2. korizmena nedjelja
Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.«
Mt 17, 1-9
Vesna, što je s tobom, da te više nema ni crkvi? Do lani si redovno dolazila. - Upisala sam se u planinare. Nedjeljom idemo u planine: - A Isus ti ništa ne nedostaje? - Bog je i u planinama.
Isus je s trojicom apostola danas planinar. Išli su, piše evanđelista, na visoku goru. Isus koji je imao izvrsno razvijen osjećaj za prirodu - O tome svjedoče Njegovi govori - sigurno je uživao u ljepoti planinskog svijeta. Njegovo se srce širilo nad čudesnim vidicima koji su se otvarali na sve strane, dodirivali se s obzorom i gubili se u beskonačnosti. U njima je nazirao odsjaj Očeve ljepote. Ako je znaju i u koliko je znaju nadzirati i današnji planinari, u Isusu imaju velikog prijatelja.
Ali Isusa je nešto drugo vuklo u goru. Tamo se želio susresti s Ocem. Ali ne kroz ogledalo prirode, nego osobno. Razgovor s Ocem taka Ga je prožeo, da Mu se lice ozarilo i haljine zasjale. Nije zapisano, što su sve rekli Jedan Drugom. Znamo samo to, da je Otac nad Sinom izrazio radost, a apostolima naredio, da Ga slušaju.
Svatko od nas je pozvan na svoj životni put. No, taj put se ne odvija baš jednostavno i bez zapinjanja. Postoje vrhunci na kojima odahnemo, oživimo. Možemo ih nazvati životni trenutci Tabora. Postoje i ponori u životu, duboke klisure života, to su udarci sudbine ili sivilo svagdašnjeg života. Što tada trebam da bih stvarno mogao preživjeti i živjeti? Sigurno da su mi potrebne dobre i poticajne riječi ljudi. No, prije svega, trebam riječ samoga Boga, koji će mi obećati svoju vjernost na svim životnim stazama. U liturgiji 2. nedjelje korizme želi nas pozvati glas iz oblaka i reći nam: U mojem ljubljenom sinu naći će te svjetlo i snagu na vašim putovima.
Za Krista kažemo da je paradoksalan. To znači da Krist ne živi za svoju slavu nego za Očevu (“paradoksos“, grčka riječ-“nadslava“). On proslavlja Oca. Isusova slava pripada Ocu, Otac vodi njegovu akciju ovdje na zemlji. To bi se moglo reći i za čovjeka. Čovjekov je život Božja slava, slavimo Boga. Zato se čovjek i naziva paradoksalan čovjek. To bi se donekle moglo reći i za djecu, mlade. Njihov je život paradoksalan. Njihov je život na slavu roditelja i najveći je izraz zahvalnosti djeteta svojim roditeljima ako uspijeva u životu. To je zahvala i slava, ujedno i Božja. Kao i kad djeca ne uspiju, to je sramota i roditelja. Danas to izgleda malo čudno, jer svaki leti za svojom slavom, zato ljudske slave propadaju i završavaju tragično. Dobro bi bilo malo o tome razmisliti na vrijeme da nas ne zahvate životne depresije i paranoje.
U našem životu nije uvijek onako kako bismo mi htjeli da bude. Nailazimo na prepreke. Tko prihvaća život onakvim kakav jest, nadvladava poteškoće i ništa ne zaobilazi, utvrđuje svoj put i hod mu je sigurniji. Istinski život vjernika sličan je putu na kojem ima zavoja, uskih prolaza, uzbrdica i opasnih strmina. Kad se umore, putnici obično izaberu neko lijepo mjesto i odmore se, kako bi mogli nastaviti i izdržati cijelo putovanje. Ni put vjere ne može se birati po svojoj volji kao kad bi netko želio putovati samo po ravnu putu ili samo širokom cestom. Vjernika na životnom putu također mogu dočekati teško prohodne dionice, tj. događaji koje nije očekivao i u kojima ne bi rado sudjelovao, no, oni se ne mogu isključiti iz života. Veliki vjernici su na svojim putevima imali i velika iznenađenja, ali i trenutke neopisive sreće. Na putu se može dogoditi da nismo sigurni, stoga treba upitati nekoga tko zna gdje smo i jesmo li na pravom putu. Drago nam je kad čujemo da nismo zalutali, kad nam kažu: …samo naprijed, na pravom ste putu! |
Župni Vjeronauk i križni put Krizmanici i prvopričesnici petak – crkva u 17.00 h. Ostali molim da sudjelujete po svojim kapelicama na pobožnosti. |
 |
|
 |
 |
 |
|