22. nedjelja kroz godinu
U ono vrijeme: Skupe se oko Isusa farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca. Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: „Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?“ A on im reče: „Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.“ Tada ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: „Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.“
Mk 7, 1-8.14-15.21-23
Isus iz današnjeg evanđelja ne odbacuje čovjekovu brigu za svoju vanjštinu, ali odbacuje njezino kruto i legalističko tumačenje koje u ime vanjštine zanemaruje ono puno važnije: čovjekovu nutrinu. Njemu je puno važnija čistoća srca i usana, puno više inzistira na čovjekovoj savjesti, nego na čovjekovu odijelu. Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti – tvrdi Isus – ono što iz čovjeka izlazi, to ga onečišćuje (Mk 7,15).
Isus je farizeje i pismoznance nazvao licemjerima zato što su jedno govorili, a drugo radili i živjeli i jer su više vodili računa o stvarima koje su manje bitne ili nebitne za odnos s Bogom. I u današnje vrijeme postoje ljudi koji se ponašaju poput farizeja, a to se osobito primijećuje o blagdanima, kad ljudi više drže do nekih običaja, nego do pravoga smisla događaja koje u Crkvi proslavljamo. Kad je vjera površna i kad se pokazuje samo po nekim vanjskim znakovima, tada ona ne donosi plodove. Važno je ponajprije promišljati o onome što je Božje pa će i naša vjera biti snažnija.
O ovci koja je živjela u strahu jer se nije imala čime obraniti od neprijatelja!
Tek što je stvorena, ovca otkri da je ona najslabije biće u životinjskom svijetu. Živjela je u neprestanom strahu da će je netko napasti, jer svi su bili jači od nje, a nije znala kako se obraniti. Došla je Stvoritelju i ispripovjedila svoje nevolje. "Želiš li nešto čime bi se mogla braniti?" upita Gospodin. "Da." "Što kažeš na par oštrih zuba?" Ovca odmahnu glavom: "Kako ću onda pasti mekanu mladu travu? Osim toga dolazila bi mi želja da nekoga ugrizem." "Želiš li jake kandže?" "Ah ne! Onda bih mogla nekoga ogrepsti!" "A da ti dam da izbacuješ i ubrizgavaš otrov?" upita strpljivo Gospodin. "Ni govora! Svi bi me tjerali i mrzili kao što tjeraju i mrze zmije." "A što kažeš na dva velika roga?" "Ah ne! Nitko me nikad ne bi pomilovao." "Ali ako se želiš braniti, moraš imati nešto čime ćeš druge ozlijediti kad te napadnu!" "Ozlijediti ih? Ne, to ne mogu. Ostat ću radije ovakva kakva jesam!"
Izgubili smo iz vida činjenicu da smo mi, ljudska bića, u određenom smislu, poput malih životinja koje nemaju ni zaštitnu kožu ni oštre zube za obranu. Ono čime ćemo se braniti nije zloba nego naša čovječnost: sposobnost da volimo druge i da prihvaćamo ljubav koju nam drugi nude.
Blaga toplina noći ne dolazi nam od tvrde kože, nego od nježnosti koja privlači druge da nas ugriju. Prava snaga u čovjeku jest njegova nježnost.
NEDJELJNO EVANĐELJE i NAŠ ŽIVOT
Moral bez Boga – religioznost bez ljubavi?
Danas čitamo odlomak iz Markovog evanđelja. Isus nastupa kao obnovitelj čiste, nenatrunjene religioznosti. Po farizejima – kada se do kraja zaoštri njihov stav – moguć je moral bez Boga, kršćanstvo bez Krista, religioznost bez ljubavi. Da bi bili besprijekorni pred Bogom, do u tančine su proračunali sve njegove zapovijedi da nijednu ne zanemare. No, psihološki to dovodi do toga da se onda ljudi zaposle oko sporednih zapovijedi pa zanemare ili odnemare, i nehotice, one glavne, pa i najglavniju.
Ipak, sve treba početi i svršiti u osobnim vjerničkim suodnosima: bogoslužje (pogotovo obred) treba izvirati iz bogoljublja;
a bogoljublje, ako je iskreno, treba da ozrači naše bratoljublje.
U evanđelju je dotaknuto i pitanje tradicije-predaje. To je pitanje u Crkvi vrlo važno jer smo se uz Sveto pismo dužni držati i Predaje. No tu vrijedi upozoriti na odnos dviju riječi: tradicija i tradicionalno. Ne spada sve ono što se nekako ustalilo i postalo u nekom vremenu tradicionalno, ne spada odmah i u tradiciju. – Evanđelje upozorava i na odnos vanjština-nutrina te na odnos usta-srce.
– Pri kraju, Isus navodi grijehe čovjekove nutrine. Susrećemo se s tzv. „katalogom grijeha“ koji se susreće i u Pavlovim poslanicama. Tako smo upućeni na korijene katoličke moralne nauke u Sv. Pismu. „Moralno-nemoralno temelji se i na razumskoj prosudbi naše savjesti. No nerijetko su moralne norme (pravila) utemeljena i izvan čovjeka: Božjim i Kristovim, i izvana, očitovanim autoritetom“. AMEN“
Ribiči
Dva su čovjeka otišla na pecanje.Jedan je bio iskusan ribič, a drugi nije.
Svaki put kad bi iskusni ribič uhvatio veliku ribu, stavio bi je ukutiju s ledom. A onaj drugi kad bi uhvatio veliku ribu, vraćao bi je u vodu.
Iskusni ribič je promatrao taj ritual, i na kraju dana, umoran od gledanja, upita ga: ”Zašto stalno vraćaš velike ribe?”
Drugi ribič odgovori:”Zato što imam malu tavu.”
Ponekad smo i mi kao neiskusni ribič: odbacujemo velike planove, velike snove, velike poslove i velike prilike samo zato što je naša vjera premalena.
 |
|
 |
 |
 |
 |
|