28. nedjelja kroz godinu
U ono vrijeme: Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama:»Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu.No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio.Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu,drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojskui pogubi one ubojice, a grad im spali. Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše –i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju.« Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«
Mt 22,1-14
Toliko smo puta u biblijskim čitanjima pratili Isusove riječi, ohrabrenja, utjehe, milosrđa, praštanja. Možda nas to koji put uvjeri da će Gospodin na kraju sve nam oprostiti i dati nam raj. Međutim, s vremena na vrijeme, On nam otvoreno kaže da raj nije lako zaslužiti, nego se itekako za raj moramo izboriti. Taj izbor ovisi o svakom od nas. Jesmo li se spremni odvažiti odreći svega za Kraljevstvo Nebesko. Odgovor znamo ti i ja.
Vaš župnik
Sedmoga dana kada je dovršeno stvaranje svijeta, Bog je proglasio svoje slavlje. Sve stvorene životinje počeše tražiti najljepšu stvar koju će darovati Bogu.
Vjeverice su ponijele orahe i lješnjake, zečevi mrkvu i biljno korijenje, ovce toplu i meku vunu, pčele med. Mnoštvo anđela stalo je u krug i pjevalo nebesku serenadu.
Čovjek je čekao svoj red i bio jako zabrinut. "Što bih ja mogao darovati Bogu? Cvijeće ima miris, ptice cvrkut..." Čovjek je stao zadnji u red i razmišljao dok su životinje odlagale svoje darove pred Boga. Kad ih je ostalo još samo nekoliko – puž, kornjača i tigar - čovjeka uhvati panika. Došao je i na njega red. Tada on učini ono što se ni jedna životinja nije usudila učiniti. Potrčao je prema Bogu, sjeo mu u krilo, zagrlio ga i rekao: "Volim te!"
Bog se od srca nasmijao, a sva su stvorenja shvatila da je čovjek Bogu donio najljepši dar – sebe. I čitavim se svemirom zaorio gromoglasni aleluja.
U današnjem Evanđelju gozba spasenja prikazana je kao svadbena gozba. Bog poziva sve ljude da sudjeluju na svadbi njegova Sina s ljudskom naravi. Ta je “svadba” započela njegovim utjelovljenjem, a dovršila se njegovom smrću na križu. “Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svom. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći”(Mt 22, 3-4). Bog je kralj, a gozba je spasenje koje je donio Sin Božji kad je postao čovjekom. sluge su proroci i apostoli, a uzvanici, koji se nisu odazvali ili su zlo postupali i ubijali sluge – to su Židovi i svi oni koji poput njih odbijaju Isusa.
Događaj je vrlo sličan onome u prispodobi o zlim vinogradarima (prošle nedjelje). Ipak postoji značajna razlika.
Izražen je tako stav čovjeka koji je uvjeren da mu spasenje ne treba ili čovjeka koji je uronjen u zemaljske poslove i smatra da je razmišljanje o Bogu i vječnom životu gubljenje vremena. Takvi ljudi idu u susret propasti, a na njihovo mjesto pozvani su drugi. “Svadba je pripravljena”; Sin Božji se utjelovio i prinosi se kao žrtva za spasenje čovječanstva. Zato Bog stalno ponavlja svoj poziv: “Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite ga na svadbu”.
Svadbena dvorana, sada ispunjena gostima “dobrim i zlim”, predstavlja Crkvu otvorenu svim ljudima. Ipak je ona uvijek nalik njivi na kojoj raste kukolj posred žita. To što smo pozvani i što smo došli na svadbu ne znači da smo konačno spašeni. Jer, gle, čovjek koji nije bio odjeven u svadbeno ruho izbačen je “van u tamu”, ali ne zbog toga što na tijelu nije imao odijela, nego zato što je bio bez unutarnjeg raspoloženja koje je potrebno za spasenje.
Takav čovjek samo materijalno pripada Crkvi, a ne živi u ljubavi i milosti. Njegovu vjeru ne prate djela. Prividno je učenik Kristov, ali u dubini srca niti je Kristov niti je za Krista. To što pripada Crkvi neće mu biti na spasenje nego na osudu, jer “doista mnogo je zvanih, malo izabranih, nego da je broj izabranih manji od broja pozvanih – i to zbog toga što su nestalni kad se moraju odazvati Božjem pozivi.
Svadba je, evo, pripravljena.
Posljednja večera- proslava muke, smrti i uskrsnuća Isusova- proslava je koju on sam ustanovljuje. Svaki je Sveti četvrtak njezin spomendan. I svaka sveta misa. Za svako je euharistijsko slavlje neophodno, da sve bitno bude kao i onda: kruh, vino, riječi, otajstvena prisutnost Raspetoga i Uskrsnuloga. Brojimo li se među one koje treba nekoliko puta zvati pa da ni onda nedođu, koji se na pozive ne osvrću, već idu svojim putem- jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom?
Vrata i izlazi
Gospodin govori: Ima vratiju, koja su za ljude zatvorena. Samo ih ja, Gospodin mogu otvoriti. Ja ih otvaram i zatvaram po mome planu. Ali slušam vaše kucanje i nitko ne smije ostati pred zatvorenim vratima. Pa i onda kad ja ne bih mogao otvoriti vrata, jer ti to ne bi bilo za blagoslov, naći ću za tebe jedan drugi izlaz, jedan drugi otvor.
Dagmar Kutscher: Govoriti iz srca, Augsburg 1992.
Naš život je slavlje
Naš život je slavlje, blagdan – zar to nije pozitivan pogled na ljudski život? Svečanosti, slavlja doživljavamo svjesno, jer postoji i svagdašnjica koja nam se često puta ukazuje presivom. Svagdašnjost prožima naš život mnogo više nego radost blagdana- slavlja. Svagdašnjica rada i briga, svagdašnjica brige za produktivnost i stres, svagdašnjica pred bolešću, patnjom i smrću. Kako se onda može zamišljati da je naš život svečanost – blagdan? Veliki filozof Josef Pieper je pokušao na to pitanje odgovoriti promatrajući svaki blagdan- svečanost za sebe i pronašao izraz da je svaki blagdan, svaka svečanost zapravo »suglasnost svijetu« i da to na svečani način pokazuje. Ako svaki blagdan, svako slavlje konačno uključuje naš da svijetu, onda ipak naš život može biti svečanost u smislu da svi prihvaćamo i pozdravljamo sve ono što nam je Bog dao i pripravio za naš život, pa i onda ako to nije sreća i radost.
A što nas čini sposobnima da rečemo da svemu što će nam se dogoditi u životu, da bi sve skupa postalo blagdan, svečanost? Postoji samo jedan jedini razlog: sam Isus Krist. Njegov Duh, njegovo djelo, njegove ruke, njegovo svjetlo, njegova riječ, njegova snaga, njegov kruh i vino sve to je ono što čini naš život blagdanom, svečanošću, jer mi samo u njemu i po njemu sve to dobivamo i u svemu možemo otkriti jedan dublji smisao kojega nam donosi život u radosti i patnji.
Sakupili smo se da se poklonimo Isusu pod znakom kruha. U ovom znaku, čvrsto vjerujemo da nam je on sasvim blizu. Mi ga možemo promatrati kroz ovo vrijeme klanjanja i slavlju njegove svete Gozbe, smijemo ga i blagovati. Tako se mi, na najdublji način, povezujemo s onim koji je sišao na ovaj svijet i spustio se do najdublje boli i same smrti na križu. U razmišljanju o njegovu životu, koji nam u znaku kruha stvarno leži u rukama, dobivamo snagu izgovoriti naš da, pozitivno stajati nasuprot života, tako da nam stvarno postane svečanost – blagdan.
Svagdašnjica i blagdani će se ispreplitati i dalje u našem životu, tako čak i treba biti. Ali zbog pogleda na Isusa i na njegov da kojega je on svemu rekao, nama pada lakše dati našu suglasnost svijetu, prihvatiti naš život sa svim onim što ga čini, pa i ljude koje susrećemo na našem životnom putu. Naš život će postati svečanost, blagdan, a posebno onda kad kod slavlja vjere, primimo u sebe njegov kruh i njegovo vino, tijelo i krv.
Wemer Groß: Wer glaubt, betet an- Fronleichnam – Vereherug der Euharistie
 |
 |
 |
 Ivan Šmer r.1947. iz Prilesa 64. Sprovod je u Sv. Đurđu. Pokoj vječni daruj mu Gospodine |
 11.10.2014. Mišo Petak i Lana Stančin |
 |
|