24. nedjelja kroz godinu
Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: "Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima." Nato im Isus kaza ovu prispodobu: "Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.' Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja." "Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.' Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika."
I nastavi: "Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: 'Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.' I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno." "Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao." "Došavši k sebi, reče: 'Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: 'Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.'" "Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: 'Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.' A otac reče slugama: 'Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!' I stadoše se veseliti." "A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: 'Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.' A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: 'Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.' Nato će mu otac: 'Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje - tvoje je.
Lk 15,1-32
Isus u prispodobi o jednoj izgubljenoj ovčici i u žene izgubljenoj drahmi, utjelovljuje onoga koji odlazi tražiti izgubljenog sina i na taj način nam tumači Očevu ljubav, koja je tako drastično različita od onoga što nas pokreće.
Od svih stvari se može nešto naučiti
Jedna židovska priča mogla bi nas uvesti u Isusove prispodobe, koje danas slušamo, a taj dio se i naziva „evanđeljem u evanđelju", naime prispodoba o milosrdnom Ocu i izgubljenom sinu.
„Od svih stvari se može nešto naučiti," reče jednom rabi Sadagora jednom svom učeniku. „Ne samo od stvari koje je Bog stvorio, nego i od stvari koje su ljudi izumili i napravili može se nešto važno naučiti." --Učenik sumnjičavo upita: „A što se može naučiti od željeznice?" „Da čovjek može mnoge lijepe stvari propustiti ako samo trenutak zakasni." -„A što se može naučiti od jednog telegrafa?" Učitelj odvrati: „Da se svaka riječ broji i plaća!" -Učenik ne popušta i pita dalje: „A što se može naučiti od telefona?" „Da se tamo čuje što se ovdje govori." Sigurno je učeniku nešto upalilo, pa više nije pitao. „Od svih stvari se može nešto naučiti." I Isusove prispodobe potvrđuju povijesno iskustvo: Sve, ama baš sve, u stvorenju i svagdašnjem životu, su za Isusa slike i usporedbe za kraljevstvo Božje, a time i za samoga Boga
A što možemo naučiti od ove tri prispodobe iz evanđelja?
-Najprije je prispodoba o izgubljenoj ovci i pastiru koji je traži. Vrlo čudno: ostaviti 99 ovaca i ići za onom jednom? 1: 99 da li to ima smisla? Ako se u dobrom pastiru vidi Boga onda trebamo naučiti: Bog misli „antistatisatički" Njemu je svaki pojedini čovjek važan. Ja sam mu dragocjen.
Zar to nije oslobađajuće i radosna poruka? -U drugoj prispodobi Bog se pojavljuje kao žena koja traži. Ovdje se očituje majčinstvo Božje. „Bog je Otac, ali je još više i majka" govorio je Ivan Pavao I. svojim zadivljenim slušateljima, u uho i srce, u svoja 33 dana. Bog kao žena i majka je prabiblijska slika Boga, koju treba uvijek učeći prihvaćati.
-Treća prispodoba o dva sina ima otvoren kraj i nama postavlja pitanje: Kojemu od sinova ja više sličim? Možda sam ponekad više jedan, a onda opet drugi? Odlučujuće je da me Bog traži i da mu dopustim da me nađe. Ili, rečeno drugom slikom, da dopustim da me Bog koji mi dolazi u susret zagrli. . Što bismo mi još trebali naučiti?
Na cesti za pakao
Stara je gospođa Magda od rana jutra, sjedeći u svojem naslonjaču, premetala krunicu. Na vatri je klokotala juha. Zdravo Marijo milosti puna…, mrmljala je, ali misli su joj odlijetale drugamo.
Nisu joj čitavu večer dali mira: gonjaju se naokolo i ne daju selu da živi. Gore je, iznad ceste, ta vražja kafanetina, i sve se one tuda smucaju i opijaju — male kurve —onomadne je jedna rigala gore s ceste pod smokvu, i onda se srondala u vlastitu rigotinu pod putem.
„Sram te bilo, gaduro jedna — fuj!“ viknula je tada na nju s prozora.
…moli za nas grješnike…, prinese ruku grudima i uzdahne. — To je bila susjedina kći, zaključi — zna je ona, makar je bio mrak… Jučer joj je vidjela mater kako na dvorištu razmahuje rukama nad zadimljenim kotlom, tobož prokuhava rubeninu… Čara nad kotlom! eto to je…, a kakva mater — takva kći… Kako im samo onaj don Niko u kuću ulazi, kao da su neke svetice… blagoslovljena ti među ženama… A tu je i onaj drogeraš iz Mikičine kuće — polovicu kose boji u zeleno… „Iš, sotono!“ rekla mu je nekidan.
…sveta Marijo Majko Božja…
Stara ura tukla je u ritmu njezinih zdravomarija. Disanje joj se produbilo i usporilo — bila je umorna. Samo će na tren sklopiti oči, pomisli. …u času smrti naše amen…
Ubrzo je san povuče kroz tamu. Tjeskoba je okruži poput oceana. — Smrt — ta riječ zasiječe joj nutrinom. Nađe se u nekom neprovidnom prostranstvu. Pred njom se izvijala staza. Uz bok joj se nađe jelen — tapkao je pokraj nje poput psa; osjećala je dodir njegova hladna, olinjala trupa.
„Pazi, pazi!“ reče jelen. Odjednom joj tlo pod nogama poče podrhtavati. Iz zemlje, s obiju strana puta, škripeći, izbiše uvis brojna debla; iz njih ispužu grane i učas se ospu gustim svjetlećim lišćem. „Pazi, pazi!“ reče jelen, a stabla počeše, šušteći, isprepletati grane oblikujući plohe nalik reklamnim panoima. Lišće zatreperi mijenjajući boje: na plohama se pokažu živa lica. — Čudila se: bilo je tu lice njene susjede — vještice, i lica malih kurvica, i lice drogeraša i svih onih zlikovaca iz sela. Njihove oči pratile su je s panoa i ubadale tugom kao da od nje nešto išću. „Gonite se od mene!“ vikne.
„Pazi, pazi!“ reče jelen, a iz grudi gospođe Magde izleti, kao iz praćke odapeto, nešto crno i razli se po susjedinu licu. Ono se stade izobličavati, kao poprskano kiselinom, i ispusti tihi jauk. Tren kasnije, iz srca joj se otpoče odapinjati bezbroj crnih hitaca, po svim licima. Ona hitro šakama prekri grudi i snažno pritisne, ali je crna tvar i dalje šikljala svom silinom — lica se iznakaze. Preplavi je strava.
„Pazi, pazi!“ reče jelen. Nato zatutnji trublja, poput zvuka brodske sirene. Pred njom, u daljini, nad stazom, ispriječio se div u tmastoj uniformi — nalik divovskom policajcu. To mora biti Bog, štiti put u raj, pomisli ona. Stabla se, nato, sa svojim živim plohama, uz škripu, okrenuše prema divu. „Neee, sakrijte se!!!“ zavapi gospođa Magda i zadrhti od straha: ako div ugleda iznakažena lica, nema joj spasa.
„Pazi, pazi!“ reče jelen, i sve se zaustavi. — Jedno od stabala ponovno zaškripi i svoju plohu s licem okrene prema njoj. Prepoznala je lice pokojne Ivanke Petkove — bilo je čisto i nasmiješeno. Ivanka je jedne davne noći kucala na njena vrata — krvava, rasječena lica — pijani muž ju je bio zvjerski istukao — otvorila joj je tada, sjećala se, očistila i previla rane i polegla je u svoj krevet… Ivankino lice joj reče: „Gaziš knjigom života koju je ispisalo tvoje žiće; div kojeg vidiš, bog je tvoga srca — lažni bog —oblikovala si ga desetljećima. Prizovi milosrđe Božje i utvare će nestati.“ Lice se nasmiješi, zatim poprimi izgled Bogorodice. „Uzdaj se jedino u Boga, dijete moje“, reče Bogorodica.
„Pazi, pazi!“ reče jelen pružajući joj crni kristalni kamen. Ona se obazre i zagleda u jelenove mrtve oči i Bogorodičina lika nestade. Tlo se, pod njenim nogama, ponovno zatrese i pokrene sa svom cestom i stablima, i iznakaženim licima te, poput velike pokretne trake, krene prema divu. Nato se prolomi divov smijeh, poput daleke grmljavine. Bez sumnje, div će sada vidjeti ona iznakažena lica — istinu njezina srca, shvati gospođa Magda i pade u očaj. — Žustro zgrabi crni kristal, koji je jelen pružao, i stisne ga na prsa. Sada joj jelen nadahnu misao: „U pomoć prizovi plod svojih molitava kao zaklon i obranu protiv Boga, i izmaknut ćeš njegovoj srdžbi.“ — Najednom je vitlala zrakom nečim laganim kao pero, a nalik na divovsku krunicu. Brojna zrna krunice ispuštala su oblačke dima, kao iz tisuće kadionica. Dignu se silan smrdljivi dim i zakloni je od divova pogleda. „Sada se uspni na moja leđa“, reče jelen, „bit ću ti sluga; uzdaj se u moju snagu — jaču od stotine konja — i spasit ćeš se.“ Ona skoči na njegova leđa i uhvati se za rogove, stisne oči, a jelen jurnu prema divu, kroz crni dim, kao vihor, ne dotičući tla. Projurivši divu kroz noge, jelen skoči…
Kad je otvorila oči, gospođa Magda vidje kako propada duboko u tminu. Čvrsto je držala rogove. Jelen izokrenu glavu prema njoj i reče: „Ja sam tvoj bog!“ — u mrtvim očima bljesnuše mu iskre, a lice poče poprimati demonske crte. Ona kriknu zazvavši Bogorodičino ime — i jelena nestade… Pad je bivao sve brži; srce joj je udaralo kao bubanj — osjećala je kao da pada čitavu vječnost — u ništavilo…
Najednom, otvori oči koje su još uvijek gledale u stravu i nađe se u svojem fotelju grčevito stišćući naslone; strah joj je šikljao utrobom — tresla se kao šiba. Sa zida ju je, svojim mrtvim očima, gledala preparirana jelenja glava. Ručak je zagorio, iz kuhinje je sukljao dim. Sa ceste se čula dječja galama: „Pazi, pazi!“ vikao je dječak.
* * *
Ovaj je san tjednima živio u javi gospođe Magde, zadirući u njezine najskrivenije dijelove srca. Čitav joj se svijet mijenjao pred očima. Rado je čitala onaj dio u Djelima apostolskim kada Savlu spadaju ljuske s očiju.„Dobar dan, kako ste?“ tiho je pitala susjeda drogeraša sa zelenim pramenom kose, susrevši ga idući u crkvu k don Niku. Pogleda ga u oči, a usta joj oblikovaše slabašan osmijeh.
„Oprostite mi, molim vas.“
On joj položi ruku na rame i kimne, a njoj se nato ovlažiše oči.
„Hvala“, reče mu, i produži cestom.
„Mare! — — Mare!!!“ pozove on ženu. — Mare istrči preko praga brišući ruke o pregaču: „Što se dogodilo?!“
„Mare…“, gledao je još uvijek za staricom koja se udaljavala, „babuskara je postala čovjek“, reče i polagano se prekriži.
Vrlo je lako provjeriti svoj odnos s Bogom: samo se trebam osvrnuti oko sebe i pogledati kakav je moj odnos s ukućanima, susjedima, suradnicima, neprijateljskim narodima… Ova priča je pokušaj meditacije na temu: kakva je istinska slika Boga u mome srcu, u koga se ja zaista uzdam, kakva je moja molitva, koji su moji skriveni idoli… Priča je malčice teška te je namijenjena za meditaciju i molitvu; — možda ju je potrebno više puta pročitati
 |
KATOLIČKI TISAK:Župni listić, Glas koncila, Glasnik SI, Vrijeme Srca, Mali Koncil - MAK Molim svu djecu koja žele biti i dalje pretplatnici na Mali Koncil ili MAK neka do kraja devetog mjeseca produže svoju pretplatu! |
 |
|
 |
 Ivan Tuksor r.1918. iz Struge 156. Kao najstarijem župljaninu, Bog neka mu dade vječni pokoj. Tko nam je sada najstariji župljanin? |
 Nikola Kolarić r.1985. iz Karlovca Srednja 19 i Snježana Kežman r.1988. iz Hrastovljana 11. Vjenčanje je 19.10.2013. u Sv. Đurđu. Za zapreku javite župnom uredu |
 |
|