2. korizmena nedjelja
U ono vrijeme: Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime.A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!« Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.«
Mt 17,1-9
Isus će ih povesti pod Oblake,
da bi ih to moglo držati na Kalvariji,
odnosno iza Kalvarije, kada se počnu, a osobito po Uskrsu prisjećati.
Kažu Kinezi: „Ako se ne uspneš na planinu, ne možeš vidjeti dolinu.“ Iako smo mi ljudi predodređeni uglavnom živjeti u „dolini suza“, a na planinske vrhove rijetko se penjati, dobro bi bilo barem se ponekad okuražiti i ispenjati poneko brdašce, ali pri tom uvijek imati na pameti da su naši vrhunci privremeni, a da je dolina stalna.
Današnja priča o Isusovom preobraženju na gori, o trenutku kada su se pred trojicom učenika na trenutak „odškrinula vrata Raja“, nije priča o usponu Petra, Ivana i Jakova. Ovo nije priča o našem odlasku „gore“. Ovo je priča o Isusovom silasku „dolje“. Duboko dolje, sve do naše slomljenosti, sve do naših strahova, razočaranja i gubitaka.
Isus silazi dolje. Silazi dolje u ovozemaljsku narav svakodnevnog života. Silazi dolje u talog naših nerazumijevanja, prepiranja, sukoba i naše nevjere. Silazi dolje u naše vjerske i političke antagonizme i mržnje. Silazi dolje u naše ljubomore i sukobe, u našu bijedu i bol. Isus silazi među nas. Isus se spušta toliko dolje da uzima na sebe teret križa sve kako bi pobijedivši smrt omogućio nama živjeti u nadi, znajući kamo god krenuli da je Krist već bio tamo i da tamo gdje je Krist sada, da ćemo i mi biti jednoga dana.
Današnje čitanje, odnosno Isusov silazak dolje, sama je bit Evanđelja. Isusov silazak dolje, silazak s Božjih visina koje mu kao Bogu i pripadaju, silazak iz slave u „dolinu suza“ kako bi prigrlio nas ljude, a sve zato „jer on nas prije uzljubi“, bit je Radosne vijesti.
Vjera nas ne poziva na racionalnost nego nas poziva na blaženstva, na djela milosrđa. Poziva nas da u bližnjemu prepoznamo Krista koji pati. Poziva nas otići na vrh planine i na njemu se preobraziti. Poziva nas da se tako preobraženi zatim vratimo dolje, u dolinu, gdje ćemo mijenjati ovaj svijet. I u tome jest bit Preobraženja.
Promijenimo sebe kako bi promijenili svijet.
Jer ono što Bog mijenja, Bog mijenja kroz nas.
Kako u svom hodu kroz povijest svijeta, tako i u svom korizmenom hodu koji je slika povijesnog hoda, Crkva uči od svoga učitelja Isusa Krista. Preobraženje na gori jedan je u nizu znakovitih događaja iz njegova života za koji možemo reći da je bio istinska škola onima koji su bili s njime, a u ovom slučaju radilo se o trojici apostola: Petru, Jakovu i Ivanu. Gospodin je poveo njih sa sobom na goru gdje se išao moliti, s ciljem da i njih pouči ne samo otajstvima svoga božanskog života, nego i otajstvenosti koju zadobiva i ljudski život ukoliko je povezan s Božjim. Svojim preobraženjem on je doista htio nešto poručiti i nečemu poučiti svoje učenike, te će stoga sveti papa Leon Veliki reći, razmatrajući ovaj evanđeoski tekst, da je njime Isus poučavao svoje učenike vodeći ih cjelovitom znanju, znanju koje je pretpostavljalo ne samo nebesku proslavu nego i križ.
Kao što je Isus pokazao učenicima da do slave uskrsnuća mogu proći samo preko sablazni križa, istu poruku izriče i nama danas u našem korizmenom hodu, kad nam poručuje da se do nebeske proslave može doći samo skromnim, postojanim hodom odricanja, žrtve i križa. Tako i nama, kao nekad i učenicima, uklanja iz srca sablazan križa otkrivajući nam njegovu spasenjsku snagu, te razotkrivajući nam da se do slave uskrsnuća dolazi jedino po križu. Samo pritjelovljeni njemu u ovom velikom hodu Crkve i sami se poučavamo u školi njegova preobraženja, koje daje smisao i osvjetljava cilj našeg korizmenog hoda. Tako nam preobraženje daje nadu one buduće slave, jer nam je Isus pokazao da i nas čeka ista proslava i preobraženje koje je on proživio na svome tijelu, pod uvjetom da samozatajno nastavimo korzimeni hod, to jest život u skromnosti na zemlji dok u punini ne doživimo snagu njegova uskrsnuća. Sve što je proživio Krist kao naša glava, to jest Glava tijela Crkve, proživjeti je i svakome od nas na svome tijelu, jer smo u konačnici udovi njegova tijela.
I dok danas u našim ušima odzvanjaju riječi Oca nebeskoga „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“, ustrajmo u svome korizmenom hodu. Promatrajući Isusovu slavu, ne bojmo se izazova ni križeva života, jer on koji je posjedovao božansku slavu, pokazao nam je da se proslava ljudske naravi ostvaruje samo po muci križa i vjernom izvršavanju zadaća i zahtjeva kršćanskoga života. I ove korizme vježbajmo se prvenstveno u tome da budemo vjerni Očevu glasu i da slušamo njegova Sina ljubljenoga, u čemu je sadržan Zakon i Proroci.
Zašto ste došli ovdje? Zašto ste došli na misu? Neki kažu, možda ću ipak nešto dobiti, i mogao bih nešto propustiti što bi mi moglo biti korisno. Misa, bogoslužje mi treba nešto donijeti. S ovakvim mislima smo u dobrom društvu. U današnjem evanđelju čujemo da Petar misli isto tako. Dobio je mogućnost da vidi nešto izvanredno: proslavljenog Isusa. Preobražen znači da su se Krist, a s njim i Mojsije i Ilija prikazali u preobraženim tjelesnom obliku, dakle onako kako će izgledati onda kad budu kod Boga Oca, to jest na onome svijetu, u vječnom životu. Gledati s onu stranu smrti, u onaj život, sigurno bi bio oduševljen svatko na svijetu, isto kao što je bio i Petar. I zato nudi sagraditi tri šatora, sjenice da bi tu Krist, Mojsije i Ilija imali nekakav stan. Ondje gdje oni stanuju, Petar bi uvijek mogao doći i taj bi pogled uvijek mogao zadržati i uživati. Taj pogled, ta scena je njemu nešto donijela. Tako bi trebao biti svaki susret s Kristom, a ne kao ono kad je išao prema njemu preko vode pa je potonuo, ne da se brine kako će se pet tisuća slušatelja nahraniti, ne tako kao kad je bio u nevolji pa je Isusa tri puta zatajio. Više bi volio neprestano gledati u nebo. Mislim da i se i nama događa slično. I mi bismo više voljeli sasvim jasno vidjeti što će nam život donijeti, kakav je cilj, željeli bismo uvijek imati slične poglede, slične susrete s Kristom, koji bi nam ga donijeli tako blizu, koji bi nam mnogo donijeli. Ipak, sa sjenicama ništa ne izgrađujemo. Petar nije mogao zadržati ovaj trenutak, on mora sići s brda preobrazbe - ukazanja. Isus ga opet vodi k drugim učenicima. Susret s Isusom ne može uvijek biti preobraženje, susret s Kristom, misa, ne mogu mi uvijek mnogo donijeti. Preobraženje je bilo samo predokus onoga što će jednom biti, vječni život kod Boga..
I to je jedan predokus Uskrsa. Na Uskrs će učenici sresti Isusa kao uskrslog, preobraženog. Preobraženje treba sada učenike samo jačati, hrabriti, jer do Uskrsa trebaju mnogo pretrpjeti; osudu i smrt Gospodina i Učitelja. I kad oni dožive ove loše događaje bez Isusa, onda se trebaju prisjetiti ovog događaja i onoga što će doći poslije ovih teških trenutaka: uskrsnuće i vječni život kod Oca. Isto vrijedi i za nas danas. Povijest o preobraženju Gospodinovu na početku korizme daje nam poticaj i ohrabrenje da idemo ovim putem nevolja, poticaj uputiti se u ovo vrijeme odricanja i pokore. Ići kroz vrijeme korizme, sa svim onim što nam može uljepšati slavljenje uskrsnuća Gospodnjega.
U jednoj crkvi čitalo se ovo evanđelje o Isusovu preobraženju na gori Taboru i svećenik je omah na početku propovijedi odmah uskliknuo: „Dobro nam je ovdje biti! Ostanimo ovdje zauvijek!“ A jedan mali iz prvog reda digne ruku i kaže: „Ja bi ostal, gospon velečasni, ali mama mi je rekla da se moram vratiti doma do ručka.“
Uistinu, svaka crkva ima tu ulogu brda preobraženja, gdje se čovjek osjeća malo bliže Bogu. No mali ima pravo, ne može se vječito ostati u crkvi. Kad-tad se moramo spustiti s brda, natrag u svoje životne situacije – obitelji, radna mjesta, škole, fakultete... Baš kao što se i Isus spustio s brda Tabora i nastavio svoj put prema Jeruzalemu, mjestu gdje će biti izdan, mučen i ubijen. Kad se i mi spustimo s brda, ponovno postajemo svjesni da nas čeka životni križ koji treba nositi dalje.
Nošenje križa nikada nije lijepo i ugodno iskustvo. Nošenje križa sa sobom uvijek nosi patnju, no hoće li to biti patnja prokletstva ili blagoslovljena i sveta patnja – ovisi o nama. Hoće li moja patnja biti izvor gorčine i motivacija da i druge oko mene činim nesretnima, tada je to patnja prokletstva. No ako su moje patnje mjesta milosnog susreta s Gospodinom i izvor snage da i drugima pomažem nositi njihove križeve, tada je to blagoslovljena patnja jer u njoj je prisutan sam Isus. I Isus me ne riješava patnje, ne skida križ s mojih leđa, već podupire svoja leđa i pomaže mi nositi križ. Isus trpi zajedno sa mnom i pomaže mi nositi križ kako bi me naučio da i ja drugima pomažem nositi njihove križeve. Samo takav način promatranja patnje u svijetu i mom životu daje smisao patnji. Samo takav stav čini moj križ sličnim križu Isusa Krista koji je znak nesebične ljubavi prema ljudima. Patnja nas čini usmjerenima prema drugima i pomaže nam pobjeđivati svoju sebičnost i egoizam.
Naša korizma može biti puno plodonosnija ako ne padnemo u našim korizmenim odlukama nego ako uspijemo, jer korizmena vježba odricanja i činjenja pokore nije da bi se dokazivali i pravdali pred Bogom. Korizmena odricanja su tu kako bi se približili Bogu, kako bi obnovili svoje prijateljstvo s Bogom i kako bi čuli glas s neba: ti si ljubljeni! Bog nam neprestano šalje ljubavne poruke želeći nam reći da smo ljubljeni. Što i kako ćemo Bogu odgovoriti neka svatko sam odluči.
Milosrđe nije samo pomoć siromašnome, nego i strpljivost s onima koji su nam najbliži
O Božjem milosrđu ljudi rado pričaju i pišu, vole se spominjati Milosrdnog Oca i pozivati se na milosrđe kao nešto što su drugi dužni prema nama činiti. Kad se radi o konkretizaciji tog istog milosrđa, većina pomisli na pomoć siromahu i nemoćnome. I to nije krivo, ali ono što svima nama treba je milosrdno srce prema bližnjemu: tolerantno, strpljivo i blago, srce koje oprašta i prihvaća tuđu postupnost
Jednom sam nešto poveće razbila. Bilo me strah i reći to a kamoli se suočiti s pogledom ili povratnom informacijom osobe kojoj sam to trebala reći. Ono što me ta situacija poučila je za mene i danas dragocjeno. Osoba kojoj sam morala priznati i zamoliti za oproštenje jer sam razbila tu neku poveću dragocjenu stvar, ponijela se posve suprotno od onoga što sam ja očekivala. Bila je milosrdna! Nije me osudila, ali nije ni odmahnula rukom da je to nebitno, jer bilo je bitno i bilo je “loše”. Gesta milosrđa se teško može objasniti, ali možda je blagost i strpljivost najbliža opisu gesta i lica te osobe. Bilo je osobi žao, ali nije osudila niti se postavila kao “onaj iznad”. Nakon toga otišla sam u svoju sobu i sve što sam osjećala u srcu bila je neka težina s osjećajem beskrajne zahvalnosti i ljubavi. Težina je donosila suze, a taj milosrdni čin je počeo mijenjati moje srce i moj stav prema pogreškama drugih!Taj događaj stavila sam u ovaj tekst jer je teško opisati što znači milosrdno srce i kako se ono očituje, ali mislim da svatko kada to osjeti, može reći da je to ostavilo neizbrisiv trag na srcu. Druga riječ za milosrđe srca može biti i dobrota, blagost, tolerantnost. Svi smo mi osjetljivi na sebe i svoju narav. Čim nas netko”pikne” u onaj dio koji ne prihvaćamo ili ne vidimo kod sebe i želimo silom sve svoje čine opravdavat, osjetimo se ugroženima, napadnutima i povrijeđenima. Ali kada od drugoga osjetimo prihvaćanje, strpljivost, blagost i dobrotu, to nas itekako dotakne i učini nas možda i doživotno zahvalnima tim ljudima od kojih smo to doživjeli.
Vrijeme korizme je prije svega vrijeme promjene srca. Umjesto da izvana čistimo svoje tijelo vidljivim znakovima, možda da počnemo od svoje nutrine, od svoga srca, središta. Kakvo nam je srce, vrlo lako vidimo u odnosima. Kako se ponašam i postavljam prema drugima, takvo je moje srce. Je li ono puno osuda, predrasuda, netolerancije, nestrpljivosti, nepodnošenja i prigovaranja ili srce koje zna da je i ono slabo i grešno, ograničeno i puno mana i nedostataka.
Milosrdno srce ne znači opravdavati nešto loše ili zatvarati oči pred nepravdom i grijehom, nego u otvorenosti i u ljubavi reći opomenu bližnjemu, prethodno se moleći na tu nakanu, ili u šutnji u sebi podnositi isto i predavati Bogu. Ni jedna ni druga stvar nisu dobre u krajnostima! Sve ovisi o situaciji, ljudima, kontekstu, naravi, ali podnositi u sebi sa svojim Bogom valja samo onda kad smo dovoljno jaki i svjesni svog dostojanstva bez obzira na misli i čine drugih prema nama.
Milosrdno srce je srce koje prihvaća drugoga poštujući njegovu postupnost, njegov put i faze tog puta ne tražeći da taj drugi bude jednak nama u stvarima koje meni pašu da su jednake, to je sebično. Poštovati postupnost drugoga znači biti strpljiv s njim, prihvaćati granice i ograničenosti, tolerirati neznanje i iz banalnih područja koje ti smatraš da je normalno znati. To je ujedno i poštivanje osobe kao drugačije i prihvaćanje kao osobe koja može i smije biti «neprosvijetljena».
Ono što je ključno jest da se milosrdnim srcem mijenja osobu kojoj je milosrđe iskazano! Onaj koji je više puta doživio milosrđe drugih pram sebi, a da je pritom svjestan težine onoga što je učinio ili kako se ponašao, ne ostaje ravnodušan i njegovo se srce počne preobražavati. Tada slika o svijetu u kojem živi nije crna, a u tom crnilu svi ljudi nisu nezahvalni, razdražljivi, napeti i umišljeni, nego svijet postaje svjetliji jer je i srce počelo svijetliti zahvalnošću i tako se svijet oplemenjuje, tako se širi dobrota, toplina i ljubav!
Samo jedno milosrdno srce može uroditi stotinama oplemenjenih srdaca godišnje, a koliko tek ako svi počnemo biti barem trunku milosrdniji i ljubazniji jedni prema drugima. Blagoslovljeno i uspješno vam to putovanje želim!
s. Marija Pia Tadijanov
 |
VjeronaukKRIZMANICI Srijeda u 15 sati. PRVOPRIČESNICI petak u 15.00 h. ČETVRTI A i B Petak 16.00 h DJEČJI ZBOR Subota 16.00 h. |
 |
|
 |
 |
 |
|