2. nedjelja došašća
Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku: "Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’" Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I propovijedao je: "Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim."
Mk 1,1-8
Evo ga: glas koji viče. Viče u pustinji.Bio je to glas Ivana prozvanog Krstitelj. On prolama pustinjsku tišinu i viče: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“ Glas je očito bio glasan, a poruka važna: doista, na Ivanov glas, „grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci.“ Puno svijeta. I nisu došli radi nekih izvanjskih znakova i čudesa. Došli su liječiti svoju dušu. Ivan je naime propovijedao „krst obraćenja na otpuštenje grijeha“. Kako li to i za nas zvuči proročki i poticajno! Za nas je ovo evanđelje poziv.
Pripraviti put. U starini su znali za dolazak neke visoke ličnosti posebno izgraditi put. Ivan ovdje govori o putu koji Isusa dovodi u naše srce. To je put obraćenja. Put po kojem želimo činiti dobro, zlo izbjegavati. „Evo, na vratima stojim i kucam…“, veli Gospodin. Nije nasilan. Očekuje da mu otvorim, da mu pripravimo put da uđe i večera sa mnom.
I to je naše došašće. Povlačenje „u pustinju“, obraćenje i pripravljanje puta Gospodinu. A Gospodin je blizu.
Svojim kršćanskim životom i radom pripravimo dolazak Božjeg svijta.
Advent upravlja kršćanima pogled u veliku Božju budućnost konačnoga spasa. Ali to Božje spasenje već sada djeluje u povijesti.
Gdje god se ljudi otvaraju uzajamnoj dobroti, sućuti, strpljivosti i praštanju, tu već nastaje Božji svijet.
Stoga kršćani treba da se ugrade svojim životom u nastanak toga novoga Božjega svijeta.
Tko želi vidjeti spasenje Božje neka u sebi i u drugima pripravlja put Gospodinu koji dolazi.
R A Z M I S L I !!!
Toliko puta smo zaželjeli svaki od nas da nam se netko ukaže: neki svetac; Majka Božja, Isus. Nismo li koji put malovjerni da ne vidimo Božje djelovanje u našim životima. Bog, iako to nije uvijek sasvim očito, pohađa svoj narod, dolazi mu u susret, tješi ga i hrabri, želi ga izvesti iz ropstva, ponajprije iz ropstva grijehu. Pitanje je samo prepoznaje li čovjek taj dolazak i je li spreman susresti se s njime, traži li onu utjehu koju On nudi ili žudi za nekom drugom utjehom. Zanimljivo je kako mi ljudi često iščekujemo više Božje darove, da nešto od njega dobijemo, negoli samoga Boga (takve su uglavnom naše molitve - Bože daj mi ovo, daj mi ono, daj da mi uspije to i to itd.). Potrebno je ipak posvijestiti si da je On jedini i On osobno, njegov pogled, njegova blizina i prisutnost ono što nam najviše treba. Osobni susret s Bogom naša je najveća utjeha.
Liturgija Došašća uzdiže jak povik koji poziva sve ljude da priprave put Gospodinu koji treba doći. Taj se povik dizao u Starom zavjetu iz usta proroka Izaije, čovjeka čije tekstove čitamo sada u došašću. Zašto prorok Izaija toliko potiče narod na nadu. Ima li što gore za jedan narod od beznađa? Izraelski narod našao se u babilonskom sužanjstvu. Ljudi su mislili kako ih je Bog zaboravio, kako se više nikad neće vratiti u domovinu te su očajavali u nevolji. Upravo tada izlazi pred njih čovjek Božji, prorok Izaija, i naviješta novo vrijeme, govori o oslobođenju koje nije daleko, najavljuje narodu povratak. Teško, ali ipak su mu povjerovali. Narodu se vratila nada i volja za život, štoviše zahvatio ga je osjećaj radosnog optimizma.
Kada među ljudima nestane nade, treba zapaliti plamičak vjere, a onda se dogodi nešto novo, pronađe se neko rješenje i ta spasonosna vjera dolazi od Boga po ljudima za ljude. Upravo to je shvatio prorok Izaija. No, on je bio i prorok te je svojim navještajem želio svome narodu otkriti još jednu veću i važniju tajnu - tajnu da Bog nije zaboravio svoj izabrani narod nego ga je odlučio spasiti po svome sinu Isusu Kristu. Zapravo, kao konačni smisao proročanstva treba uzeti dolazak Mesije koji će od robovanja grijehu osloboditi Izraela i čitavo čovječanstvo. On će biti taj pastir koji sakuplja svoje stado. Krasna je to slika Isusa, dobrog Pastira, koji će toliko ljubiti svoje ovce da za njih daje svoj život.
Za taj susret treba se pripremiti. Zato i Glas viče: "Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze!" Taj poziv odjekuje danas u liturgijskim čitanjima i u pozivu proroka Izaije i u pozivu Ivana Krstitelja, Isusova preteče. Ivan Krstitelj je glas koji viče u pustinji. Poziva na veliku promjenu. On je pokrenuo mase jer je bio svjedokom, jer je životom pokazivao ono što je propovijedao. Svoje poslanje vršio je u samoći pustinje, da ne bi gradska vreva zaglušila njegovu riječ, da bi ona lakše dospjela do srca njegovih slušatelja. Strogi Krstiteljev lik potkrepljuje njegovo propovijedanje, on poziva ljude da priprave put Gospodinu kao što je i on sam pripravio svoj život kako bi mogao biti Kristov preteča. On je ispunio svoju zadaću a mi?
U očekivanju drugog Gospodinova dolaska, prvi su kršćani postajali nestrpljivi, a drugi su se rugali videći da kasni te su se dali na lagodan i slobodan život. Stoga sveti Petar želi naglasiti, da iščekivanje “Gospodinova dolaska” i nada spasenja nikad nisu uzaludni. Mi često postajemo malodušni, jer nam se stalno žuri i ne shvaćamo Božju strpljivost. Petar podsjeća sve kršćane da Bog ne mjeri vrijeme poput nas ljudi, za njega je tisuću godina kao jedan dan. Ako se posljednji Kristov dolazak i odgađa, nije to stoga što Bog ne bi bio vjeran svojim obećanjima, nego stoga što je strpljiv i neće da tko propadne, već da svi prispiju do obraćenja. Pozvani smo da uložimo napor kako bismo poravnali putove, porušili razne ograde i zasune. Treba rušiti bregove oholosti, sebičnosti, tvrdoće, okrutnosti, prezira, omalovažavanja... i ispunjati doline malodušja, ravnodušnosti, nebrige za druge, nezahvalnosti, nepoštivanja, nepravednosti. Naša je šansa u povratku k Bogu. U obraćenju. Koliko puta nam je u životu teško i nemamo snage uopće ni pomisliti da može postojati rješenje naših problema, a kamo li da se iz tih problema možemo izvući. Gospodin nije sljedbenicima Evanđelja nigdje obećao udoban i lak život, ali im je obećao svoju pomoć i milost, svoju prisutnost i jakost, da ne malakšemo pod teretom svoga životnog križa. Nemojmo zaboraviti da je Isus za nas podnio najveće muke, a potpuno nevin. I što bismo mi htjeli. Proći kroz život udobnije nego naš Bog koji je u prvom izletu na ovoj zemlji prihvatio put uz kosinu, uz vjetar, a ne niz kosinu i ne niz vjetar.
PRIPRAVITE PUT GOSPODINU,
PORAVNAJTE MU STAZE...
Doći k sebi i krenuti Bogu
Bog nam je dao pamet, razum, inteligenciju da možemo doći k sebi.
A doći k sebi, znači biti čovjek.
A biti čovjek znači umijeti se služiti mogućnostima svoje pameti.
Sv. Pavao u 12. poglavlju svoje Poslanice Rimljanima kaže: »Nemojte se prilagođivati ovomu svijetu! Naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volja Božja: što je dobro, ugodno i savršeno!«
Evo prvoga pravila koje treba poštivati da mognemo doći k sebi.
Ne smijemo se prilagođivati ovomu svijetu.
Zašto? Zato što
se duh ovoga svijeta protivi Duhu Božjemu. Ovaj svijet ne živi po Božjim principima. Mlađi, izgubljeni sin iz Isusove prispodobe otišao je u daleki svijet i tamo se izgubio. Otišao je od Oca i došao u opasnost da prestane biti čovjek.
Kad se čovjek udalji od Boga, u opasnosti je da prestane biti čovjek, da se posve izgubi. Sreća za tog mladića bila je u tome što je on ipak znao doći k sebi. Isus to lijepo kaže u svojoj prispodobi: »Došavši k sebi, reče...«
Treba jednom doći k sebi i uvidjeti svoje pravo stanje pred Bogom.
Vratiti se Bogu - znači povjerovati u njegovu ljubav i zaželjeti stalno ostati kod njega. Povjerovati u ljubav Božju - znači povjerovati da je Bog nježnost sama i milosrđe, da nas ne osuđuje, nego spašava.
Kad se uskrsli Isus ukazao Magdaleni, evanđelist kaže: »Ona se okrene« i vidi i upozna Isusa.
Obratiti se znači okrenuti se prema Gospodinu, odlučno sebe usmjeriti prema njemu.
pa... što čekamo? krenimo...
Zašto mi miču Isusa iz Božića?
Svi pjevaju Božić je, Božić dolazi, Zvončići, zvončići, a opet nigdje Isusa. Posvuda neki anđeli, neke anđeoske karte, neke poruke anđela, a opet nigdje Isusa. Pitam se onda: Kakav je to Božić? Kakav je to mali Bog? Koja je poruka Božića? Zar se Isus rodio da bi imali super akcije po trgovačkim centrima? Ili se rodio da bi izlozi dućana bili nakićeni? Zar se rodio u svjetlucanju lampica ili u zamračenosti spilje? Gdje je onda taj Isus u tom mojem Gradu? Zar se Bog doista toliko ponizio i učinio takav paradoks svojim Utjelovljenjem da bismo mi sada pomoću tog događaja sve komercijalizirali i zapravo govoreći o Božiću sam Božić u svojoj biti poništili.
O čovječe, koliko si daleko otišao da ti je domet na svjetskoj razini neko Božićno pomilovanje ne znam čega sve ne i ukrašavanje drvaca, a čovjek pored tebe u tom istom Božiću od hladnoće i gladi umire.
O čovječe, gdje si skrenuo kada ti je vrhunac proslave Božića staviti jelenje rogove sebi ili svome psu na glavu, a toliki ljudi o svome životu u to božićno vrijeme strahuju za vlastiti život. Kako se uopće može slaviti Božić bez Isusa? Pa Božić nije svečani ručak ili kićenje bora, već je Božić dolazak maloga Isusa u naš dom. Kako se netko uopće usudio od Božića odvojiti Isusa, učiniti čak razdvojene jasle u kojima se rodio od njega samoga, pa je važnije brojiti ovčice oko jaslica i igrati se s pastirima nego li pozdraviti Kralja svih kraljeva koji se upravo rodio i želi se roditi u našim srcima.
Shvatimo više da Isusu nisu potrebni popusti u dućanima, niti posebno uređen blagdanski stol, već Isus treba samo jednu stvar da bi se rodio u nama. Isus treba naše srce. Isus želi da u svome srcu napravimo jasle u kojima će se on moći roditi. Isus ne traži nešto posebno nego mu je dovoljna i gruba slama u kojoj će ležati, čime nam želi reći da se i u našim slabostima, nesavršenostima, ljudskostima, on može nastaniti. Samo mu moramo otvoriti svoje srce i dostojno ga urediti, očistiti, ali ne nešto posebno, mekim baršunom, nego onime što mi jesmo. To je Isusu dovoljno.
Stoga ne brini toliko o uređenju vanjštine, stola, bora ili vlastitog ormara, već brini o uređenju svoga srca, da kroz ovo vrijeme Došašća nakupiš dovoljno slame dobrih dijela u svome srcu od koje će biti oblikovane jasle za rođenje Maloga Boga u tebi. E to ti je Božić i priprava za Božić kroz Advent. Zato otvori oči, budan budi i bdij jer Gospodin tvoj baš tebi ovaj Božić želi doći. Pa neka ti bude blagoslovljeno ovo vrijeme Došašća.
fra Mate Bašić
 |
Župni vjeronaukPrvopričesnici - srijeda 14.00 h. Krizmanici u 15.00h Sveti Nikola je i ove godine prošao našom župom i darivao dobru djecu. Hvala našoj Općini - načelniku Josipu na daru za župu - 2000 kn. I ovog 10.12.2014. sjetiti ćemo se dana smrti dr. Franje Tuđmana, prvog predsjednika Republike Hrvatske i kao vjernici i oni koji vjerujemo u uskrsnuće moliti za spas njegove duše. Kao Hrvati skloni smo tražiti dlaku u jajetu i uvijek gledati negativnosti, no, nemojmo tražiti samo negativnosti kojih je, nažalost bilo - kao da ih u današnjoj vlasti nema - niti samo usko gledati svoju životnu situaciju nego kao kršćani uputimo Gospodinu molitvu za vječni život našem prvom predsjedniku. Na osobiti način preporuča nam se u ovom mjesecu moliti i za kvalitetni izbor novoga predsjednika RH. |
 |
 Jakov Vugrinec, sin Nine i Sanje iz Sv. Đurđa Dravska 4 Josipa Kovaček kćerka Daria i Petre iz Sv. Đurđa Cvjetna 15. |
 Ana Vukina r.1926. iz Luke L. 35. Blaško Nikolić iz Hrženice Varaždinska Mir im vječni daruj Gospodine. |
 |
 |
|