29. nedjelja kroz godinu
U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda
moliti i nikada ne sustati: "U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za
ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i
molila: 'Obrani me od mog tužitelja!' No on ne htjede zadugo. Napokon
reče u sebi: 'Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica
ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.'"
Nato reče Gospodin: "Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog
obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar
njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji
dođe, hoće li naći vjere na zemlji?"
Lk 18,1-8
Godina vjere, pedeset godina od početka Drugog vatikanskog koncila, predstavlja poticaj čitavoj Crkvi na novu svijest o njezinoj prisutnosti u suvremenom svijetu i njezinu poslanju među narodima i nacijama.
Misijsko djelovanje nije nešto što bi se ticalo samo zemljopisnih područja, već se ono tiče i narodâ, kulturâ i pojedinih osoba, upravo zato što se "granice" vjere ne protežu samo kroz mjesta i ljudske tradicije, već i kroz srce svakog muškarca i svake žene.
Drugi vatikanski koncil je na poseban način istaknuo kako misionarska zadaća, zadaća širenja granica vjere, pripada svakom kršteniku i svim kršćanskim zajednicama: "Budući da Božji narod živi u zajednicama, osobito u biskupijskim i župnima, te se u njima na neki način pokazuje kao vidljiv, to i njima pripada da pred narodima svjedoče za Krista"
MISIJSKA NEDJELJA (Dekr. Ad gentes, 37).
Svaka je zajednica zato pozvana i poslana prigrliti poslanje koje je Isus povjerio apostolima da budu "svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje" (Dj 1, 8), ne kao neki sporedni aspekt kršćanskog života, već kao njegov bitni aspekt.
SVI smo pozvani prolaziti putovima svijeta zajedno s našom braćom i sestrama, ispovijedati i svjedočiti svoju vjeru u Krista i postati navjestitelji njegova evanđelja. Pozivam biskupe, prezbitere, prezbiterska i pastoralna vijeća, sve odgovorne osobe i skupine u Crkvi da u pastoralnim i odgojno-obrazovnim planovima i programima dadnu istaknuto mjesto misijskom vidiku, svjesni da vlastito apostolsko zauzimanje nije potpuno ako ne teži za tim da pruža svjedočanstvo za Krista pred svim narodima i nacijama…
Muškarci i žene našeg doba trebaju sigurno svjetlo koje rasvjetljuje njihov put i koje jedino susret s Kristom može dati. Donesimo ovome svijetu, svojim svjedočanstvom i ljubavlju, nadu što je daje vjera!
Misijsko djelovanje Crkve je svjedočanstvo života koje rasvjetljuje put, koje donosi nadu i ljubav. Crkva je zajednica osoba, nadahnutih Duhom Svetim i živimo s Isusom Kristom i to iskustvo duboke radosti, poruku spasenja koju nam je Gospodin donio, drugima želimo podijeliti…
"Nevolja uči moliti" jedna stara i kriva izreka, jer rijetko je nevolja nekoga naučila pravilno moliti.
Obično se radi o nesporazumu, pri čemu se molitva shvaća samo kao zakrpa, kao očanji, gotovo magični čovjekov pokušaj Boga prisiliti na određeno ponašanje, da bi ispunio želje molitelja. Tako gledano, pretvara se molba Očenaša "budi volja tvoja" u "budi volja moja". Tko tako moli stalno je izložen opasnosti razočaranja, jer se često čini da se Bog oglušio na ljudske zazive.
Prava pak je molitva dijaloške naravi, ona je događaj izmedu dvije osobe, između Boga i čovjeka. Ispravno moliti može samo onaj tko se s povjerenjem otvori Bogu i prepusti njegovom vodstvu. Onaj tko je spreman u strpljivoj ljubavi čekati i ustrajati ima prilike i naučiti da je molitva uvijek vršenje Božje spasenjske volje.
b
A upravo je prosbena molitva, kako nas na temelju konkretnih udaraca sudbine uči iskustvo, ispit vjere. Tko pak svoj cijeli život stavi pod Božje vodstvo, neće izgubiti tlo pod nogama i onda kad se čini da mu je voda već došla do grla. Jer Bog je vjerni Bog koji nikad ne dopušta da njegovi propadnu
Šestogodišnji Bobby htio je kućnog ljubimca. Tata mu je objasnio da je to nemoguće, ali da ako bude dva mjeseca svaki dan molio, možda će mu Bog dati malenog brata. I on je molio svaki dan, ali mu se činilo uzaludnim i nakon mjesec dana je prestao moliti. I kad je još mjesec dana prošlo, iznenadio se kada je mama došla doma s malim bratom u naručju, a iza nje i tata s još jednom bebom: blizanci. Ponosni tata pitao je Bobbyja: zar ti nije drago što si molio za malog brata?, a on odgovori: Svakako da je, ali tata, zar tebi nije drago što sam ipak bio zaustavio molitvu nakon mjesec dana.
U nekom gradu bio sudac.
Boga se nije bojao,
za ljude nije mario.
Herod ostaje simbol moći kojem su strane Božje inicijative. Pa tako i skromno Božje dijete u štali. Koje je daleko od moći, koja je uredila kraljevstvo na zemlji u kojem ima svoj udio i kraljevstvo na nebu, kao jedno od politika za održavanje zemaljskog trona. Ovaj sudac je poput Heroda, bešćutan. Koristi se istim metodama, kojima su se služili brojni carevi i vladar. Koriste religiju i religijske reforme i forme za jačanje svoga kraljevstava. I danas je tako. Status radnika, radničkih prava, po takvima su danas jako upitna.
Čudesna snaga molitve
Ovu istinitu životnu priču ispripovjedio je liječnik koji je radio u Africi.
Jedne noći sam naporno radio kako bih pomogao majci u trudovima; ali bez obzira na sve što smo učinili, ona je umrla, ostavljajući za sobom sićušno, prerano rođeno dijete i uplakanu dvogodišnju kćerkicu. Bilo bi teško održati bebu na životu jer nismo imali inkubator (nismo imali struje za pokretanje inkubatora). Također nismo imali nikakve posebne odjele u kojima bi ih mogli smjestiti.Iako smo živjeli na ekvatoru, noći su često prilično hladne s podmuklim propuhom. Jedna studentica primalja je potražila kutiju koju smo koristili za takve bebe i vatu u koju bi beba bila omotana. Druga je otišla naložiti vatru i napuniti termofor vrućom vodom. Ubrzo se vratila uznemirena i rekla da je prilikom punjenja termofora isti puknuo (guma lako nestaje u tropskim klimama).
‘A to je bio naš zadnji termofor!’ povikala je. Baš kao što na Zapadu nije dobro plakati nad prolivenim mlijekom, u središnjoj Africi bi se moglo smatrati da nije dobro plakati zbog puknutog termofora. Oni ne rastu na drveću, a ne postoje drogerije uzduž šumskih puteva u kojima bi se mogli nabaviti novi. ’U redu,’ rekao sam, ‘stavite dijete što bliže vatri i neka netko spava između djeteta i vratiju kako bi ga zaštitio od propuha. Vaš posao je da djetetu osigurate toplinu..’
Tog popodneva, kao što sam činio većinu dana, otišao sam se pomoliti s onom siročadi koja se okupila oko mene. Dao sam im razne prijedloge za što da se mole, a zatim im ispričao o sićušnoj bebi. Objasnio sam im problem održavanja bebe toplom, spomenuo termofor i da bi beba mogla lako umrijeti ako se prehladi. Također sam im ispričao za dvogodišnju sestru bebe, uplakanu zbog smrti njene majke. Za vrijeme molitve, desetogodišnja djevojčica imenom Ruth molila se uobičajenom savjesnošću afričke djece. „Molim te, Bože“, molila se, „pošalji nam termofor danas. Neće biti dobro ako dođe sutra, Bože, jer će beba umrijeti, zato, molim Te, pošalji nam termofor danas.“ Dok se liječnik unutar sebe zgranuo zbog hrabrosti molitve, nadodala je, „I dok ste već pri tome, možete li, molim Vas, poslati lutku malenoj djevojčici kako bi znala da je stvarno volite?“
Kao što je često slučaj s dječjim molitvama, ostao sam zatečen. Jesam li iskreno mogao reći „Amen“? A jednostavno nisam vjerovao da bi Bog to mogao učiniti. Oh, da, znao sam da On može sve učiniti; Biblija tako kaže. Ali postoje granice, zar ne? Jedini način na koji je Bog mogao odgovoriti na ovu posebnu molitvu bio bi da mi pošalje pošiljku iz domovine. Bio sam u Africi gotovo četiri godine u to vrijeme i još nikad nisam primio pošiljku iz domovine.
U svakom slučaju, da mi je netko poslao pošiljku, tko bi unutra stavio termofor? Živio sam na ekvatoru!
Tijekom poslijepodneva, dok sam podučavao u školi za medicinske sestre, stigla je poruka da se pred mojom kućom nalazi automobil… Do vremena kad sam stigao pred kuću, automobil je već bio otišao, ali je zato na trijemu bila velika pošiljka. Osjetio sam peckanje suza u očima. Nisam sam mogao otvoriti pošiljku, pa sam poslao po siročad. Zajedno smo odvezali paket, pažljivo odmotavajući svaki čvor. Presavinuli smo papir, pazeći da se bezrazložno ne potrga… Uzbuđenje je raslo. Nekih trideset ili četrdeset pari očiju bilo je usmjereno na veliku kartonsku kutiju. S vrha sam podigao jarko obojene, pletene dresove. Oči su zasvjetlucale kad sam ih podijelio. Zatim su se pojavili pleteni zavoji za gubave pacijente, a djeca su izgledala kao da im je dosadno. Zatim se pojavila kutija s miješanim suhim voćem – to će biti prava poslastica za vikend. Zatim, kad sam ponovno stavio svoju ruku unutra, osjetio sam… može li stvarno biti? Uhvatio sam to i izvukao. Da, potpuno nov, gumeni termofor. Zaplakao sam. Ja nisam tražio Boga da ga pošalje; nisam istinski vjerovao da može.
Ruth je bila u prvom redu. Potrčala je naprijed, vičući, ‘Ako je Bog poslao termofor, mora da je poslao i lutku!“ Rujući po dnu kutije, izvukla je malenu, lijepo odjevenu lutku! U očima joj zasja! Ona nikad nije posumnjala! Pogledavši me, upitala je, „Mogu li poći s vama i dati ovu lutku malenoj djevojčici, kako bi ona znala da je Isus stvarno voli?
‘Naravno’, odgovorio sam!
Taj paket je bio na putu čitavih pet mjeseci, upakiran od mog bivšeg razreda, čiji je vođa čuo i poslušao Boga i poslao termofor čak do ekvatora. A jedna od djevojaka je stavila lutku za afričko dijete – prije pet mjeseci, kao odgovor na molitvu desetogodišnjeg djeteta da je dostave „danas popodne“.
U svijetu i svijetlu vjere sve na svijetu je dar!
Svi mi imamo pravo na ovaj dar, ali ga moramo pitati i tražiti u poniznoj i ustrajnoj molitvi.
Molitvom se otvaraju vrata Božjega srca. Tako ona udovica u Evanđelju se ne umara i ne prestaje moliti dok ne dobije zaštitu i pravdu od suca.
Tako i Mojsije cijeli dan moli i uzdiže ruke k Bogu dok Izraelci ne pobijede Amalečane. Tako je bilo i s ujedom ljutica.
 |
Svim mještanima Luke,Misijskom nedjeljom i aktivnošću naše župne zajednice, neka je na dobro i mir, ovogodišnji blagdan Svetoga Luke. Hvala zvonarici Veri i ostalim ženama, koje su sve učinile da možemo slaviti Svetoga Luku i ove godine naviještati mještanima Evanđelje. Umjesto da ruke hukamo, grije nas toplo bablje ljeto. VjeronaukKRIZMANICI Srijeda 15 sati. PRVOPRIČESNICI Petak 16 h. DJEČJI ZBOR Subota u 17.00 h |
 |
|
 Ena Nemec r.2013. kći Zorana i Nataše iz Hrženice V. Nazora 1. Nikol Bačani r.2013. kći Damira i Božene iz Prilesa 2 Marija Kotišćak r.2013. kći Maria i Višnje iz Struge 119. |
 Anka Zlatar r.1921. iz Sesveta M Gupca 41. Posmrtno hvala, njoj kao moliteljici, na svim onim molitvama koje je Bogu upućivala. Mir vječni |
 Nikola Kolarić i Snježana Kežman. Ozivaju se Roman Zuko r.1988 iz Hrženice Dravska 6 i Martina Petković r.1990. iz Čukovca. Vjenčanje je 26.10. u Sv Đurđu, a moguću ženidbenu zapreku javite župniku. |
|