30. nedjelja kroz godinu
U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona,
kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev.
Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati:
„Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!“
Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše:
„Sine Davidov, smiluj mi se!“
Isus se zaustavi i reče: „Pozovite ga!“
I pozovu slijepca sokoleći ga: „Ustani! Zove te!“
On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu.
Isus ga upita: „Što hoćeš da ti učinim?“
Slijepac mu reče: „Učitelju moj, da progledam.“
Isus će mu: „Idi, vjera te tvoja spasila!“
I on odmah progleda i uputi se za njim.
Mk 10, 46-52
Pjesnik je lijepo izrekao u stihu: Susretoh starca, a bio je slijep, al' reče: sinko, život je lijep; zar zbilja lijep, vidjet ćeš sinko kad budeš slijep. (Hvala pjesniku za ove stihove). Ljepota života uočava se drugim osjetilima, a ne očima. Čovjek slijepac iz Jerihona želi nas poučiti. Neka ono prvo u našim molitvama bude: doprijeti do Isusa. Isus neka je prvi cilj svake molitve, svakog traženja. Sam će Isus to reći riječima: „Tražite najprije kraljevstvo Božje i sve će vam se ostalo nadodati!“ Isus sam, je to naše kraljevstvo: naša sreća, naš put, istina i život.
NEDJELJNO EVANĐELJE i NAŠ ŽIVOT
A on još jače vikaše
Vjerojatno ste nekad uživali gledajući televizijske emisije o životinjama. Zanimljivo je tako gledati kako se ponašaju ptići kad ih majka dolazi hraniti: izdrže vratove što više mogu, širom otvore svoje uočljive žute kljunove i pište. Sve čine da ih majka zapazi i da ih nahrani. Slično i narodna poslovica zapaža: „Ako dijete ne plače, neće mu majka dati sise:“ I Isus poučava: „Kucajte i otvorit će vam se!“ Upravo takvo ponašanje susrećemo u današnjem evanđelju.
Dok je Isus sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, slijepi prosjak Bartimej čuo je tko prolazi i stao vikati: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!“ Izraz „vikati“ koji ovdje susrećemo valja shvatiti doslovno. Bilo je naime silno mnoštvo uz Isusa i sigurno je vladao veliki žamor. Osim toga, bartimej nije mogao posve točno odrediti gdje se Isus nalazi. Zato je vikao iz petnih žila. Znao je da je to jedini način. Očigledno da ih je sve nadglasao pa je ljudima dojadio da su ga ušutkivali. No on se nije dao smesti. Još jače je vikao. I što da Isus učini? Morao je stati i pozvati ga. Bartimej skače, i dolazi k Isusu. Sigurno je da put nije bio ravan. No on se nije obazirao na kamenje i na rane koje je mogao zadobiti po nogama. Poletio je. A Isusu kao da nije bilo dosta slijepčevim molbi i njegova zapomaganja, pa ga pita što želi od njega. Bartimej strpljivo odgovara: „Učitelju moj, da progledam.“ Doista, tko mu se ne bi smilovao? I stvarno, Isus veli: „Idi, vjera te tvoja spasila!“ I čovjek je progledao i uputio se za njim.
Kako nas samo mogu poučiti ti obični, mali ljudi, Isusovi suvremenici. Prostodušno, bez lažne skromnosti, s puno vjere traže, zapomažu, mole. I ne daju se u tome smesti. Ako treba i bacaju se na njega, da bi se dotakli njegovih haljina. Ona žena koja je bolovala od krvarenja krišom se dotakla skuta njegove haljine i ozdravila je toga časa. A sjećamo li se one žene Sirofeničanke, strankinje, koja je molila Isusa za svoje dijete da ozdravi. Isus bez okolišanja veli da je došao samo zbog Židova, jer, veli, ne priliči uzeti kruh djeci i dati ga psićima. Žena se nije uvrijedila, nego prihvatila Isusovu riječ govoreći kako i psići jedu od mrvica koje djeci padaju sa stola. I opet Isus nije mogao odoljeti. Ostavo je zadivljen njezinom velikom vjerom. I uslišao joj je molbu.
Kako se mi lako umorimo u našim molitvama! Što je još gore, ne čini li nam se da se molimo iako u biti baš previše i ne vjerujemo da će to Bog učiniti. Evo, nije li današnje evanđelje za nas poziv da ne posustanemo u molitvi? Još više, nije li to poziv da nikad ne gubimo ni vjere ni nade? U Božjim smo rukama. Muči nas bolest, nerazumijevanje u obitelji, nevolje na poslu, strah i tjeskoba. Obratimo se Isusu. I danas i sutra. Bez prestanka. On se ne može oglušiti na toliku vjeru. Učinit će da nam se povrati mir i sigurnost. Sve ako nam se zdravlje i ne poboljša, sve ako se i prilike u našem životu bitno ne izmjene, Isus će nam dati posebne snage da sve to gledamo drugim očima, s puno više snage, samopouzdanja, mira i radosti. Znamo što nam Isus toliko često ponavlja:
„Ljudima je nemoguće, ali ne i Bogu. Ta Bogu je sve moguće!“
Sine Davidov, smiluj mi se!
Imamo li mi kršćani snage vikati i vapiti Isusu usprkos ušutkivanja? Hoćemo li dopustit da nam društvo priguši zaziv i da nam odnese Isusa izvan dometa našeg krika? Hoćemo li dopustiti da nas ušutkaju i ostave pored puta u mraku sljepoće? Ali ne samo nas, nego čovjeka kao takvoga? Hoće li onemogućiti da im pokažemo da preko nas Isus daruje vid svijetu obasipljući ga svjetlom i da preko nas daje glas svim patnicima u njihovim patnjama i potrebama? Imamo li snage nadjačati one koji našem narodu i društvu nude bezbožnu viziju, koja čovjeka ostavlja u tami i stranputici?
Ne možemo dopustiti da nas u društvu u kojemu živimo smjeste na margine, pored puta i da nam ne dopuste reći da dobro čujemo jer čujemo Isusov glas, ili pak da želimo dobro vidjeti nudeći pogled na svijet Isusovim očima. Štoviše, ne možemo dopustit da ijedan čovjek kao čovjek bude u društvu stavljen na rub, pored ceste, nego da bude u središtu pozornosti sa svim svojim potrebama, kao što je bio našem Gospodinu.
Budimo stoga odvažni poput Bartimeja i ne dopustimo da Božje Svjetlo prođe pored nas, a da mi ostanemo u tami i sljepoći. Ne dopustimo da nam Božja Riječ bude na dohvat, a mi gluhi i neupućeni. Ne dopustimo da pored nas prođe onaj koji je Put, a da mi ostanemo pored puta sjediti. Ne dopustimo da pored nas prođe onaj u kojem je sve blago Božje, a da mi ostanemo vječiti siromasi i prosjaci koji jedva nakupe koju mrvicu za život. Razbudimo u sebi žarku vjeru, te se njome spasimo! Progledajmo i pođimo za Isusom putevima ovoga svijeta i putem vječnosti!
B O G R A Č U N A N A T E B E
Samo Bog može stvoriti, ali ti možeš dati važnost onom stvorenom.
Samo Bog može pokloniti život, ali ti ga možeš davati dalje i štovati.
Samo Bog može pokloniti zdravlje, ali ti se možeš o njemu brinuti i liječiti.
Samo Bog može pokloniti vjeru, ali ti možeš dati svoje svjedočanstvo.
Samo Bog može usaditi nadu, ali ti možeš pokloniti svome bratu povjerenje.
Samo Bog može pokloniti ljubav, ali ti možeš druge poučiti da vole.
Samo Bog može pokloniti mir, ali ti možeš pokloniti osmijeh.
Samo Bog može dati snagu, ali ti možeš uspraviti obeshrabrenoga.
Samo Bog je put, ali ti ga možeš pokazati drugima.
Samo Bog je svjetlo, ali ti možeš učiniti da ono svijetli u očima drugih.
Samo Bog može učiniti čuda, ali ti možeš donijeti pet hljebova i dvije ribe.
Samo Bog može činiti nemoguće, ali ti možeš činiti moguće.
Samo Bog je sam sebi dovoljan, ali On ipak računa na tebe!
Riječ župnika
Dragi župljani, prijatelji i čitatelji našega župnog listića.
Vrijeme u kojem živimo, je vrijeme koje nas osljepljuje različitim bljeskovima. Toliko puta smo oduševljeni blještavilom koje nas okružuje, a da pri tome ne razmišljamo da nas to blještavilo čini slijepima za onu našu braću i sestre koji žive u svakidašnjoj tami svoje svakidašnje jadikovke. Nismo li mi ljudi 21. stoljeća, kako se volimo hvaliti, postali danas slijepi na tolike pozive onih kojima bi mogli pomoći, a da ne kažem, slijepi pomoći sami sebi. Sljepac Sljepac sljepca ne vodi. Kršćanski život kojeg smo po krštenju prihvatili načelno nam daje mogućnost da vidimo. No da li ćemo stvarno vidjeti, ovisi isključivo o nama. Isus nam je osvijetlio put prema vječnosti, a da li smo ga mi sami sebi, ali i drugima, zamračili, odgovorimo si sami!?
Vaš župnik
Pas pred ogledalom
Jednom davno živio je jedan kralj koji je imao ogroman, ali zaista čudan dvorac.Iznutra je bio prekriven ogledalima – po zidovima, podovima, stropovima, posvuda na tisuće ogledala.
Jednoga dana kad nikoga nije bilo u dvorcu, odnekud dotrča neki pas i uđe u unutra. Iznenađen nepoznatim mjestom, poče se osvrtati oko sebe. Na svoj užas shvati da je okružen mnoštvom pasa. Bili su posvuda i bilo ih je bezbroj. Namjeravajući se zaštiti od njih, pas im pokaza zube, no u istom trenutku i ostali psi pokazaše zube. On poče režati kako bi ih zaplašio. Kao odgovor na to, svi psi oko njega počeše režati.
Vidjevši to, pas je već bio sasvim siguran kako mu je život u opasnosti i započne lajati. No čim je zalajao, i ostali psi počeše lajati na njega. Što je on jače lajao, to su i oni bivali sve glasniji.
Sutradan ujutro, dvorani su našli nesretnog psa kako leži mrtav, sam samcat. Osim njega u dvorcu nije bilo nikoga. Tek milijuni ogledala kojima je bio okružen. Nitko se nije borio s njim, zato što nikoga nije ni bilo.
Ipak, on je vidio sebe u ogledalima i to ga je preplašilo do smrti. Kada se počeo boriti, odrazi u ogledalima su se također počeli boriti. Uginuo je u borbi s milijunima vlastitih odraza koji su ga opkolili sa svih strana.
A da je samo jednom prijateljski mahnuo repom, svi bi psi iz ogledala uzvratili…
Slijepac i fenjer
Ovo je priča o slijepcu i fenjeru. Dok bi izlazio noću iz svoje kuće i išao do velikog trga, na kojem se nalazio bunar, pored kojeg su se skupljali ljudi i sipali vodu, on bi u jednoj ruci nosio ćup, a u drugoj fenjer. I tako je jednom stigao do tog bunara, noseći fenjer koji svijetli. Kada je došao na red, napunio je svoj ćup i krenuo kući.Na putu kući sretne ga neki čovjek, pa se začudi: Šta će slijepcu fenjer?!
Glasno je razmišljao: Šta će slijepcu fenjer, koje koristi ima od toga?!
Čuo ga slijepac kako šapće. Kad mu se čovjek približi, upita ga: „Šta će tebi fenjer?“
Nasmiješi se slijepac i reče: „Kad bi imalo razmislio, ne bi me to ni pitao! Zar ne vidiš da je noć i da je mrak svuda oko nas?“ Čovjek klimnu glavom i reče: „Tačno, ali kakvu korist imaš od fenjera kada si slijep?“
Slijepac reče: „Hej čovječe sa očima, nosim fenjer da me ti vidiš. Kada ga ne bi nosio, neko od prolaznika bi se mogao sudariti sa mnom, jer ne vidi dobro u mraku.“
„Kada nosim svjetleći fenjer, osvjetljavam sve oko sebe i ne može doći do sudara, te tako sačuvam svoj vrč da se ne razbije. Zar nije tako, brate?!“
Čovjek je pognuo glavu od neugodnosti: „Hvala ti na savjetu starče i na tvojoj mudrosti. Nemoj me osuđivati. Ja sam u biti neznalica i slijepac, iako vidim, a ti ne vidiš. Ti si razborit i pametan, iako ne vidiš! Primi moje izvinjenje. Da sam dobro i ispravno razmišljao, ne bih ni postavljao takvo pitanje!“
 |
Prošle nedjelje posebno molismo za uspjeh misijskog poslanja Crkve ali isto tako i skupljali smo dobrovoljne priloge za potrebe misija. Prošle nedjelje je bilo lošije vrijeme nego obično pa se to primijetilo i na skupljenim darovima. Svejedno, darežljivošću naših župljana skupljeno je 1500 kn. Zahvaljujem svima. Dar je odmah proslijeđen na račun naše biskupije. AKCIJA ŽUPNOG KARITASA |
 |
 Lovro Brgović , sin Gorana i Rahaele iz Hrženice, M. Krleže 32 |
 |
 Mladen Novosel iz Karlovca, Mirna 9 i Mateja Hiržin iz Karlovca Goran Bregović i Rahela Bohnjec iz Hrženice |
|