27. nedjelja kroz godinu
"Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako." "Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: 'Poštovat će mog sina.' Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: 'Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!' I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju." "Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?" Kažu mu: "Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme." Kaže im Isus: "Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo - kakvo čudo u očima našim! Zato će se - kažem vam - oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!
Mt 21,33-43
Nismo li i mi u opasnosti biti zli vinogradari?
Kako im je Isus to sjajno rekao! – možda nam je došlo na pamet dok smo slušali današnje Evanđelje. Ali, nije im rekao, nego nam je rekao. Nije to Isus rekao samo tadašnjim židovskim poglavarima, nego se to odnosi i na sve nas, i na nas danas. Isusova je opomena veoma ozbiljna, jer se i mi možemo naći u sličnim razmišljanjima kao židovski poglavari. Oni su smatrali da ih pripadnost izabranom narodu sama po sebi štiti od svega. I mi možemo doći u napast pomisliti da je dosta pripadati Crkvi, da je dosta to što smo stari kršćanski narod, kako sebe rado nazivamo. Božji vinograd mogu baštiniti samo oni koji donose njegove plodove. Ne živi se od stare slave i od tuđih zasluga. I nama se valja potruditi biti dobri radnici u vinogradu. Vrijedi to jednako za nas današnje kršćane, kao i za ondašnje Židove.
Njemački književnik Heinrich Böll, koji je 1972. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, napisao je jednom prilikom ove kritičke riječi o nama suvremenim kršćanima: „Kako je moguće da 800 milijuna kršćana ima tako malo sposobnosti mijenjati ovaj svijet, svijet terora, tlačenja i straha? …
Kršćanski bi svijet morao biti svijet bez straha. Naš svijet nije kršćanski ako se strah ne umanjuje nego raste: i to ne strah od smrti nego strah od života i ljudi, strah od vlasti i životnih okolnosti, strah od gladi i mučenja, strah od rata … Nigdje u Evanđelju ne nalazim opravdanja za tlačenje, za ubijanje, za nasilje…
Vjerujem u Krista i vjerujem da bi 800 milijuna kršćana na ovom svijetu moglo promijeniti lice zemlje.“
Što se promijenilo od vremena kad Böll napisa ove riječi? Samo to da je broj kršćana u svijetu još dobrano porastao, ali se stanje u svijetu nije nimalo popravilo. Je li danas išta manje straha, terora, nasilja? Nisu li nam ulice gradova postale poprište obračuna kriminalaca koji ne prežu ni od čega, a ničiji život nije siguran? Ne ponašaju li se tako ne samo različiti mafijaški klanovi, nego i države, velike sile? Za svoje interese spremni su početi rat, nasilje, teror, nanijeti neiskazane patnje tolikim nevinim ljudeima. Grozimo se dok to svakodnevno gledamo na televiziji. I tu nema razlike je li neka zemlja „kršćanska“ ili nije. Po čemu je onda ona kršćanska? Što je tu kršćansko? Samo fasada, ljuska. Zar to može Bogu biti dosta? Bogu ne trebaju ljušture i lijepe fasade, jer On jedini vidi u srce u savjest ljudsku.
Oduzet će se od vas kraljevstvo Božje, strašna je prijetnja koja se tiče i nas u Crkvi. Nije li Francuska, nekoć Galija, bila „prva kćerka Crkve“? Nije li Italija „papina“? Ne kitimo li se i mi Hrvati časnim naslovom „predziđa kršćanstva“? – da spomenem samo neke primjere. Štoviše, te se zemlje, kao i brojne druge trse zaboraviti svoje kršćanske korijene, a Hrvati ih pokorno u svemu slijede. Ako kršćani kršćanski ne žive, oni nestaju. Nisu li nekoć cijele pokrajine bile kršćanske, a danas tamo kršćana gotovo i nema? Sjetimo se samo sjeverne Afrike i Male Azije. Lako se to može dogoditi i Europi i „Zapadu“, i našem hrvatskom narodu. Ne vrijedi nam se pozivati na naših 14 stoljeća kršćanstva. Valja uvijek iznova prihvaćati Božji zakon i živjeti ga. Inače se može dogoditi da nam se oduzme „vinograd“ i dade „narodu koji donosi njegove plodove“. Ovdje ne ću reći „Amen“, jer to znači: tako neka bude, nego: ne dao Bog da tako bude!
 |
Nakane Apostolata molitve za listopad OPĆA: Da teško bolesni u njihovoj patnji budu podržani vjerom u Boga i ljubavlju bližnjih. MISIJSKA: Da proslava Svjetskog misijskog dana poveća u Božjem narodu zauzetost za i potporu misionarskom djelovanju, molitvom i financijski pomoći siromašnim Crkvama BISKUPSKA: Da sveučilišna mladež tijekom studiranja raste i sazrijeva u znanju i milosti. |
 |
|
 |
|
 |
 |
|