24. nedjelja kroz godinu
U ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče: "Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?" Kaže mu Isus: "Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam." "Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: 'Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti.' Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti." "A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: 'Vrati što si dužan!' Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: 'Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.' Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga." "Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: 'Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?' I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu."
Mt 18,21-35
Današnje evanđelje završava tzv. Isusovu besjedu o Crkvi. U 18. glavi svojega Evanđelja Matej sabire velike teme o odnosima koji treba da vladaju među Isusovim učenicima, o međuljudskim odnosima u Crkvi. Trećina toga poglavlja posvećena je temi praštanja. Petar je htio točno pobrojiti koliko puta mora oprostiti "bratu ako se ogriješi o mene". Isus mu odgovara mudrošću rabinâ: 70x7, što bi zapravo značilo – bezbroj puta. Stoga je još važnija prispodoba koju na to Isus nadovezuje. Isus umije sročiti priču da pogađa u srce stvari. Deset tisuća talenata bila je, rekli bismo danas, bajoslovna svota ili – astronomska cifra. Po najnovijem Novom zavjetu Lj. Rupčića to bi iznosilo 120 milijuna zlatnih dinara. Jasno se iz priče razabire: gospodar koji oprašta taj silan dug – sam je Bog. A čovjek, i to baš taj komu je Bog sve oprostio, upropašćuje prijatelja koji ga moli malu odgodu sitnoga duga. Ova prispodoba ne samo da do kraja rasvjetljuje Isusov odgovor Petru, nego je to produženo tumačenje završne molbe koju je Isus stavio u svoj Očenaš: "Otpusti nam dugove naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim". Ako želimo imati Boga Ocem, budimo samilosni kao on. Ako u čemu možemo lako nasljedovati neizmjernost Božju, budimo kao on velikodušni u praštanju. Crkva treba da bude, kako je netko lijepo napisao, "prostor milosrđa", gdje jesvakomu moguće da se rehabilitira.
Isusova je pouka naumice sročena da završi riječima "svome bratu". A to je po evanđelju svaki čovjek i – svaka grupa ljudi. Suvremeni će kršćanin stoga rado uvijek iznova čitati Papinu encikliku o Bogu koji je Bogat milosrđem. Tu se Papa i u osobnim i u međunarodnim problemima zauzima, dakako, za pravednost, ali tvrdi da se samo njome, bez viška ljubavi koja je oprosna, ne mogu riješiti problemi svijeta.
Da, ne može se živjeti bez praštanja!
Ne postoji idealan zajednički život. Različiti kakvi već jesmo, jedni druge svjesno ili nesvjesno povrijedimo. U međuljudskim odnosima tema praštanja predstavlja veliki izazov. Netko zgodno reče: Put od glave do srca udaljen je otprilike 30 centimetara, ali najčešće traje čitav život. To osobito vrijedi za problem praštanja. Dok u glavi razmišljamo, razum jasno kaže da treba oprostiti i tražiti oproštenje. Nijedan ljudski odnos ne može uspjeti bez međusobne spremnosti na praštanje i pomirenje. Ali na putu od glave do srca nalaze se mnoge prepreke. Najčešće su to naša ‘zašto pitanja’.
Prva prepreka glasi: Zašto uvijek moram ja biti taj koji je velikodušan i dobrohotan? Iza takve reakcije skriva se osjećaj (uvjerenje): drugi su egoistični, gledaju samo vlastitu korist.
Zašto bih se ja drukčije ponašao? Protiv ove prepreke pomaže uvježbavanje novoga motrišta: spoznaja da nas drugi prihvaćaju sa svim našim životnim navikama i karakternim značajkama; koji nas vole usprkos naših pogrješaka i zakazivanja; koji su uz nas, iako ih često znamo razočarati. Dakle, zadaća koja pomaže nadići prvu prepreku glasi: osvijestiti da i mi često živimo od tuđe dobrohotnosti i velikodušnosti!
Drugi prigovor na putu od glave do srca glasi: Zar bih trebao pustiti da me drugi iskorištavaju? Ovdje izlazi na vidjelo osjećaj (uvjerenje): ako sam dobar i velikodušan, ispadam naivan, drugi će me izigrati. Ako pokušam oprostiti, sebi štetim. Opet nam pomaže sve vidjeti iz drugačijeg kuta: spoznati da se ljubav i dobrota uvijek isplate! Ja sam na dobitku ako tako postupam. Jer, ako isključivo živim prema geslu: ‘Kako ti meni, tako ja tebi!’ (trgovački odnos) ili: ‘Ti sebi, ja sebi!’ (tolerancija kao ravnodušno susretanje) – tada ne samo što druge čvrsto vežem za njihove grijehe i zakazivanja, već i samoga sebe činim doživotno ovisnim o onome što su nam drugi učinili. Moje ponašanje postaje prisilno i neslobodno. Dakle, moram u sebi osvijestiti da praštanje i velikodušnost daruju nutarnju slobodu i odmak od situacije koja nas je povrijedila.
Naposljetku, postoji i treće zašto-pitanje koje blokira put od glave do srca: Zašto ja moram uvijek učiniti prvi korak? Ako ne preuzmem inicijativu i prvi ne pristupim, drugi neće ništa poduzeti? Zašto ne bi oni prvi pristupili? Dobro se prisjetiti jedne značajne činjenice iz evanđelja: Isus je taj koji čini prvi korak, preuzima inicijativu, ide ljudima ususret. Prisjetimo se carinika Zakeja u čiju kuću Isus dolazi na vlastitu inicijativu; ili, epizodu u kojoj Isus preuzima inicijativu i spašava ženu od kamenovanja. Isus posreduje milosrđe Božje grješnicima tako što sjeda za njihov stol i pripovijeda im o Bogu koji nas bezuvjetno ljubi, pretječe svojom dobrotom, otpušta krivnju i daruje novi početak. Dakle, kada nam je teško učiniti prvi korak, dobro se prisjetiti da svi živimo od milosne, nezaslužene, neuvjetovane ljubavi Božje.
U izravnom odgovoru na Petrovo pitanje Isus izrazom “ne sedam, nego sedamdeset puta sedam” objavljuje da oproštenju nema mjere, da treba opraštati svaki put. “Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje?” (Sir 28,3).
 |
 |
 |
 |
 |
|