32. nedjelja kroz godinu
Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užetâ te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj. Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.
Iv 2, 13-22
Ima li ikakva konkretnog učinka scena tjeranja trgovaca iz Hrama na nas ili je to još jedna simpatična (ovaj put i akcijska) priča? Zavisi kako ćemo je primijeniti. Uz pomoć anarhističkog biča i Isusove vjerojatno neartikulirane galame, trebali bismo shvatiti jedno: što se Hram više otvara trgovačkom duhu, to se slabije vidi Svjetlo. Što se više ravnamo po zakonima ovog svijeta, to ćemo manje shvaćati kako je onaj Alternativac naviještao milosrđe, a ne zakon tržišta. Što se više ravnamo po zakonima svjetovne burze, to ćemo teže uočiti razliku Hrama i trgovine. Molitve i lakrdije. Što se više prilagođavamo zakonima svijeta, zakonima moći, karijere, položaja ili prestiža, to ćemo se teže razlikovati od hramskih trgovaca i švercera.
Kakve smo trgovce nastanili u svom srcu? Toliko se cjenkamo s Bogom. Toliko je na trpezi naših sebičnih interesa koje pošto-poto želimo "uvaliti" Gospodinu. Koga zapravo tražimo u našim molitvama i djelima: sebe ili Boga?
Teme ovotjednih čitanja su: IŠČEKIVANJE; ponovnog Kristova dolaska – iščekivanje ZARUČNIKA; traženje Božje MUDROSTI. U središtu je Gospodarev POVRATAK.
Život ne prestaje! Ne uspavajmo se, većradimo i budimo budni. Jedan trenutak nebudnosti može sve upropastiti. Mi iščekujemo Gospodina u njegovom drugom dolasku radosni zbog sigurnosti da će doći. Nema straha pred Sudnjim danom, nego radost susreta koji je neizbježan, ali mu se ne može odrediti trenutak. Zaručnik smije okasniti. A zaručnica koja ljubi čeka zaručnika s čežnjom i s uljem u svjetiljci: u srcu, u duši, u vjeri i nadi. Ljubav čeka!
Uz evanđelje: susret s Gospodinom u času smrti prikazuje se kao susret sa Zaručnikom. Umjesto sprovodnih boja, svatovske pjesme. Ipak, uza sav čar Isusove priče, u evanđelju se nalazi i ozbiljna opomena. Kroz priču Isus nam želi u srce usaditi pravu mudrost, pravo vrednovanje života i – svakoga trenutka. Trenutak našeg prijelaza-pashe je neizvjestan. Dogodit će se iznenada. Neka nas ne nađe nepripravne. Pet naprama pet ne želi reći da se samo polovica ljudi spašava. I u priči se ne treba zaustaviti na svakoj pojedinosti, kao npr. da su mudre djevice bile vrlo neosjetljive za nevolju ludih. Priča teži k svojoj poanti: Postoje sudbonosni trenuci života koji odlučuju vječnošću. Postoji kobna mogućnost da se promašimo, da nas taj trenutak nađe pripravne. Kako je težak doživljaj zatvorenih vrata! Kako je teška riječ, pogotovo kada je izrečena za svu vječnost: "Ne poznam vas!" To se dâ izbjeći. "Iskupite vrijeme!", iskoristite svaki trenutak kaže sv. Pavao (Ef 5,16). "Tražite Boga dok se može naći" (Iz 55,6). Svakoga časa života već živimo svoju vječnost.
Neki otac kuca na vrata spavaće sobe u kojoj njegov sin spava. ‘Sine,probudi se!’, kaže otac. Iznutra sin uzvraća: ‘Joj, tata, ja bih još spavao. Ne da mi se ustati!’ Nato će otac sada malo glasnije: ‘Sine, ustaj! Moraš u školu. Zakasnit ćeš!’ ‘Ali, ja ne želim u školu!’, uzvraća sin. ‘Što to govoriš?! Zašto ne želiš u školu?’
‘Zbog tri razloga’, odgovara sin. ‘Prvo, u školi je tako dosadno; drugo, u školi me djeca zadirkuju; i treće, jednostavno ne podnosim školu!’
Otac vidno uzrujan, odgovara sinu: ‘E kada tako govoriš, sada ću ja tebi nabrojiti tri razloga zašto moraš ići u školu: prvo, sine, to je tvoja dužnost; drugo, ti imaš 45 godina; i treće, sine, ne zaboravi da si ti učitelj i razrednik!’
(Anthony de Mello)
Često smo slični sinu iz priče. Rado bismo prespavali mnoge životne izazove, zatvaramo oči pred stvarnošću, no valja biti budan kako bismo čuli Božje kucaje na našim vratima.
 |
 |
 |
 |
 |
 |
|