nabaviti novi. ‘U redu,’ rekao sam, ‘stavite dijete što bliže vatri i neka netko spava između djeteta i vratiju kako bi ga zaštitio od propuha. Vaš posao je da djetetu osigurate toplinu..’
Tog popodneva, kao što sam činio većinu dana, otišao sam se pomoliti s onom siročadi koja se okupila oko mene. Dao sam im razne prijedloge za što da se mole, a zatim im ispričao o sićušnoj bebi. Objasnio sam im problem održavanja bebe toplom, spomenuo termofor i da bi beba mogla lako umrijeti ako se prehladi. Također sam im ispričao za dvogodišnju sestru bebe, uplakanu zbog smrti njene majke. Za vrijeme molitve, desetogodišnja djevojčica imenom Ruth molila se uobičajenom savjesnošću afričke djece. „Molim te, Bože“, molila se, „pošalji nam termofor danas. Neće biti dobro ako dođe sutra, Bože, jer će beba umrijeti, zato, molim Te, pošalji nam termofor danas.“ Dok se liječnik unutar sebe zgranuo zbog hrabrosti molitve, nadodala je, „I dok ste već pri tome, možete li, molim Vas, poslati lutku malenoj djevojčici kako bi znala da je stvarno volite?“
Kao što je često slučaj s dječjim molitvama, ostao sam zatečen. Jesam li iskreno mogao reći „Amen“? A jednostavno nisam vjerovao da bi Bog to mogao učiniti. Oh, da, znao sam da On može sve učiniti; Biblija tako kaže. Ali postoje granice, zar ne? Jedini način na koji je Bog mogao odgovoriti na ovu posebnu molitvu bio bi da mi pošalje pošiljku iz domovine. Bio sam u Africi gotovo četiri godine u to vrijeme i još nikad nisam primio pošiljku iz domovine.
U svakom slučaju, da mi je netko poslao pošiljku, tko bi unutra stavio termofor? Živio sam na ekvatoru!
Tijekom poslijepodneva, dok sam podučavao u školi za medicinske sestre, stigla je poruka da se pred mojom kućom nalazi automobil… Do vremena kad sam stigao pred kuću, automobil je već bio otišao, ali je zato na trijemu bila velika pošiljka. Osjetio sam peckanje suza u očima. Nisam sam mogao otvoriti pošiljku, pa sam poslao po siročad. Zajedno smo odvezali paket, pažljivo odmotavajući svaki čvor. Presavinuli smo papir, pazeći da se bezrazložno ne potrga… Uzbuđenje je raslo. Nekih trideset ili četrdeset pari očiju bilo je usmjereno na veliku kartonsku kutiju. S vrha sam podigao jarko obojene, pletene dresove. Oči su zasvjetlucale kad sam ih podijelio. Zatim su se pojavili pleteni zavoji za gubave pacijente, a djeca su izgledala kao da im je dosadno. Zatim se pojavila kutija s miješanim suhim voćem – to će biti prava poslastica za vikend. Zatim, kad sam ponovno stavio svoju ruku unutra, osjetio sam… može li stvarno biti? Uhvatio sam to i izvukao. Da, potpuno nov, gumeni termofor. Zaplakao sam. Ja nisam tražio Boga da ga pošalje; nisam istinski vjerovao da može.
Ruth je bila u prvom redu. Potrčala je naprijed, vičući, ‘Ako je Bog poslao termofor, mora da je poslao i lutku!“ Rujući po dnu kutije, izvukla je malenu, lijepo odjevenu lutku! U očima joj zasja! Ona nikad nije posumnjala! Pogledavši me, upitala je, „Mogu li poći s vama i dati ovu lutku malenoj djevojčici, kako bi ona znala da je Isus stvarno voli?
‘Naravno’, odgovorio sam!
Taj paket je bio na putu čitavih pet mjeseci, upakiran od mog bivšeg razreda, čiji je vođa čuo i poslušao Boga i poslao termofor čak do ekvatora. A jedna od djevojaka je stavila lutku za afričko dijete – prije pet mjeseci, kao odgovor na molitvu desetogodišnjeg djeteta da je dostave „danas popodne“.
 |
U danima godišnjih odmora ne zaboravimo Boga kroz svakodnevnu molitvu i nedjeljnu sv. misu.... |
 |
|
 |
 |
 |
|