25. nedjelja kroz godinu
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:»Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ’Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ’Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ’Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ’Idite i vi u vinograd.’
Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ’Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ’Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’ Nato on odgovori jednomu od njih: ’Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’
Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.«
Mt 20, 1-16a
Evo još jedne zgode koja oslikava nebesko kraljevstvo. "Neki je zemljoposjednik izišao rano ujutro da unajmi radnike. Pogodio se s njima za određenu dnevnicu pa ih poslao na posao. Par sati kasnije prolazio je pokraj mjesta gdje su unajmljuju radnici pa spazio neke kako stoje i čekaju na posao te je i njih poslao u polja rekavši im da će platiti koliko bude trebalo na kraju dana. U podne, te ponovno oko tri sata učinio je isto."
U pet sati poslije podne, opet se našao u gradu te ugledao još neke kako stoje besposleni pa ih zapitao: 'Zašto čitav dan besposličarite?' 'Jer nas nitko nije unajmio', odgovorili su." Rekao im je: 'Pođite onda i pridružite se ostalima na mojim poljima'. Navečer svi za rad dobiše denar i nakon isplate vratiš se svojim kućama.
Prvi se vratio kući neraspoložen. Nije ni pozdravio, već je ljutito bacio šešir i bez riječi sjeo k stolu.
- Izgleda, da si ljutit, rekla je žena. - Kako ne bi bio uz ,takvog gospodara? Jutros nas je najmio i cijelog dana smo crnčili, kao životinje. Podnašali smo težinu dana i svu vrućinu. Usput je dovodio nove radnike. Posljednjih nekoliko doveo je samo sat prije svršetka rada. Kada nas je isplaćivao, veliko čudo, dobivali smo svi jednako. Pomisli. Netko uz tebe radi samo jedan sat, a ti dvanaest, a plaća ista! Pa da. se čovjek ne ljuti? - A jeste li se vi ujutro pogodili s gospodarom? - Naravno, da jesmo. - I dao vam je onoliko koliko ste se pogodili? - Da. - I u čemu je pogriješio? - To, da bi nama morao dati više ili onima, koji su manje radili, manje. - Pa nije vam bio dužan dati više, jer se držao dogovora. Ako je njima dao isto, time nije vas oštetio, nego, zapravo sebe. Vjerojatno se je ražalio nad njima, da ih opremi kući s plaćom samo za jedan sat. - Lako ti tako govoriš, kada nisi bila tamo. A ja imam osjećaj, da sam prevaren i da mi se drugi pomalo smiju. - Pa da se i podsmijevaju, nemaj zato biti neraspoložen. Radije pomisli, kako bi bilo tebi, kada bi ti bio na mjestu jednoga od njih!
Drugi muž vratio se kući sav razdragan. Veselo je pozdravio, svako dijete je pomilovao, a ženu je zagrlio, kao što to već davno nije učinio. - Danas si izvrsno raspoložen, rekla mu je. - Istina je, odmah ću ti reći, zašto. Znaš, da sam jutros rano obišao tražiti posla. Na trgu nas je bilo više, koji smo čekali. Imali smo peh. Nitko nije dolazio, da nas unajmi. U nesigurnosti je prošlo dopodne, a još više je teklo popodne. Brinulo me, ta znaš, kako nerado dolazim kući praznih ruku. Sve je ukazivalo, da će baš danas biti tako. Malo prije zalaska sunca došao je jedan gospodar i pozvao nas u svoj vinograd. Radili smo jedva jedan sat. Rekao sam sam sebi: bolje išta, nego ništa. Pa gledaj! Gospodar je bio dobar čovjek. Platio nas je, kao da smo radili cijelog dana. Djeco, nećete biti gladni. Još ima na svijetu dobrih ljudi, koji imaju srce za siromaha. Samo šteta, da ih je malo.
Na sveučilištu u Atlanti istraživači su radili zanimljiv pokus s majmunima. Majmuni su dobili zadatak da uzmu kamenčić koji su istraživači stavili na sredinu sobe i donesu ga natrag čovjeku. Ako bi to uspješno napravili dobili bi krastavac za nagradu. Istraživanje je bilo zabavno i sve je bilo u redu dok su majmuni dobivali jednake nagrade. No, onda su istraživači malo promijenili pravila igre. Odlučili su jednom majmunu za nagradu dati grožđe dok su ostali i dalje dobivali krastavac. Nastao je kaos i nered. Neki majmuni odlučili štrajkati i nisu više donosili kamenčiće, dok su drugi postali nasilni i počeli bacati kamenčiće i krastavce na istraživače.
Zanimljivo istraživanje. No ono što je još zanimljivije je to da mi na ovo istraživanje gledamo kao na dokaz majmunske inteligencije umjesto kao na dokaz naše neinteligencije. Drugim riječima, da smo u 'osjećaju pravednosti' na istoj razini kao i majmuni.
Majmuni su osjetili nepravdu i odlučili se pobuniti. U redu je sve dok ne vidimo nekoga tko je u istoj situaciji kao i mi, ali on prolazi bolje nego mi, tad nastaju problemi. Nisu li naše ljubomore i naš subjektivni osjećaj za pravdu često 'majmunska posla'?
Isus nam želi poručiti da s Bogom nema pogađanja niti se Božja milost može 'zaraditi'. Koliko se često i mi pokušavamo 'ulizati' Bogu i natjerati ga da nam daje više milosti nego drugima. Mislimo da ako živimo pošteno, redovito idemo na misu, postimo i pomažemo drugima dobiti nešto više od onih drugih koji to ne čine. No mi i dalje dobivamo krastavce, a oni drugi ponekad dobiju i grožđe pa nas to razljuti i mislimo da Bog ne vidi i ne čuje i da nije fer. Gledajući ljudskim očima možemo reći da nas Bog namjerno želi naljutiti i poticati na svađu. No ako na takve situacije gledamo kao obraćenici i prijatelji Božji tada vidimo dublji smisao Božjih postupaka i možemo reći da nas Bog želi osloboditi ljubomore i zavisti i potaknuti da se međusobno još više ljubimo i brinemo jedni o drugima. Budimo više kristoliki a manje majmunoliki. Ostavimo se majmunska posla i prionimo uz ona uzvišenija, Kristova posla.
Rajska vrata
U starom samostanu živjela dva pobožna redovnika. Molili su se Bogu, pjevali psalme, postili postove i pomagali bijedne. U samostanskoj knjižnici, pod starim svodovima, bilo je mnogo knjiga, ali dva redovnika najradije su čitala zajedno jednu debelu knjigu koja je opisivala čudesa na svijetu: kako su daleko na jugu vruće zemlje gdje se šeću prugaste žirafe i igraju majmuni, a kroz pustinju odjekuje noću rika lavova da te srsi prolaze. Čitali su o okruglim otocima na dalekim oceanima na kojima rastu kokosove palme. Pisalo je u debeloj staroj knjizi kako ćeš, ideš li sve dalje i dalje, na kraju doći do mjesta gdje se sastaju zemlja i nebo.
- Brate - reče jedan drugome - što bih dao da mogu vidjeti gdje se sastaje nebo sa zemljom!
- I ja, dragi brate - odgovorio je zamišljeno drugi redovnik.
I tako se oni jednoga dana odluče na dalek put. Zamole opata za blagoslov, izljube se sa svom braćom i krenu. Nije bilo lako. Put je bio dalek, noge ih boljele, ali velika želja u srcu nije prestajala. Putovali su sve dalje i dalje vođeni željom da dođu do kraja zemlje i ugle daju vrata u nebo!
Došli oni tako jedne večeri do rijeke koja je divlje derala.
Što sad? Naprijed! Zagaze u divlju bujicu. Voda ih je ponijela silnom snagom. Uhvatio ih je očaj. Ali silna želja: doći na kraj svijeta gdje se nebo dotiče zemlje, dala im je snage da se bore s bijesnim valovima; i oni, ne znajući ni sami kako, nađoše se na drugoj obali.
- Naprijed, naprijed! - govorili su sami sebi i hrabrili se. Nisu im smetale tamne šume, nisu ih mogle zaustaviti opasne gudure. Jednom se pred njima ispred jedne špilje isprsio bradat i mrk čovjek s nožem u ruci.
- Novac ili život! - zarežao je strašni čovjek.
- Nemamo mi novaca - izgovarala su se prestrašena braća.
- Što, nemate novaca? - čudio se razbojnik. - A kamo ste se uputili?
- Idemo na kraj svijeta gdje se sastaju nebo i zemlja - odgovorila su ponizno braća.
- Vi ste obične budale! - ražestio se divlji čovjek. Pograbio ih je za kukuljice i stao ih bijesno udarati šakama. A onda je nestao bez traga. Redovnici poravnaše svoje grube halje, zahvališe Bogu što su ostali živi i krenuše dalje.
Putovali oni tako i došli do mora. U jednom zabačenom zaljevu ugledaše lađu. Jedra razapeta, vjetar puše, i lađa samo što nije krenula na put. Braća ponizno zamole mornare da ih prime i povezu preko mora. Mornari se obrate kapetanu.
- A čime ćete mi platiti prijevoz? - pitao ih je kapetan.
- Nemamo novaca ali pomagati ćemo na lađi. Smjesta se prihvatiše posla u kuhinji. Očiste je, jer je bila u velikom neredu. Operu suđe koje nije bilo prano možda već mjesecima. Prirede ukusan objed. Kad je bilo vrijeme objeda, mornari ih nisu mogli nahvaliti koliko je bio ukusan. Kapetan je braću tapšao po ramenima i govorio:
- Upravo smo takve trebali.
Plovila je lađa gonjena dobrim vjetrom. Kad su nakon mnogo dana došli na drugu stranu mora, kapetan ih je pozvao preda se, otvorio brodsku blagajnu i pružio svakom po kesu zlatnika kao plaću.
Braća su skrivala ruke u svoje dugačke rukave i nisu htjela primiti novac. Njima je bilo dosta što su se prevezli preko mora. - Kakvi ste vi čudni ljudi? - snebivao se kapetan. - Ostanite kod nas, i postat ćete bogati!
- Braća nisu htjela prihvatiti plaću. Tumačili su kapetanu i mornarima kako oni traži mjesto gdje se nebo dotiče zemlje. Mornari su se tako smijali da su se hvatali za glavu i valjali po podu. Zgrabili su ih za duge njihove halje i kao vreće izbacili na obalu vičući:
- Ha, ha, ha... traže nebo... Lude jedne...
Trebalo je dalje putovati. I opet gore i doline, polja i livade, kadli iza jedne šume najednom pred njima velika vrata! Redovnici zinuše od iznenađenja. Dakle, napokon. Kad su se oporavili od čuda, plašljivo pokucaju. Vrata se sama otvorila. Pred njima soba. Braća gledaju, gledaju - a to njihova ćelija u samostanu...
Iznenađeni gledali su jedan drugoga bez riječi. Što to znači - tražili ulaz u nebo, a našli se u svojoj sobici u samostanu?! A otac opat mudro reče:
- Želite li doći u nebo, nije potrebno proći brda i doline, nego služiti Bogu vršeći svoje dužnosti tamo kamo vas je Bog postavio.
- Tako je! - potvrdiše dva brata redovnika i vratiše se na svoj posao.
 |
 |
|
 |
 |
 |
|