25. nedjelja kroz godinu
U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati. I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«
Mk 9, 30-37
Siguran put da susretnemo Isusa i u njemu Oca, uvijek je put poniznosti, služenja u ljubavi malenima, poniznima, siromašnima, ali tako da ne uzmičemo kad na tom putu susretnemo križ kao što ga je susreo Gospodin. Poniznost, duh žrtve i ljubavi oslobađaju čovjeka od zavisti i od duha osporavanja.
Kada kupimo ulaznicu za kino nekoliko dana ranije, spokojni smo jer znamo da nas čeka naše sjedalo. Na nama je samo da dođemo na pravo mjesto i navrijeme. No i oni koji dođu mnogo prije početka i oni koji uđu u dvoranu neposredno prije projekcije jednako će gledati film. Nama je Isus je pripravio mjesto u Kraljevstvu Božjem. Na nama je samo da živimo u milosti Božjoj i ne odlutamo s pravog puta. A utješno je da je Bog pripravio jednako zajedništvo s njim svima koji se obrate iskrena srca, bez obzira kada se to obraćenje dogodilo. No, to ne znači da možemo odgađati svoje obraćenje i reći da ćemo biti kršćani tek u starosti, jer ne znamo koliko dugo ćemo biti na zemlji. Potrebno se obratiti Kristu, odmah i potpuno.
Opet su oživjeli putovi koji vode prema školama. Djeca se u gomilama tiskaju kroz školska vrata. Veselo žamore, na licu im čitaš bezbrižnost. A roditelji kod kuće nervozni i ljuti zbog količine novca koji su morali izdvojiti za kupovinu knjiga. Mora se ipak priznati da nikada nije bilo ljepše biti dijete kao danas. Roditelji daju rado povelike svote da dijete postigne nešto u životu. Radosni su ako dijete hoće učiti, ako ima volje nešto u životu postići. Najteže je roditelju gledati neshvaćanje djeteta. Sve mu daju, sve mu omogućuju da uči, a ono neće pa neće. A kad prođe dvadeseta, onda bi nešto učilo i polagalo, ali je obično tada kasno. A da su njihovi roditelji imali takve uvijete za školovanje, kako bi oni danas bili uspješni ljudi. Koliko je prije sposobne djece ostajalo bez škole jer nije bilo uvjeta za njihovo školovanje.
Zašto na početku ovoga našega razmišljanja govorimo upravo o djeci. Razlog je u tome što nam Isus u današnjem evanđelju stavlja za uzor djecu. Isus u svom navještaju Evanđelja neprestano izokreće naše stavove koje smo bez razmišljanja prihvatili. Isus nam ne dopušta da se odreknemo razmišljanja, niti želi da išta prihvatimo, a da ne odvažemo razloge koji govore za i one koji govore protiv. Tko želi biti prvi, neka bude posljednji. Osobom nekoga djeteta, kojega je, zagrlivši ga, postavio učenicima za primjer, Isus nas uči da nije velik onaj tko se velikim pravi, nego je velik onaj tko primjećuje potrebe svakoga čovjeka, pa i onog najmanjega. Stavlja nam Isus danas za uzor djecu, zato jer su djeca u svojoj naravi dobroćudna i bezazlena, što, iako nekad rade gluposti, nisu zlobna i pakosna poput odraslih.
 |
|
 |
 |
 |
 Ozivaju se: Goran Bregović iz Martijanca i Rahela Bohnjec iz Hrženice M. Krleže 32. Vjenčanje je 24.10. u Svetom Đurđu. Ženidbenu zapreku javite župnom uredu. |
|