2. nedjelja došašća
Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka: „Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.’
Lk 3, 1-6
U Isusu iz Nazareta Bog se uistinu očituje kao osobni Bog. Bog za svakog pojedinca, sa svim njegovim željama i nadanjima. Božji dolazak u utjelovljenju ispravno usmjerava i naše nade u pogledu njegova slavnog pojavka u slavi. I u slavi Bog će se očitovati, ne drugačije, nego upravo kao Bog Isusa Krista. Samo takav Bog može zadovoljiti naša nadanja i unijeti smiraj u naš život. Može ga osmisliti i obogatiti vedrinom i radošću življenja. Primimo ga!
NEDJELJNO EVANĐELJE i NAŠ ŽIVOT
- Dragi prijatelji!
Druga nedjelja došašća pred oči vjernika stavlja lik Ivana Krstitelja, Isusova preteče. Evanđelist Luka smješta ga u njegov povijesni okvir
- u sasvim određeno doba povijesti, u sasvim određenu zemlju,
među ljude koji su u njegovu i Isusovu životu odigrali presudne uloge.
Sve su to velika imena:Tiberije Cezar, Poncije Pilat, Herod, Filip, veliki svećenici Ana i Kajfa - a u biti tako mali ljudi.
Ali, istovremeno kroz adventsko vrijeme susrećemo niz velikih likova koji pripremaju dolazak Gospodnji: Izaija, Ivan Krstitelj, Marija. Izaija je naviještao Isusov dolazak iz daleka. Njegovo naviještanje je hranilo
nadu svih generacija Izraela: "Evo, djevica će začeti i roditi sina...
Krštenje vodom je znak. Ivanov poziv je puno dublji. Prava promjena u čovjeku ne događa se samim obredom nego prihvaćanjem onoga što obred predstavlja. U tome je razlika magije i obreda, praznovjerja i liturgije. Vrijeme došašća je vrijeme praštanja. Bez oproštenja teško je imati potpuni Božić. U susretu s ljudima doživljavamo razne nepravde i laži. To nas ljuti i kvari nam raspoloženje. I rado bismo to promijenili, ali ne znamo kako. Ako želiš nekoga promijeniti, popraviti, pomoći mu da bude bolji, tada mu najprije oprosti. Time ga predaješ Bogu da ga on mijenja i popravlja. Želiš li da te Bog učini boljim, znaj oprostiti samom sebi. Želiš li da Bog vječno bude tvoj prijatelj, tada znaj prihvatiti sve ono što ti on nudi u životu, makar ti se to čini neprihvatljivim. Oprosti Bogu što te ne pita hoćeš li samo dobro ili ćeš primiti i ono naoko bolno. Opraštanje, donosi čovjeku svemoć Božju, to nebo silazi na zemlju. To kraljevstvo Božje ulazi u naša područja i ostvaruje ono za čim čovječanstvo čezne a proroci su najavili: Da procvjeta pustinja. A previše je pustinje i pustih krajeva u nama i oko nas. Potrebna nam je redovita rosa Božje milosti da nas oživi. Opraštajući zapravo liječimo sebe i druge, popravljamo sebe i društvo. Krstitelj je pokrenuo ljude na nešto veliko. A nije imao puno vremena. Ni mi ne smijemo misliti da imamo vremena na pretek. Kršćani koji primaju i daju Crkvi životnost, ukoliko se izbore za veće uvažavanje nasuprot kršćana potrošača obreda, mogu biti pokretači velike promjene u Crkvi i u svijetu. Neka nas poziv Ivana Krstitelja pokrene na kajanje. Gdje bude kajanja bit će i dobre volje.
Gdje bude dobre volje bit će i spremnosti, i hrabrosti, i hitrosti, i darežljivosti i kreativnosti, i poduzetnosti, i uvjerljivosti, i snalažljivosti. Bit će pripremljeni putevi do Betlehema. Bit će slave Božje i bit će
i Božića. Onaj tko Isusa primi nikad se neće razočarati.
Današnje Evanđelje poziva stati pred sebe i svoj život i dobro ga odvagnuti. Čovjek može ili ne htjeti priznati da njegov život zapravo jest pustinja i nastavit će od njega praviti savršeno prebivalište (koje još nitko nije uspio ostvariti) i prestati tražiti izlaz iz nje, ili prepoznati ga pustinjom i tako se početi ponašati, iščekujući riječ Božju i zajednički hodeći prema izlasku. Stoga priznati i prihvatiti pustinju kao svoj životni status jest početak akcije, izlaska a ne izraz odustajanja. Ne priznati je značilo bi nastaviti zidati babilonsku kulu koja nikada neće profunkcionirati i u kojoj se još nitko nije skrasio. I zato istinsko kršćanstvo nije sedativ protiv bolova života, nego Radosna vijest da u pustinju dolazi Božja riječ i poziva na novi hod, na put života i izlaska.
«Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze.Neka se svaka dolina ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne, neka krivudavi putovi postanu pravi, a neravni ravni.»
Lk 3, 4-5
Ono što je najviše, ovih dana, na svačijim ustima, vjerojatno je pitanje darova. To sada nije tako jednostavno: to bi trebao biti osobni dar, a ne samo nešto, bilo gdje kupljeno. To će stajati ljubavi i truda, čak se mora svidjeti onome kome je namijenjen. To mora biti i spakirano, ali ako je i najbolje i najljepše zapakirano, nema dara ako nema ljubavi.Tko zaista daje od srca, napokon je i sam darovan.
Draga braćo i sestre, što ćete vi darovati „malom Isusu?" Kakav dar ćete dati Gospodinu koji dolazi? Jeste li ikada razmišljali o tome?
Moj prijedlog: darujte sami sebe Gospodinu. Onda manje gledajte na pakiranje. Poklon treba biti lijep i dobar, a ne samo u lijepom omotu.
Lijep i dobar dar će biti ako se radi dobro i lijepo. Vi se pobrinite za sebe, inače to ne bi bio osobni dar. Naravno da će to koštati truda i ljubavi - ali ustanovili smo da je to onda pravi dar. Učinite nešto što vam se jednostavno ne sviđa. To ne zahtijeva puno vremena - ali daje puno topline. Ne ostavljajte dobre odluke – jer bi se moglo dogoditi da u vašoj obitelji bez dara ostane - samo Isus Krist.
"Pripravite put Gospodinu! Poravnajte mu staze! Dođite i priznajte svoje grijehe! ", kaže Evanđelje. Pa, dragi moji, ovdje u ovoj crkvi, možete učiniti najljepši poklon Gospodinu, a sasvim je besplatan i time ćete vi najviše profitirati. Amen
Prosinačke svečanosti
– su opće godišnje okupljanje legionara oko Bezgrešnog začeća BDM - legijske molitve, sv. misa i druženje uz zakusku. U svim zajedničkim okupljanjima se osjeća Marijin duh – duh zajedništva bilo u slavljenju Gospodina, molitvi ili u radosnom druženju.Posjećujemo jedni druge - prezidije, zajedno slavimo obećanja, godišnjice osnutka… Molimo živu krunicu za prezidij i kuriju da se širimo (pridobijemo što više mladih), da budemo jači i da djelujemo u suradnji s Marijom kao pravi Marijini apostoli – vojnici u osvajanju i spašavanju zalutalih ljudskih duša.
 |
ŽUPNI VJERONAUK: |
 |
 |
 Zvonimir Valenko r.1955. iz Karlovca Srednja 15. Pokopan je u Sv. Đurđu. Pokoj vječni daruj mu Gospodine! |
 |
|