31. nedjelja kroz godinu
U ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:
»Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!
Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!
Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!
Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!
Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!
Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!«
Mt 5, 1-12a
Pitam se, pitam, koliko zaista znamo o sebi .!?
Koliko poznajemo sebe pa možemo tako dobro poznavati i svrstavati druge? Kojim pravom upiremo prstom? Od koga nam je ta vlast? Kojim pravom i čijim sudom sudimo? Možda nas stalno razmišljanje i komentiranje drugih odvuklo toliko od sebe da sami sebi stojimo kao nepoznanica. Na kraju, definira nas ono što smo rekli o drugima. Ono što zalijepim bližnjemu – to definira mene. Jer drugoga izvora o sebi nemam i ne poznajem; samo nakupine komentara i pričica o drugima, koje na kraju tvore pozitivan ili manje pozitivan mozaik o meni samome.
Bojim se uzeti drugoga kao predmet osude i komentara. Bojim se njegovog dostojanstva, bojim se onoga što je Gospodin upisao u njegovo srce. Bojim se Onoga koji ga je na svoju sliku stvorio. Bojim se jer poštujem. Naučio sam da većina onog nije onako kako izgleda. Naučio sam da se iza majčinog: „Dobro sam.“ krije toliko umora i napora, naučio sam da se iza onog: „Bit će to dobro.“ krije toliko suza, pouzdanja i sati provedenih na koljenima. Tako da ne znam i ne mogu znati što je u srcu čovjeka. Ne dam da me zavara ni lice razbojnika ni lice sveca, jer ne znam što je u njegovom srcu; ljubim ga zbog Onoga koji ga je stvorio, zbog Onoga po kojem smo braća.
Toliko puta s nečistom vodom nehotice prolijemo i bacimo i ono vrijedno. Nije lako samo osuditi grijeh, a ne cijeloga čovjeka. Čovjek je grješan, ali nije grijeh. Slika je i prilika Stvoritelja. Nekako nam to uvijek promakne. Treba upozoriti, i grijeh treba osuditi, ali u ljubavi, paziti da ranjenu granu sačuvamo i zaliječimo, a ne da ju slomimo. Neka tvoj brat osjeti da nije u pravu, ali ne da je automatski i prestao biti voljen.
Brat te naljuti, s bratom se i potučeš, s bratom ponekad danima ne pričaš, ali brat je brat, i zna se; od brata se ne odustaje, i u nevolji se brata nikad ne ostavlja.
Odgovorni samo jedni za druge; drugi nije netko tko je slučajno tu, nego je taj drugi moj brat. I ja imam udjela u njegovu spasenju, kao i on u mome. Dobro znamo da smo sve spremni učiniti za one koji su nam dragi, a sada smo pozvani i izazvani gledati sve ljude kao braću kojima je potrebna naša ruka. Moj bližnji nije moja odskočna daska, nije onaj preko kojeg ću doći do nečeg; preko kojeg ću se okoristiti, moj bližnji nije nešto prolazno i manje vrijedno. Darovan mi je da s njime prođem kroz život i da ne bude moj teret nego moj brat. Da podijelimo radosti i tuge i da si olakšamo ove godine na zemlji.
Svatko ima svoje muke i terete, i ako ne možemo pomoći, onda barem nemojmo još više lupati i tovariti po leđima drugome.
Škola života i škola evanđelja nikada ne završavaju. Čak ni onda kad nas više ne bude. I tada ostajemo dio nečijeg života, dio nečijeg sjećanja. Ostajemo živjeti u onima kojima za života nismo bili teret, nego smo im bili BRAT.
Napukla šalica
Prije mnogo godina u Tajlandu moj je učitelj, Ajahn Chah, podigao svoju keramičku šalicu.
"Pogledajte ovo!" rekao nam je. "Ova šalica na sebi ima pukotinu."
Pažljivo sam promotrio šalicu, ali nisam mogao vidjeti nikakvu pukotinu.
"Pukotina je sada nevidljiva", nastavio je Ajahn Chah - "No, ipak je tamo. "Jednoga dana će nekome ova šalica pasti i pukotina će se pojaviti i razbiti šalicu. To je njezina sudbina.
"Da je šalica od plastike," objasnio je učitelj, "Tada ne bi imala takvu sudbinu i ne bi imala nevidljivu pukotinu. Mogla bi vam ispasti, mogli biste je udarati, čak i šutati, a ona i dalje ne bi pukla. Mogli biste biti bezbrižni jer bi bila neslomljiva. No, zato je šalica krhka, upravo zato, morate je čuvati.
"Isto tako, " Ajahn Chah je počeo naglašavati, "I vaše tijelo u sebi ima pukotinu. Ta pukotina je sada nevidljiva, ali ipak se tamo nalazi. Ta pukotina zove se vaša buduća smrt. Jednoga dana dogodit će se nesreća, bolest, starost, tada će se pukotina pojaviti i vi ćete umrijeti. To je vaša sudbina.
"Kada bi vam život trajao vječno", zaključio je Ajahn Chah, "kad bi vaš život bio neslomljiv poput plastične šalice, tada biste bili bezbrižni. Upravo zbog toga što su naši životi krhki, upravo zbog toga što je naša sudbina da umremo, upravo zbog toga moramo se čuvati."
Treba shvatiti da su međuljudski odnosi krhki poput keramičke šalice, a to je još jedan razlog više zbog kojeg se trebamo brinuti jedni za druge. Shvaćanje da sreća u sebi ima pukotinu, uči nas da nikad ne uzimamo radost zdravo za gotovo. Shvaćanje da će se naši životi jednoga dana razbiti, pokazuje koliko je svaki trenutak dragocjen.
Budite toga svjesni barem nekoliko puta dnevno.
Ajahn Brahm
 |
VJERONAUK KOD KUĆE ZA: Prvopričesnici riješiti str. 27. u skripti. Krizmanici pročitati 43. i 44 poglavlje. |
 |
 |
 |
 |
|