2. nedjelja Došašća
U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: 'Imamo oca Abrahama!' Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«
Mt 3,1-12
"Pripravite put Gospodinu", tako glasi proročki poziv u današnjim čitanjima. Time se ne misli na vanjske priprave za blagdan Božića, nego još više, ovdje se radi o osobnom obraćenju Bogu, koji želi biti rođen u srcu svakoga čovjeka. Pripraviti mu put u našem svijetu može značiti: naći vremena za čitanje Biblije i molitvu, nekoga posjetiti i osjetiti ga kao čovjeka, tražiti pomirenje i stvarati atmosferu mira. Nekada je Ivan Krstitelj išao po zemlji i naviještao dolazak Sina Božjega, danas smo mi pozvani pripravljati mu put.
Postoji jedna židovska priča koja, uvijek iznova, pruža materijal za razmišljanje. U nekom gradu - tako kaže priča - običavali su bogati ljudi čija su se imanja i kuće nalazile uz kraj grada, nalaziti ljude koji su po noći bdjeli uz njihovo imanje. Kada je Rabbi Naftali, jedne kasne večeri, išao uz rub šume, sretne on jednog takvog stražara pa ga upita: «Za koga ideš?» Ovaj mu reče za koga i odmah doda protupitanje: «A za koga idete vi, rabbi?». Ovo pitanje pogodi, poput strijele, rabija i jedva odgovori: «Ne idem ni za koga i šuteći prođe mimo stražara.
Konačno, on upita stražara: «Hoćeš li mi biti sluga?». «Rado», odgovori ovaj: «ali što moram činiti?». «Ništa drugo nego me podsjećati», odgovori rabbi Naftali.
Tijekom čitave Crkvene godine, a posebno u adventu susrećemo se s temeljnim pitanjem: «Za koga ti ideš? Na čemu je tvoj život utemeljen? Ideš li samo za sebe, za svoju vlastitu stvar ili ideš za druge? Za nas kršćane, sve se zaoštrava u pitanju: «Ideš li ti za Isusa?».
maleni dječak promatrao je plesača na užu kod večernje predstave. Želio se i sam podići iznad uža u visine. Plesač mu je ispunio želju i nosio ga na svojim leđima preko uža. Dok ga je nosio rekao mu je da svoj pogled usmjeri prema zvijezdama, a ne prema dubini, tami i bezdanu. Pogled prema zvijezdama odvratio je dječaka od opasnosti gledanja u dubinu i tako se dao nositi preko uža.
Pogled prema onome koga u došašću očekujemo, neka nas sačuva od straha koji je opasnost da ne dođemo do cilja. On je svjetlo svijeta koji nas prati nad ponorom ovoga svijeta.
Sakrament sv. Ispovijedi
u našem jeziku nosi tri naziva:sakrament pomirenja –mirimo se s Bogom, s ljudima i samim sobom;
sakrament pokore -izvršavamo pokoru za grijehe koje smo počinili;
sakrament ispovijedi - ispovijedamo i pred svećenikom, službenikom Crkve, Bogu priznajemo grijehe.
Cjelovit sakrament uključuje sva ova tri značenja.
Ispovijed je, dakle, sakrament u kojem nam Bog preko svećenika, službenika Crkve, oprašta sve naše grijehe koje iskreno ispovijedamo i za koje se iskreno kajemo. Time nam se oslobađa vječna kazna u paklu. Zato je vrlo važno ovdje na zemlji učiniti što više dobrih djela i dati zadovoljštinu za svoje propuste kako bismo bili oslobođeni trpljenja te jednoga dana zaslužili biti s našim Gospodinom.
 |
 |
|
 |
 |
 |
|